175 godina od rođenja Ivana Jesse Kujundžića, franjevca (Subotica, 23. X. 1848. – Subotica, 17. IV. 1903.)

Objavljeno: 07.11.2023. Pregleda: 96

23. listopada 2023. godine navršilo se 175 godina od kao se u Subotici rodio franjevac, svećenik, prozni pisac i jedan od osnivača Pučke kasine, Ivan Jesse Kujundžić.

Od Ivana do redovnika Jessea

Prva cjelovita biografija I. J. Kujundžića izašla je u Nevenu mjesec dana poslije njegove smrti (svibnja 1903.). Ona sadrži osnovne detalje o njegovoj redovničkoj karijeri. Rođen je kao sin Albe Kujundžića i Roze rođ. Jaramazovića. Datum njegovog krštenja i rođenja je 27. listopada 1848. Ilija Kujundžić (1857. – 1929.), također svećenik (doduše dijecezanski) i narodni preporoditelj, njegov je rođeni brat. I. J. Kujundžić je završio pučku (osnovnu) školu i nižu gimnaziju (prva četiri razreda) u Subotici. U franjevački red je stupio 1865. Njegov novicijat je započeo u mjestu Szécsény, koje se nalazi u županiji Nograd (sjeverna Mađarska). Tamo je izabrao redovničko ime – Jesse. U Gyöngyösu i Jászberényu je završio višu gimnaziju (više razrede). Bogosloviju je studirao u Kečkemetu i Segedinu. Zaređen je 1873. u Temišvaru. Prvu misu je služio u franjevačkoj crkvi u Subotici.

Škulska katedra 

Iz učeničkih klupa I. J. Kujundžić prešao je na učiteljsku stolicu. Prvo je predavao grčki i latinski u gimnazijama provincije Presvetog Spasitelja (Salvatora) u Gyöngyösu i Szolnoku. Zatim je predavao filozofiju i teologiju na franjevačkoj bogosloviji u Kečkemetu (12 godina), „dok napokon na svoju želju ne promine škulsku katedru sa radom na duhovnoj pastvi” (Neven od 1. svibnja 1903.). Drugim riječima, provincija Presvetog Spasitelja premjestila je I. J. Kujundžića na njegovu molbu iz učionice u samostan u Subotici.

Rad na duhovnoj pastvi

Nakon profesure, kratko je boravio u Subotici (franjevačkom samostanu). Zatim je služio u Vácu (1892. – 1893.), Jászberényu (1893. – 1896.) i Kečkemetu (1896. – 1899.). U Jaszbérenyu i Kečkemetu je bio gvardijan. U Jászberényu je obnovio franjevačku crkvu. Neven od 1. svibnja 1903. o tome slikovito piše: „Sav se Jasberinj divio gvardianu Jessi kad je ovaj crkvu ponovio, ukrasio. A oni koji su znali da je on jasberinjski samostan u najvećoj oskudici primio taj se upravo čudom čudio, kako se to moglo izraditi za kratke tri godine što je naš Jesse tamo učinio. I samostanske financie urediti i crkvu ponoviti za kratko vrime to je upravo junačko dilo. Za ovo zamašno dobro dilo, kao u nagradu provincia imenuje Jessu iza tri godine kečkemetskim gvardianom, a god. 1899. ga pošalju u Suboticu. Premještaj u Subotici je bila nagrada za težak i mukotrpan rad u čisto mađarskim župama.”

Pristaša preporodnog pokreta

Ljubav prema materinskog riječi pratila je I. J. Kujundžića kroz cijeli život. Nije zaboravljao svoj rodni kraj i svoje rođake čak ni u tuđini. Još kao mladić sa simpatijama je slušao i čitao riječi rodoljubivog kalačkog kanonika i naslovnog biskupa Ivana Antunovića, koji je htio svoj rod kulturno uzdignuti. Slijedeći ideje velikog preporoditelja, I. J. Kujundžić je i sam pisao na hrvatskom jeziku. To je bio njegov skroman doprinos preporodu bačkih Hrvata. Također je bio jedan od osnivača Pučke kasine 1878. Na dan osnivanja Prve hrvatske čitaonice u Subotici I. J. Kujundžić je služio svetu misu u franjevačkoj crkvi. Bio je jedan od dvojice franjevaca među osnivačima Pučke kasine.

Nažalost, redovnička služba nije mu dozvoljavala da se duže zadržava u svojoj sredini. Međutim, čak ni u tuđini, u radu s mađarskom pastvom, I. J. Kujundžić nije zaboravljao svoj rod i svoj materinski jezik. Nije mogao izravno podupirati preporodne napore svojih sunarodnjaka. Međutim, „pojavljivao” se u vidu pripovijedaka (sa socijalnim obilježjima) u Nevenu. Koristio je pseudonime kao znak predostrožnosti: Brajanović i Stari Rodoljub. Neven od 22. prosinca 1918. podsjeća na osnivačke dane Pučke kasine. Donosi popis prvih kasindžija: „Istog dana u večer bila je zajednička svečana večera u svim prostorijama gostione kod Zlatnog Jelena. Na večeru skupilo se preko 300 članova, medju ovima Ago i Lazo Mamužić, Ambrozija Šarčević, odvjetnici: Vinko Ježević kandžijaš i fra Jesse Kujundžić Mišakov franjevci; Antun Budanović, Gere Rajčić i Roko Simoković učitelji. Ostali svi bunjevci zemljovlasnici i poljodjelci.“

Trag Ivana Jesse Kujundžića

Ivan Jesse Kujundžić je bio redovnik franjevačke provincije Presvetog Spasitelja (Salvatora). O njemu je Robert Skenderović (Hrvatski institut za povijest – Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje) napisao kratku ali sadržajnu leksikografsku natuknicu. To je možda najduži članak, koji je do sada objavljen o I. J. Kujundžiću. Veliki ljubitelj hrvatske riječi svakako zaslužuje više od toga, imajući u vidu njegovu redovničku karijeru i simpatije, koje je uživao među vjernicima (posebice među sunarodnjacima). Neven od 1. kolovoza 1892. naziva I. J. Kujundžića „vridnim sinom sv. Franje“ i „obljubljenim govornikom naroda bunjevačkog“. Napominje da je „svojim uzornim redovničkim ponašanjem obće štovanje stekao kod bunjevaca“. Člankopisac Nevena prosvjeduje protiv premještanja I. J. Kujundžića iz Subotice u Vác. Subotičke novine od 24. rujna 1893. javljaju da je I. J. Kujundžić izabran za gvardijana u Jászberényju. Člankopisac čestita „učenom franjevcu i prijatelju subotičko-bunjevačkog naroda“. Također dodaje svoju primjedbu: „Nu to nemože a da se ne čudimo nastojanju franjevačke uprave, koja Bunjevce vozi tamo ovamo, gdi ni rič bunjevačka ne triba, a u Subotici od pokojnog Mateka još nije bio ni jedan gvardian koji bi znao s narodom bunjevački porazgovoriti se, što mislimo da će teško biti na korist franjevačkom redu i na spasenje dušama.“ Matek je bio subotički gvardijan Xaver Lipozenčić, koji je skrenuo na sebe pažnju po tome što je na dalmatinskom (tj. hrvatskom jeziku) revolucionarnih dana 1849. širio naredbe i proglase mađarskog ministarstva. István Ivanyi piše da je bio poznat po djelotvornim propovijedima (aki igen hatásos szónoklatáról).

Veliki rod Kujundžić

Kujundžići spadaju u jedan od najglasovitijih rodova u Subotici. Čak i letimičan pogled u Leksikon podunavskih HrvataBunjevaca i Šokaca (XIV) dovoljno ilustrira koliko su subotički Kujundžići značajni. Od 110 stranica, koliko četrnaesti svezak ima, Kujundžići zauzimaju čak četrdesetak stranica (str. 8-42). To je potpuno logično. Kujundžići već stoljećima žive u Subotici i logično vremenom su se razgranali. Razlikuju se po nadimcima: Ganini, Hajludini, Mišakovi, Bodini itd. Nije poznato postoji li jedinstveni rodoslov Kujundžića. Međutim, sigurno je bilo pojedinačnih napora da se jedan takav rodoslov napravi. Između dvaju svjetskih ratova (1918. – 1941.) još je bila snažna svijest o međusobnoj povezanosti Kujundžića. Od svih ogranaka razgranatog roda Kujundžića, najviše se proslavila ona grana iz koje su potekli svećenici: Ivan Jesse Kujundžić (1848. – 1903.), Pajo Kujundžić (1859. – 1915.), Ilija Kujundžić (1857. – 1929.), Nikola Kujundžić (1861. – 1906.) i Radoslav Kujundžić (1893. – 1989.).

Rodoljubi 

Sva četvorica gore nabrojanih predstavnika roda Kujundžića bili su bliski rođaci. Štoviše, sudjelovali su u pokretu za preporod bačkih Hrvata, kojega je započeo Ivan Antunović 1860-ih godina. Pajo Kujundžić je bio najrevnosniji nastavljač Ivana Antunovića. On se zalagao za uvođenje hrvatskog jezika u subotičke škole. Tako je na njegovu inicijativu 1894. pitanje hrvatskog jezika razmatrano u okviru Školske stolice (radnog tijela subotičke gradske uprave). Mijo Mandić, suvremenik i vršnjak Paje Kujundžića, opisuje taj događaj kao bunjevački Vidovdan. Prijedlog „pop-Paje Kujundžića“ nije dobio većinsku podršku na Školskoj stolici. Međutim, njegova ideja je nastavila živjeti. Pajo Kujundžić je uživao veliki ugled kako među svojim suvremenicima, tako i među kasnijim generacijama. Matija Evetović je sastavio biografiju o Paji Kujundžiću – Život i rad Paje Kujundžića – koja je doživjela dva izdanja (2007. i 2019.). Međutim, P. Kujundžić nije jedini predstavnik svog ogranka koji je zadužio svoj rod. Ivan Jesse Kujundžić, franjevac, također je stekao besmrtno ime po svojoj ljubavi prema materinskoj riječi, koju je najbolje osvjedočio u svojim proznim djelima (pripovijestima sa socijalnim obilježjima). Ušao je u Antologiju proze bunjevačkih Hrvata Geze Kikića (Matica hrvatska, 1971.).

Vladimir Nimčević

Obaveštenje o kolačićima