Monsinjor Marko Forgić, svećenik Subotičke biskupije, rođen je u Monoštoru 20. prosinca 1950. Teologiju je studirao u Zagrebu od 1969. do 1976. Zaređen je za svećenika u subotičkoj katedrali na Petrovo 1976. Bio je župni vikar u Subotici, u župama sv. Jurja i sv. Roka od 1976. do 1977. godine, odakle je premješten u župu subotičke stolne bazilike, da bi 1979. bio imenovan za administratora, a kasnije i za župnika u župi u Maloj Bosni. Od 1985. bio je župnik u Sonti. Počašćen je titulom kapelana Njegove Svetosti 1992. godine.

Ovaj skroman, ali nadasve vrijedan svećenik obavljao je mnoge dužnosti u Subotičkoj biskupiji i u biskupskoj konferenciji: bio je konzultor biskupa, član više vijeća (prezbiterskog, za liturgiju i svetu umjetnost, za apostolat obitelji), promotor duhovnih zvanja, član povjerenstva biskupske konferencije za Caritas i socijalna pitanja, kao i biskupijski povjerenik za selioce te biskupijski sudac. Od 1998. do danas djeluje na mjestu duhovnika malog sjemeništa Paulinum, a sudjeluje, iako oštećena zdravlja, u svim velikim euharistijskim slavljima u Subotici, često ispovjedajući.

Godine 2004. odlikovan je naslovom prelata Njegove Svetosti. Mons. Forgić je, osim što je djelovao kao pomoćnik u subotičkoj župi sv. Roka, redoviti i požrtvovni suradnik Radio Marije. Od 2026. godine je umirovljen.

Zlatnu misu Forgić će slaviti u rodnom Monoštoru, u župnoj crkvi sv. Petra i Pavla, 27. lipnja u 17 sati. Za zlatnomisničko geslo uzeo je 17. redak iz 21. glave Ivanovog evanđelja: „Gospodine, Ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim".

Prije deset godina, kada ste se prisjetili 40 godina svećeničkog ređenja, rekli ste u jednom intervjuu: „Tko zna hoću li doživjeti još deset godina do zlatnog jubileja". Prošlo je još deset godina, jubilej je tu. Kako ste ih ispunili?

Obično se tako pita kad gledaš u budućnost. Nisam znao koliko ću živjeti, niti itko zna koliko će živjeti. Napisao sam tada da čovjek ne umire od starosti i bolesti, nego kada Bog to hoće. Mi ne možemo planirati ne znam koliko unaprijed, ali ipak zacrtaš nešto i pitaš: „Bože, ako je to i Tvoja volja, ako i Ti hoćeš, onda ćemo tako". Ovih deset godina prošlo je kao jedan dan. U tih deset godina štošta se uradilo. Ja sam stariji, iskusniji, no ne mogu reći da sam puno pametniji nego prije. Nema velike razlike između čovjeka od 65 i 75 godina. Nakon deset godina tamo sam gdje me je Bog posadio, još cvjetam i pomažem drugima koliko mogu.

Čovjek ste medija, aktivno nastupate na Radiju Marija, koristite društvene mreže, pišete za Zvonik… Kako motivirati ljude Vaše generacije da budu aktivni dio medijskog svijeta?

Nije to samo kod mene. Imam kontakt s mnogima, čak i starijima od mene. Medijima, konkretno društvenom mrežom Facebook, više se bave stariji jer imaju više vremena. S Radijom Marija surađujem 16 godina, ondje vodim emisiju Braći u pohode namijenjenu starima, bolesnima i nemoćnima, što se proširuje na one koji su na rubovima društva, potrebitu čeljad, one koji nikoga nemaju, ili pak koji nekoga imaju, ali ih taj ne treba; gladne, za koje nitko ne zna… Mogu još nabrajati tko je sve ciljna publika te emisije. Svaka emisija ima temu, te svake četiri godine prođemo Malu bibliju za bolesnike njemačkog duhovnog pisca Johanna Michaela Sailera. Knjiga opisuje vjeru u Boga kada čovjek ostari, kada je u problemima i osamljen, kako bi onda mogao imati povjerenje u Boga i takvu vjeru da položi svoj život u Božje ruke, da ga On vodi, što mi često nemamo. Također, govorimo o biblijskim likovima, o evanđelju – ne propovijedajući, već razgovarajući. Imam, također, oko 1.700 priča. U svakoj emisiji pročitam jednu ili više kada je za to prigoda, ovisno o svrsi. Osim radija, aktivno koristim Facebook za razgovor s prijateljima sa svih kontinenata. Jasno, pritom dajem do znanja da sam svećenik i da sam otvoren za duhovne razgovore, ali i to da oni nisu ispovijed i da ne mogu dati odrješenje. Ljudi se opuste i bude im lakše jer nemaju kome reći ono o čemu sa svećenikom mogu opušteno razgovarati. Tako često provodim veliki dio svojeg staračkog vremena, obilazeći meridijane, često u istom danu. Primjećujem da su aktivni svećenici prezauzeti i da, premda imaju račune na ovoj mreži, ne mogu iskoristiti njezine kapacitete na ovaj način.

Što mogu zdravi i mladi ljudi naučiti od onih u godinama i od bolesnika? Kako se suočiti sa starošću i bolestima koje ona donosi?

Polazim od sebe. Govorim ljudima da nikad nisam bio bolestan, ali nikada nisam bio ni zdrav. Gledam pozitivno na zdravlje i na manjak zdravlja. Tako je lakše prihvatiti tegobe. Kada mladi čuju da stariji govore o poteškoćama starosti, često nipodaštavaju to. I ja sam se tako ophodio prema starijima dok sam bio mlađi. Tko ima mladost? Samo mladi. Tko razumije starost? Samo stari – oni su proživjeli mladost i razumiju je. Mladi je ne razumiju, nego je žive. Oni će razumjeti mladost tek kada ostare i budu govorili o njoj mlađima. Kada bi mladi više slušali, a stari manje zvocali o tome kako sve znaju, bilo bi mnogo bolje. Neka samo svjedoče svojim životima. Šutnja nekada vrijedi zlata i puno više govori nego tisuću riječi.

Mlade generacije štićenika Malog sjemeništa, kojima ste duhovnik, moderna su čuda od ljudi. Rasli su s tehnikom i komunikacijskom tehnologijom i praktički su neodvojivi od nje. Kako u takvom okruženju uspjeti biti duhovan katolik i čovjek, otvoren prema drugome? Kako im pomažete u tome?

Čovjek mora voljeti druge ljude. Ako ne voliš ljude, ne voliš ništa. A to je Isusova zapovijed. Nemamo ljubav Boga u sebi, ali možemo ljubiti tom ljubavlju koja prašta, suosjeća, koja prihvaća tuđu patnju, bolest, starost, brigu, usamljenost..., kako nas je Isus naučio. Gledaš ove mlade koji su došli. Za razliku od nekadašnjih vremena, kada smo za do 120 polaznika sjemeništa imali nagovore, danas im govorim o tome da budu ljudi, spomenem evanđelje, Isusov nauk… Ne možeš puno, dovoljno je nekoliko riječi. Profesori im svjedoče, a mi za Paulinum biramo profesore koji su životom i znanjem ipak na jednoj visini. Nekoliko je komponenti rada sjemenišnog duhovnika. Vjernik mora u prvom redu biti čovjek. Stalno im govorim da ne mogu biti kršćani ako nisu ljudi. Trebamo voljeti druge ljude, pa čak i one za koje nismo ni čuli, a osobito one koji nas mrze. Zatim je tu značaj rada, učenja, brige za materijalne stvari, no bez molitve i snage Božje u sebi ti ne možeš naprijed. Moj osobni stav i odnos prema razmišljanju o stvarima, napretku, čovječanstvu i molitvi značajan je čimbenik uspjeha, uz ono što mi njima dajemo. Ne možemo im dati ono što su već dobili od roditelja, društva, škole, medija; to možemo potvrditi – a i to sve je odgoj. Ono što mi dajemo bitni je dio, a odnosi se na vjerski odgoj i odgoj u cjelini.

Podsjetite nas na povijest nastave u gimnaziji Paulinum i odgoja na hrvatskom jeziku u Malom sjemeništu u Subotici.

Kad je Paulinum osnovao biskup Matija Zvekanović 1962. godine, bila su dva razreda, a sjemeništarci su došli iz Đakova i Zagreba i s njima se počelo raditi na hrvatskom jeziku. Bilo nas je iz Bačke, Banata, Beogradske i Vrhbosanske nadbiskupije, Prizrenske, Skopske, Banjolučke te Mostarsko-duvanjske biskupije. Na početku četrdesetak, ali poslije, u drugoj polovici 1960-ih do 125 pitomaca: Hrvata, Mađara, Slovaka, Nijemaca, Bugara, Albanaca, Makedonaca, Rusina i Ukrajinaca. Svi smo učili na hrvatskom jeziku. Hrvatski se i dalje predaje kao maturalni predmet od I. do IV. razreda.

Hoće li naši svećenici i u budućnosti, kako je to bilo redovito i do sada, bez obzira na jezik sredine u župama u kojima djeluju i na većinski jezik, biti u mogućnosti aktivno govoriti hrvatski, a tako i sami ukazivati na značaj očuvanja materinskoga jezika? Od čega će to ovisiti?

I danas svećenici u župama s Hrvatima katolicima govore onim hrvatskim koji su naučili na katoličkim bogoslovnim fakultetima koje su pohađali u Đakovu, Zagrebu i Sarajevu. Dok je nas svećenika, dotle će biti živog hrvatskog jezika u župama. Hvala Bogu, imamo odjele na hrvatskom jeziku u školama i one koji vole svoj jezik, na kojemu se mogu školovati.

Kako je izgledala, kako je disala Subotička biskupija 1976. godine kada ste zaređeni za svećenika, a kako izgleda i diše danas, pedeset godina poslije: kler, narod, život i pastoral po župama, stanje bogoslužnih objekata? Koje su najveće promjene?

Tada je još bilo po starom – bilo je puno naroda u Crkvi. Bilo je više svećenika, svećenici su intenzivno radili s djecom, a od 1975. godine sve više i s mladima; imali smo aktivan župni vjeronauk… Nismo imali vjeronaučne dvorane sve do 1970-ih godina, kad su se počeli graditi prvi objekti namijenjeni tim potrebama po župama. U vrijeme kada sam ja bio zaređen bilo je puno vjernika, crkve su bile manje obnavljane i ukrašavane, nismo gledali toliko na stanje samih zgrada. Treba odgovoriti i promisliti je li ta vjera bila od srca ili je bila iz inata i prijeratne tradicije. Sinovi i kćeri osoba moje generacije već su drukčije odgajani. Naše stare, ponešto i nas, odgajali su i uz imperativ: moraš! Danas je mnogo manje ljudi u crkvama, kao i općenito unutar populacije. Danas imamo objekte, pozlaćene hramove i župne urede, a tada smo imali samo toliko koliko smo sakupili od vjernika i koliko bi ljudi došlo u mobu i ispomoć da nešto izgradimo. Hvala Bogu da imamo ovo što imamo. Borimo se da ljudi što više upoznaju Isusa, ali nije na nama nego na Bogu odluka koga će privući po nama.

Župa svetog Jurja u Subotici i Ker, pa katedrala, Mala Bosna i Sonta, a nakon toga dugogodišnje djelovanje u sjemeništu. Kako biste opisali u po jednoj rečenici Vaša iskustva i uspomene iz svih tih mjesta Vaše službe?

Župe sv. Jurja i sv. Roka bile su župe mojeg mladenaštva, početka svećeničke službe, premda sam u Monoštoru već sedam godina prije toga radio s djecom i mladima, pa čak ih i pripremao za vjenčanja. To je bilo vrijeme velikih i odlično posjećenih korizmenih propovijedi u Keru, Senti i Velikoj crkvi, a mons. Bela Stantić istovremeno je počeo održavati duhovne vježbe u sjemeništu za djecu, srednjoškolce, studente i radnike te ostale župljane svih subotičkih župa i okolice. Koliko je osobama kojima sam držao vjeronauk, a koje danas imaju i do 65 godina, Bog dao preko mene – to one same znaju. Kada mi često spominjemo što smo sve uradili, tada smo skloni samohvali. Treba ipak reći: „Bože, što je tvoja volja, neka se to vrši. Ja sam samo onaj preko kojega se vrši Tvoja volja". To manje-više svi svećenici i rade. Svi smo svjesni da ne možemo sami, ne samo svećenici nego i laici. Ne mogu ja uraditi ono što ti možeš. Bolje je sve dati u ruke Božje, neka On to vodi, a mi da se potrudimo koliko možemo, nikad više od naših snaga. U katedrali sam već bio iskusniji. Imao sam vjeronauk za djecu od prvog do osmog razreda, za srednjoškolce i studente. Tu sam bio dvije godine. Trebao sam se više spremati, to je bilo normalno i očekivano jer sam već bio iskusniji u kapelanskim dužnostima. Konačno, to je majka crkva svih crkvi naše biskupije. Trebaš se drukčije postaviti prema svemu, a pripremati se odgovorno kao i u drugim župama. Došao sam nakon vrijednog kolege i nastavio njegov rad. Mala Bosna je župa u kojoj sam prvi puta bio župnik – moja prva ljubav, moja vlastita župa. Sakupljao sam djecu i mlade, slušao kako su radili svećenici prije mene, pa se trudio nastaviti tako da to može raditi i onaj nakon mene. Tu sam bio šest godina. U Sonti sam bio 13 godina. To je bila pjesma: 6.500 stanovnika, 6.000 vjernika… Zapamtio sam skoro sve svoje župljane. Nije bio teret jer je Bog vodio. Kada se Sonta počela osipati, posebno intenzivno od 1994. do 1997., u vrime nevrimena, selo je napustilo 450 osoba, a kasnije se taj broj popeo na više od 750. Moji su se roditelji morali vratiti u Monoštor. Vidio sam i doživio sa župljanima svega i svašta. Tridesetak djece izbjeglica dolazilo je na misu kada smo dijelili poklone, a petnaestoro redovno i na vjeronauk. Desetak djece izbjeglica bilo je među ministrantima. Bili su mi dragi i volio sam ih sve. Imali smo redovite izlete na Veliku baru i Dunav, na Zlatnu harfu. Bilo je oko 40 ministranata, 250 do 300 djece na vjeronauku, a mladih od 40 pa do preko stotinu.

Kada govorimo o bolnicama, vidimo da je u mnogima u Vojvodini Pravoslavna crkva otvorila bolničke kapele, imenovala bolničke kapelane i tu je redovito bogoslužje. Mi katolici u tome znatno zaostajemo. Imate li preporuke kako bi se moglo organiziranije pristupiti bolničkom dušebrižništvu katolika, barem u Vojvodini?

Kad odeš bolesniku, a on te dočeka nasmijan od uha do uha, u tebi srce raste do stropa. Neće ti se bolesnici hvaliti. Treba imati strpljenja za njih. Možda sam ja nekada nestrpljiv, premda ne vjerujem, jer znam kako je bilo sa mnom budući da sam polazio iz svojeg zdravstvenog iskustva. Razumijem bolesnike, ali svaki čovjek ima svoje osjećaje i svaki je poseban. Mi ne osjećamo u potpunosti bilo tog čovjeka, njegovu muku i bolest. Mi samo zaključujemo, mnogo razumijemo, ali koliko možemo trebamo pomoći. Osjetio sam Božju pomoć na sebi i mislim da je Bog mene, kao i druge, spremao da možda jače zavolim bolesnike. Imao sam u Sonti mjesečno po sedamdesetak posjeta bolesnicima. Sa svima bih našao vremena za razgovor, redovito ih posjećivao. To te vrlo obogati. Što se tiče bolnica, kad me je pogodio prvi moždani udar, u tih godinu dana bio sam u Institutu u Srijemskoj Kamenici i tamo sreo pravoslavnog svećenika koji je ordinirao već 1987. godine. Ukratko, u Subotici imamo bolničku kapelu sv. Elizabete Ugarske u kojoj sam kapelan već četiri godine. U Senti je kapela sv. Ladislava, u Somboru imamo jednu malu molitvenu sobu, a u ostalim bolnicama u Bačkoj prostora nema, no ima posjeta bolesnicima po pozivu.

U susret Vašoj zlatnoj misi, zahvali Bogu za prošlost, možete li pogledati u budućnost naše mjesne Crkve? Kako bi ona mogla izgledati?

Kotač povijesti se okreće. Gledajući sadašnje stanje Crkve, ono je već od sedamdesetih godina prošlog stoljeća, dok sam bio na fakultetu, bilo prognozirano. Kako je bilo prognozirano, tako se otprilike i događa. Naši stari su rekli: „Bilo je ratova prije, bit će i poslije; bilo je gladi prije, bit će i poslije; bilo je pameti prije, bit će i poslije". Danas je posebno stanje. Ako se gleda Europa, jasno se vidi koliko je braće muslimana došlo, koliko oni imaju djece, a koliko kršćanske obitelji. Europa više nije toliko kršćanska kakva je bila prije. Smatram vrlo važnim reći da zaključivanje o budućnosti nije na nama, nego na Bogu. Kako Bog odluči! A odlučit će onako kako se mi molimo. Možda će nas nekada staviti na kušnju da budemo još jači, pa ćemo doživjeti da Bog ne udovoljava odmah našim molitvama. Možda će doći vrijeme da ćemo, kao prvi kršćani, za Krista morati davati i život. Za Crkvu smo sigurni: postojat će, to je Isus kazao kada je Petru davao apostolsko prvenstvo. Možda će biti bolje, možda gore, ali kako Bog da. Danas je velike zaključke nemoguće donositi.

Izvor: Hrvatska riječ (M.T.)