Pozovite » (+381) (0)24 535-533

ivan andrašićOduvijek se divim ljudima koji imaju dara zapaziti malo, gotovo nam neprimjetno, otkriti vrijednost toga, tako ga učiniti velikim. Taj dar sam primijetio i u Ivana Andrašića, jednog od mojih najboljih suradnika, dopisnika koji je iz, te po broju stanovnika male, Sonte u tjedniku Hrvatska riječ, još od njegovog obnavljanja 2003. godine, pisao iz broja u broj o svojim podunavskim Šokicama i Šokcima, problemima s kojima se bore, tradiciji koju su uporni sačuvati, htijenjima, željama, snovima koje žele ostvariti.

Nepresušna su mu tema bila događanja u Kulturno-prosvjetnoj zajednici Šokadija, o naporima koje su njezini članovi ulagali u izgradnju i opremanje Šokačke kuće, glumcima koji su prikazivali drame koje je on, naravno na ikavici, pisao, plesačima, tamburašima, pjesnicima kojima je i on pripadao. O svima njima učenicima, studentima, domaćicama, seljacima, nadničarima, ribarima, zidarima, tesarima, inženjerima i drugim dobrim ljudima sonćanskim. Piše on i o crkvi sv. Lovre, svećenicima, groblju sonćanskom, spomenicima u njem, vodenicama na Dunavu, umješnim mažoretkinjama, ma tko bi se sjetio o čemu je sve pisao, a raduje se pobjedama, tuguje u porazima nogometaša i rukometašica, vidi se u izvješćima.
Svakoga smo se četvrtka dogovarali o čemu će se u sljedećem broju tjednika pisati, koliko tomu prostora dati, što u tekstu istaknuti. Ne brinem, zna Ivan što radi, zna što hoće kazati, najvrjednije naglasi, dobro piše, provjeri, ne treba ga opominjati, uvijek na vrijeme svoje tekstove pošalje.
Dogodi se u novinarstvu, kao i u životu, mnogo toga nepredvidiva, pa mu se javim u nevrijeme, kad je u pripremi lista najveća gužva, kad se vidi gdje „škripi", gdje što fali, utorkom, dan prije zaključivanja lista. 
– Ivane moj – počnem naokolo, izdaleka. 
Ne možeš ti starog lisca lako prevariti, zna on u kojem grmu leži zec – Čija kuća gori, gdje, što, koliko fali? 
Priča o fotografiji za sutra ujutro. 
– Može, baš pripremam jednu zanimljivu. Stiže. 
Drugi put intervju. 
– Smislit ćemo, ali moraš doći svratiti kod mene jedared u Sonte.
Obećam. Bude i ta priča o fotografiji, bude i taj intervju kako smo se dogovorili u srijedu ujutro pa makar se noću radilo. Redaju se priče, teme, razgovori, reportaže, vijesti, godinama se nastavlja Bać Ivin štodir, odlazi  u obližnja sela Bogojevo, Svilojevo, Prigrevicu, u središte Općine Apatin, ponekad u Sombor, Odžake, Bač, pa i Novi Sad, prisustvuje događanjima, prati manifestacije, piše o njima, rekao sam već, od obnavljanja Hrvatske riječi. Čudno, nikad se ne tuži da ga štogod boli, vrijeđa, pogađa, samo je ponekad ozlojeđen što nije stekao viši status od dopisnika. 
Obično ljeti, na nekoliko dana, tjedan ili dva, odem kod prijatelja u vikendicu na obali Dunava, kod Bogojeva, tamo ispod željezničkog mosta koji vodi za Hrvatsku, odmoriti se. Sjetim se obećanja. Ujutro zarana, dok još zvijezda ne upeče, krenem biciklom u Sontu. Nije daleko, tek je desetak kilometara udaljena, ne žurim, sat vremena, malo više, malo manje, nije važno, drugačije se ovdje vrijeme mjeri nego u gradu. Banem u Ivanovo dvorište, možda sam mu nenajavljen zasmetao, ali lijepo me dočekao. Ima vremena. Sklonimo se u hlad, pred nama kajsija o kojoj je pričao, dobra, razgovaramo o njegovim dramama (objavljene su u zbornicima Teška vremena i Mali diplomat), dok mi potpisuje svoju knjigu Gradnja kuća nabijača u Sonti, govori kako bi volio sabrati pjesme pisane ikavicom stare akcentuacije, a objavljene mu u zbornicima Rešetarski susreti pjesnika, Banatsko pero, Lira naiva, kalendaru Subotička Danica, časopisu Nova riječ, odabrati neobjavljene i objaviti ih u knjizi, samo da nađe izdavača. Ne hitaj, ima vremena, mlad si, zezam ga.
Kaže da se rodio 1955. tu u Sonti, učio gimnaziju u Somboru, vratio i odavde se, ako ne bude morao, neće micati. Ljilja, njegova supruga, donosi kavu i kolače, izvrsne, s makom, propala joj tvornica u kojoj je radila, traži posao, kćeri Sanja i Maja vesele cure nas pozdravljaju, žurno odlaze, a Ivan ih gleda sretan što ima takvu složnu obitelj.
Kao da je to jučer bilo.
Danas mi kažu, Ivane moj, da Te više nema, da si otišao. Ne vjerujem u to, pa se Ti i ja opraštati nećemo. Tu su Tvoje novinske stranice, Tvoj ikavicom pisan Bać Ivin štodir, priče, drame, Tvoje pjesme... Tu si, to si Ti.

Izvor: Hrvatska riječ (Mirko Kopunović)