Pozovite » (+381) (0)24 535-533

papuceOdgovor na zagonetku iz nadnaslova Ja nosim vas, vi nosite mene daje izložba, otvorena 26. listopada 2020. godine u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu. Autori izložbe mr. Katarina Radisavljević, dr. Tatjana Bugarski, Aleksandar Antunović i Aleksandar Petijević predstavili su tradicijsku obuću i aksesoare, te načine na koje se ona izrađivala i nosila u seoskim zajednicama u Vojvodini. Izloženi predmeti sakupljeni su tijekom posljednjih pola stoljeća u Vojvodini i Baranji i pripadaju Etnološkom odjelu ovog muzeja.

Izložba je, slijedeći koncept prema kome se predmeti u ovoj zbirci Muzeja Vojvodine i inače označavaju, realizirana na način da je svaki izložbeni primjerak označen i nacionalnom zajednicom kojoj pripada i za koju je karakterističan, a osim same „odjeće za noge“, predstavljena su i tri obrta: opančarski, obućarski i čizmarski, svaki radionicom u malom, koja prikazuje način izrade pojedinih tipova obuće praktički od vremena turske vladavine ovim prostorima do polovice proteklog stoljeća. Velike zidne fotografije u okviru izložbe uglavnom je načinio dr. Radivoj Simonović, Somborac koji se bavio fotografiranjem etnoloških tipova i nošnji. Na njegovim fotografijama zrcali se različitost i sličnosti ljudi seoskih sredina u našim krajevima XX. stoljeća: iako su se dičili svečanim ulaštenim cipelama i bogato izrađenim motivima, svakodnevni život naši pretci su provodili uglavnom bosi ili u starim cipelama.   
Kustosica Radisavljević kaže da je najstarija predstava o obući u muzejima u Vojvodini otisak rimske sandale, koja je na donjem dijelu imala krampone, kao i mamuze iz turskog perioda. 
„Prva proizvodnja obuće u panonskim krajevima započela je u periodu turske vladavine, a razvija se i mijenja sve do sredine XX. stoljeća kada počinje dominacija industrijske proizvodnje obuće“, navodi ona. 
Najstariji tip obuće u Vojvodini su, kako izložba svjedoči, opanci, prvo izrađivani u kućanstvima, bez potplate i pete. Neki opančari su sami štavili kožu, dok su je drugi kupovali. Najstariji opanci, prešnjaci, bili su napravljeni od gotovo prijesne kože, i to iz jednog komada, s otvorima za remenje koje se obavijalo oko obojaka. Opanci kapičari imaju petu, a, kao i u mnogim drugim područjima, Nijemci su sa sobom donijeli unaprjeđeniji način izrade prikivanjem drvenim ekserima. 

Zepe, šule, papule, ljope

Kako je koža tvrda, noge su se morale zaštititi obojcima – tkanjem koje se obavijalo oko stopala i potkoljenice. 
„Istovremeno su te tkanine bile neka vrsta modnoga detalja, ovisno o tome je li se nosila svečana ili radna obuća. Obojci su karakteristični za Karpatsko-dunavski basen, budući da su se južno od Save i Dunava za istvu svrhu uglavnom plele čarape. Obojci su se tkali od vune, na domaćem uskom stanu u četiri niti“, kaže Radisavljević. 
Čarape su, po njezinom tumačenju i po izloženim primjercima, nožna oprema novije vrste i sa sobom već nose stanovite etničke karakteristike i motive. Među izloženim primjercima nalaze se i šokačke vunene čarape iz Monoštora, te naročito zanimljive crno-bijele čarape iz Hrtkovaca. Muške su sa znatno više ukrasa, a ženske znatno skromnije. Ove su čarape, po istraživanjima etnologa Krunoslava Tkalca, plemena Klimenata, naseljena u Srijem, donijela iz svoje prapostojbine, a forma i oblik su im zadržani unatoč kasnijim etničkim stapanjima s doseljenicima Hrvatima.
Neizostavni element je vunena obuća tipična za šokačka sela, koja se, međutim, zove sasvim različito u pojedinim mjestima. U Beregu i Monoštoru su to šule, u Baču papule, a u Gibarcu ljope, no sve su, smatra suautorica izložbe, slične biljne ornamentike s linijama ili geometrijskim motivima. Mogu biti s đonom (kožnim ili gumenim), pletene ili šivane, koristiti se samostalno ili kao podloga, primjerice u čizmama ili klompama. Vunene čarape, pak, bivale su sofisticirane i evoluirale su u čarape pletene u grlu, pa čarape pletene od prirodne vune, štrikerske čarape (koje su izrađivali obrtnici štrikeri), da bi grašanske čarape bile izrađivane od pamuka.
Papuče su u naše krajeve stigle s Orijenta, no način njihove izrade se isprepleo sa zapadnoeuropskim utjecajima, zahvaljujući čemu su papuče postale općeprihvaćena obuća. 
„Vrlo razvijen papundžijski obrt postojao je gotovo do polovice XX. stoljeća. S orijenta nam je došao i čizmarski obrt, no cipele su proizvod Zapada. U nekom momentu i jedan i drugi obrt postaju jedinstveni, pa čizmari i cipelari proizvode oba tipa obuće. Čizma je prvobitno bila dio vojne uniforme, pa je vremenom prešla u građansko odijevanje, a na kraju je stigla u tradicijsku seosku nošnju“, objašnjava Radisavljević. 

Obuća i identitet

Iznenađujuće crvene ženske čizme iz Berega, za koje je navedeno da su iz 1893. godine, kustosica tumači značenjem crvene boje u odijevanju i izradi obuće. 
„Crvena se boja u novijem periodu povezuje s narodnim obilježjem mađarskog naroda, no crvena boja je bogato prisutna u obući svih naroda. Crvene čizme nisu nosile samo Mađarice nego i, primjerice Hrvatice iz Berega, ali i Rusinke“, kaže naša sugovornica.
Na pitanje jesu li šare na obući i način njihove izvedbe determinanta pojedinih nacionalnih zajednica, kustosica Radisavljević odgovara da se obuća proizvodila u obrtima, te je tržište određivalo potražnju. 
„Estetski lijepa i dobro izrađena obuća više je odlika materijalnog i društvenog statusa nego etničkog identiteta. Etnički elementi počinju se izdvajati od 1930-ih godina, kada se ističe uloga nošnje kao nositeljice identiteta, i kada se na selu više i ne nosi kao svakodnevno odijelo“, kaže kustosica. 
Na primjeru cipela s ružama (ovaj motiv počinje se pojavljivati koncem XIX. stoljeća), nekoć skupih, koje su se kupovale za svadbu, i koje je često mlada dobivala od mladoženje na dar (pa su ih nosile i potonje generacije) Radisaljević ilustrira preklapanje krojačkog i obućarskog obrta. I to nije jedini primjer. Klompare bismo mogli prozvati postolarskim obućarima, čizme od pletenog rogoza bi mogli izrađivati obućopletači, a nevjerojatan unikat su metalne čizme iz Bogojeva koje su se koristile prigodom košenja trske, budući da niti jedna druga obuća iz trstika ne bi izišla neoštećena.       

Sudjelovanje publike

Izložba u Muzeju Vojvodine pokušaj je, čini se uspješan, da ova ustanova kulture kreativno i odlučno razbija predrasude da kultura i pandemija ne mogu skupa. 
„U suvremenoj muzeologiji inzistira se na sudjelovanju publike u kreiranju izložbi i mi se već nekoliko godina trudimo uključiti publiku na način da ih motiviramo da šalju svoje zanimljive priče tematski vezane za izložbe koje priređujemo“, kaže ravnateljica Muzeja Vojvodine Tijana Stanković-Pešterac. 
„U konkretnom slučaju motiviramo odrasle da šalju fotografije cipela i uz njih priče koje su zanimljive i vezane za te predmete, a djecu potičemo da šalju crteže i zamišljaju kako bi izgledale savršene cipele koje bi ih odvele u svijet mašte. Fotografije, priče i crteže postavljamo na dva zaslona u atriju izložbe. Pandemijska situacija je bila moment jačanja procesa digitalne transformacije koji smo odavno započeli“, kazala je ona. 
Eksponati koji svjedoče o tome što „glavu čuva“, ali i o životu stanovnika ovih krajeva, trebali bi biti dobra pozivnica za posjet Muzeju Vojvodine.    

Izvor: Hrvatska riječ (Marko Tucakov)