Dujo Runje, istaknuti stručnjak u pedagoškom radu, kulturni i društveno-politički djelatnik, rođen je u selu Karakašica, općina Sinj, 29. travnja 1951. godine u imućnoj obitelji. Nakon završene osnovne škole u Sinju, upisao je Franjevačku klasičnu gimnaziju također u Sinju. Nakon toga je na Filozofskom fakultetu u Beogradu započeo studij pedagogije. Po završetku studija, 1979. godine, preselio se u Suboticu, gdje je radio i živio do kraja života. U Subotici je zasnovao i obitelj, sa suprugom Ljubicom ima kćerku Silviju.
Početkom 1979. godine zaposlio se u Predškolskoj ustanovi Naša radost u Subotici, u kojoj je kao vrsni pedagog i cijenjeni pravnik proveo cijeli svoj radni vijek, a jedno vrijeme je bio i ravnateljem ustanove (1989.–93.). Usporedo je diplomirao na Pravnom fakultetu u Novom Sadu. S Violetom Vrcelj Odri, kolegicom pedagoginjom iz PU Naša radost, koautor je didaktičkog materijala namijenjenog poticanju mišljenja kod djece u dobi od 4 do 8 godina: Moji koraci, kao i radnih listova iz matematike Sad znam bolje. Bio je na čelu stručnog tima 1987. godine kao idejni tvorac i autor imena najveće dječje manifestacije ovoga grada, manifestacije svekolikog dječjeg stvaralaštva Klincijada. Također, dao je veliki prinos u razvoju predškolskog odgoja, napose u uvođenju inovativnih sadržaja i suvremenih metoda rada, ne samo u Subotici nego i u Vojvodini.
U život hrvatske zajednice uključio se u drugoj polovici 90-ih godina XX. stoljeća. Isprva je suradnik subotičkog dvotjednika Žig, u kojemu redovito objavljuje aforizme u rubrici „Dujizmi“. Jedan je od utemeljitelja Hrvatskoga akademskog društva (1998.), čiji je bio i predsjednik u jednom mandatu (2003. – 2007.). Velika je njegova zasluga za okupljanje znanstvene elite Hrvata u Vojvodini te organiziranju prvih znanstvenih skupova HAD-a, u kojima je i sam sudjelovao. Kao autor ili suautor objavio je desetak znanstvenih i stručnih radova u zbornicima i periodici iz domene pedagogije, socijalne psihologije i društvenog položaja hrvatske zajednice. Također, bio je suradnik Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, čije je značenje i važnost prepoznao od samoga početka izrade te radio na njegovom promicanju. Bio je jedan od osnivača Hrvatskog društva za pomoć učenicima Bela Gabrić 2002. godine.
Jedan je od osnivača političke stranke Hrvatskoga narodnog saveza (1998.) i njegov prvi dopredsjednik. Imao je ključnu ulogu u ponovnom objedinjavanju Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini i Hrvatskoga narodnog saveza početkom 2004., nakon čega postaje dopredsjednik DSHV-a, što je ostao do smrti. Bio je aktivni suradnik stranačkog glasila Glas ravnice, a od 2007. je i član redakcije.
Kao vijećnik prvog saziva Hrvatskoga nacionalnog vijeća (HNV) i član Izvršnog odbora HNV-a bio je zadužen za obrazovanje. Skupa s nekoliko osoba iz Hrvatskog akademskog društva, inicijator je i realizator školovanja na hrvatskom jeziku, kao i otvorenja vrtića na hrvatskome u samostanu sestara Kćeri milosrđa u Subotici. Njegova je ključna zasluga za razvoj i ostvarenu kvalitetu obrazovanja na hrvatskome. Zbog neslaganja s politikom HNV-a 2005. podnosi ostavku i na mjesto člana IO HNV-a, a kasnije i na mjesto člana Vijeća. U drugom sazivu HNV-a, 2010. biran je za člana Izvršnog odbora zaduženog za informiranje.
Dva puta je biran za narodnog zastupnika u Skupštini AP Vojvodine (2004. i 2008.). Prvi je predsjednik Upravnog odbora Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Od 2010. član je Programskog odbora Radiodifuzne ustanove Vojvodine.
Preminuo je 6. studenoga 2011. godine u Subotici, a pokopan je 8. studenoga na Bajskom groblju.
Priredila: Katarina Čeliković
