Pozovite » (+381) (0)24 535-533

gibarac svadbeni obicajiU Muzeju Vojvodine u Novom Sadu među postavkama nalazi se i uradak diplomirane etnologinje i više kustosice Muzeja Tatjane Bugarski pod nazivom Elementi svadbenih običaja u Gibarcu. U radu su predstavljeni neki od elemenata svadbenih običaja u Gibarcu, selu u Srijemu, koje je do posljednjeg desetljeća XX. vijeka uglavnom bilo naseljeno Šokcima – Hrvatima. Podatci se odnose na običaje koji su prakticirani u razdoblju od Drugog svjetskog rata do sedamdesetih godina XX. vijeka, mada su se mnogi od njih održavali i kasnije. Istraživanje je obavljeno u više navrata, u razdoblju od 2008. i 2010. godine, a u radu su opisani običaji koji su se vršili prije svadbe, zatim svadba i običaji poslije nje. Prikazane su uloge koje su sudionici imali u svadbenom ritualu, naročito svadbeni časnici, ali i uloga i značaj sela kao društvene i običajne zajednice. Uradak Elementi svadbenih običaja u Gibarcu nastao je u suradnji s Društvom za očuvanje običaja šokačkih Hrvata Gibarac, koji su imali želju u suradnji s etnologinjom Bugarski na ovaj način ovjekovječiti svadbene običaje u Gibarcu, svojstvene, kako Gibarčani s ponosom vole reći, „samo za to selo“.

Dio muzejske zbirke

Dr. Tatjana Bugarski je od 2001. godine zaposlena u Muzeju Vojvodine. Zvanje kustosa stekla je 2002. godine, a od 2010. ima zvanje višeg kustosa. Zadužena je za zbirku i duhovni i društveni život i običaje, a njena profesionalna interesiranja prvenstveno su vezana za muzeologiju i muzeološku obradu različitih manifestacija duhovnog i društvenog života u Vojvodini. Terenska istraživanja koja je obavljala u proteklom razdoblju uključivala su teme vezane za istraživanje, dokumentiranje i prezentiranje nematerijalnog kulturnog naslijeđa.
„Istraživanja u Gibarcu koja sam provela 2008. i 2009. godine bila su na inicijativu gospođe Zlatice Nikačević. Etnološki odjel Muzeja Vojvodine prikuplja predmete i podatke koji svjedoče o kulturi i životu ljudi na teritoriju Vojvodine, pa smo na taj način nastavili istraživanja dr. Mile Bosić, koja je u Gibarcu boravila pedesetih godina 20. vijeka. Moja početna interesiranja bila su usmjerena na običaje godišnjeg ciklusa, ali su, u dogovoru s ispitanicama koje su rado prihvatile razgovor sa mnom, postupno usmjerena na običaje u vezi sa svadbom, pa je kao rezultat tih razgovora nastao uradak koji sam objavila u Radu Muzeja Vojvodine“, kaže Bugaski.
Ona kaže da su joj razgovori koje je vodila u Gibarcu ostali u najljepšem sjećanju, prvenstveno zbog sugovornica: gospođe Anice Pinterović i gospođe Eve Marošičević, koje su je oduševile toplinom i sposobnostima da svoja iskustva pretoče u divne priče. Također, Muzeju su darivale predmete koji su tako postali dio zbirke, a skeniran je i određeni broj fotografija od kojih su neke objavljene u njenom radu.
I kako u zaključku svog rada navodi, svadbeni običaji predstavljaju neiscrpnu etnološko-antropološku temu. Unatoč činjenici da su njihovi pojedini elementi često slični čak i u udaljenim kulturama, oni predstavljaju, kao i u ovom slučaju, važan simbol identiteta jedne zajednice. A kratak pregled svadbenih običaja Šokaca – Hrvata u Gibarcu pokazao je razvijenu strukturu ovog običaja. Prikazane su uloge koje su imali pojedini sudionici u svadbenom ritualu, naročito svadbeni časnici, ali i uloga i značaj sela kao društvene i običajne zajednice.

Zahvalnost Gibarčana

Osvrt na uradak etnologinje Bugarski dao je i novinar, publicist Slavko Žebić, porijeklom Gibarčanin, koji danas živi i stvara u Osijeku. U svom dosadašnjem novinarskom radu najčešće teme odnosile su se na njegovo rodno selo i običaje u njemu.
„Nastojali smo doista ostaviti neizbrisivoga traga u brojnim muzejima i na brojnim smotrama i susretima, pa nas je itekako obradovala vijest da smo zastupljeni na izložbi Svečana ženska oglavlja u Vojvodini koju je 2005. postavila etnologinja Katarina Novaković u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu, zahvaljujući zalaganju Zlatice Kopić-Nikačević i Đurice Martinović. Izložba je viđena i diljem svijeta, u Budimpešti, Beču i Londonu. Obradovali smo se i činjenici da ćemo ponovno biti nazočni u Muzeju Vojvodine, uratkom etnologinje Tatjane Bugarski, koju mi Gibarčani znamo kao Tanju Cuper. Tatjana je svoj uradak naslovila kao Elementi svadbenih običaja Šokaca u Gibarcu, a njena terenska istraživanja trajala su gotovo dvije godine. Pomogla joj je nekolicina kazivačica, ono malo starijih žena što je ostalo u Gibarcu“, kaže Žebić, ne krijući zadovoljstvo što će običaji Gibarčana ostati zabilježeni u Muzeju Vojvodine.
„Moram izraziti divljenje stručno obavljenim uratkom, gdje je Tatjana posložila obimnu materiju svatovskih običaja, od upoznavanja mladenaca, preko priprema, kolača, ručnika, pozivanja u svatove i čitavo bogatstvo običaja što kod djevojke, što kod mladoženje; svatovski ručak i svatovska večera, ‘krađa cipele’ i ‘ketuš’, pa sve do polaska mladenaca na spavanje i običaja narednoga dana. Sve je to Tatjana vjerno prikazala i rad ilustrirala većim brojem fotografija. Riječju – divno.“

Ako nije zapisano, bit će zaboravljeno

No, nije ovo prva i jedina izložba gibaračkih običaja. Nakon progonstva, dolaskom u Hrvatsku, Gibarčani 1996. godine osnivaju Zavičajnu udrugu Gibarčana. Ubrzo nakon osnutka udruge, organiziraju svoju prvu izložbu Iz etnološke baštine Šokaca Srijema i Bačke – Gibarac, Kukujevci i Bođani, gdje je Gibarac bio zastupljen sa 102 predmeta i s fotografijama.
„Ako o tomu ne budemo govorili i pisali, neki će novi naraštaji imati dojam da tamo nikada nismo ni živjeli. Otada, nastojali smo se pojavljivati na brojnim manifestacijama i muzejima diljem Hrvatske. Izložba u Muzeju Slavonije otvorena je baš na pojutarje gibaračkog kirbaja 17. svibnja 1996., a trajala je do konca listopada i vidjelo ju je na desetke tisuća posjetitelja. Na izložbi Kićeni Srijem, koju je organizirao Muzej grada Vukovara u progonstvu, u Zagrebu 1997. godine, bili smo predstavljeni s 20 izložaka i već iduće, 1998., sudjelovali smo na 32. Međunarodnoj smotri folklora u Zagrebu. Tim je povodom u Klovićevim dvorima bila otvorena izložba Obnavljajmo baštinu, gdje su Gibarčani imali djevojačku sobu, s krevetom spremljenim djevojci za udaju i još pregršt izložaka i fotografija. Ponovno nas etnologinja Vlasta Šabić poziva u Muzej Slavonije na izložbu Ruho 2000. godine, a etnologinja Ruža Marić i profesor Josip Forjan na izložbu u Vukovaru Kod bećarskog križa 2002. godine. Profesor Forjan nas je pozvao i na izložbu Tradicijsko odijevanje Hrvata, Bunjevaca i Šokaca u Bačkoj i Srijemu 2004. godine, koja je otvorena u Gradskoj kući u Subotici. U Osijeku smo, u Šokačkoj grani, organizirali promociju knjige Naši mladenci Stanke Kujundžić iz Subotice, u kojoj govori o bogatstvu svatovskih običaja kod Bunjevaca u Bačkoj, pa sam primijetio da ima puno sličnosti s našim šokačkim običajima u Srijemu. Zna se da se to bogatstvo običaja itekako razlikuje od sela do sela, od regije do regije, ali baš u toj različitosti i jest silno bogatstvo naših svatovskih i narodnih običaja“, zaključuje Žebić.
Veliku zahvalnost etnologinji Bugarski upućuju i članovi Društva za očuvanje tradicije šokačkih Hrvata Gibarac, koji svojim radom i aktivnostima čuvaju uspomene, sjećanja i običaje svog sela.

Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)