Tko bi ikada rekao da će stoljetna zahvala Bogu – Dužijanca, koja je rođena na salašima, stići u sjedište Europske unije i biti predstavljena u Europskom parlamentu u Bruxellesu. I kada se to obznanilo, mnogi nisu vjerovali da će sve to biti stvarnost.

Oni koji su tome svjedočili znaju da je to bilo više od samoga predstavljanja. Da je to bilo prvi puta da je netko s ovih prostora imao priliku svoju tradiciju, povijest, nošnju, svoj ponos koji stvara knedlu u grlu predstaviti na takvom mjestu.

Europa na jednom mjestu

Svi posjeti prvoga dana i obilasci koji su zahtijevali strogu provjeru, pri svakom ulasku i akreditiranje svakog ponaosob, bili su novina na koju nismo naviknuli, pa možemo reći i opterećenje, jer svi smo mi znali da se sutra kroz istu tu provjeru trebaju uputiti i svi oni koji će biti u nošnji. Ako spomenem da je bilo potrebno skinuti sat, remen, jaknu, sako, pa i cipele (one s kopčama), onda je ulazak u nošnji bio misaona imenica znajući da i muška i ženska nošnja imaju na prslucima, odnosno miderima, metalnu pucad/kopče. Zvečke na čizmama da ne spominjem. No, to je ostavljeno za sutradan s upitnicima iznad glava kako će sve to biti izvedeno.

Na proceduru ulaska svi su zaboravili kada su ušli u Europski parlament 5. svibnja, i to na predavanje o povijesti i djelovanju parlamenta, kao i kada su čuli da se u njemu govori na čak 24 jezika, među kojima je svakako i hrvatski, i da Europski parlament godišnje posjeti pola milijuna ljudi. Plenarna vijećnica Europskog parlamenta koju smo do sada vidjeli samo putem malih ekrana, bila je oduševljenje za sve, kao i Parlamentarij, muzej Europskog parlamenta koji slikom i tonom vodi posjetitelje.

Kako otići u Bruxelles, a ne obići i vidjeti bar nešto od znamenitosti? Iako umorni od puta, nismo željeli propustiti priliku te smo tako s tegovima u cipelama po kaldrmi obišli središte grada, Grans Place, gradsku vijećnicu, katedralu posvećenu sv. Mihovilu i sv. Guduli, zaštitnicima grada Bruxellesa, dvorac kraljevske obitelji i njihovu dvorsku kapelicu posvećenu sv. Jakovu... a uz to nismo mogli izostaviti ni njihove vafle, čokoladu i pivo, koji se nude na svakom koraku u središtu grada.

No, sve ovo bilo je lijepo i mogli bismo tako danima, ali podsjećanja radi mi smo došli predstaviti Dužijancu.

Žitni vijenac, svila, piket i zvečke po parlamentu

Sljedećeg jutra, 6. svibnja, u hotelu su se pokrenuli i uzbunili svi sudionici Dužijance, jer iz soba i dizala izlazili su mladi i oni malo stariji u bunjevačkoj nošnji. Odjednom se u predvorju hotela čuo žamor i zvuk zvečki s čizama momaka. Svi usplahireni i uzbuđeni, jer imaju posebnu zadaću: što bolje i ljepše predstaviti našu stoljetnu zahvalu, našu Dužijancu.

Karuca zamjenjuje crni kombi, a kočijaša stranac koji u čudu gleda što se događa. Ništa mu nije jasno, ali šuti i vozi do odredišta – Europskog parlamenta. Pokušavamo mu objasniti što je Dužijanca, jer pored njega sjedi pravi risar – bandaš u bilim gaćama, košulji, prsluku sa srebrnim pucadima i žitnim vijencem na šeširu. Vlaće bankuta (vrsta žita koja ima dugačku vlas) priča je sama za sebe, a mi s ponosom objašnjavamo svoju priču o čovjeku nizine.

Okupili smo se ispred Europskog parlamenta, kiša pada, cure se skrivaju kako bi sačuvale svilu, a osiguranje traži nova akreditiranja, nove provjere... Svi smo spremni na jučerašnju praksu, a onda tajac. Oni u civilu ulaze uz već spominjane provjere. Za one u nošnjama metalni dijelovi nošnje nisu bili problem, prošli su uz u redu, prođite. Svi stojimo u šoku, a rekla bih i sâmo osiguranje. Samo gledaju i ne vjeruju, a naši mladi s osmijehom od uha do uha i ponosom se zahvaljuju. Promatram sa strane i već mi se grlo steže. Žurimo na misu.

Meditacijski centar Europskog parlamenta, a iza oltara svećenik, koji je u prvoj rečenici pridobio svu našu pažnju. Voditelj Hrvatske katoličke misije u Bruxellesu o. Anastazio Petrić, dominikanac koji zna o Dužijanci više nego je itko mogao pomisliti. Govori tako kao da je bio prisutan na svim dosadašnjim proslavama Dužijance. Svi u čudu slušamo i grlo se sve više steže. A onda dolazi prikaz darova i kako to obično i biva, bandaš i bandašica, sada u toj ulozi Tomislav Ivanković i Marija Sekereš, nose krunu od slame, na jastuku ukrašenom zlatovezom i dok se pjeva na momente ponestaje daha. Svi koji su se do tog momenta suzdržavali sada su okvasili lica. Neki ponos, neko uzbuđenje, nešto što ni kontrolirati ne možeš, proradilo je.

Ponos i doprinos

Kruna koju su s ponosom nosili, a za koju znamo da je u nju upleteno strpljenje i ljubav, jedan je od najprepoznatljivijih oblika umjetničkog izražavanja bunjevačkih Hrvata. Kako ju je nešto kasnije predstavio Marinko Piuković:

„U njezinu su izradu utkane različite tehnike pletenja, a njezinu simboliku čine motivi žita i cvijeća te četiri medaljona koji prikazuju život, rad i vjeru našega čovjeka. Na kruni su prikazani bunjevački salaš, subotička katedrala sv. Terezije Avilske, risar i risaruša u žetvi, dok križ na njezinu vrhu svjedoči o pripadnosti Katoličkoj crkvi. Kruh simbolizira život i opstojnost, a dvanaest zvjezdica predstavlja jedinstvo i sklad – vrijednosti koje povezuju Europu, kao i vrijednosti koje Dužijanca stoljećima njeguje kroz zajedništvo, vjeru i međusobno poštovanje. Sve je objedinjeno u motivu hrvatskog pletera".

Krunu je izradila slamarka, članica tavankutskog HKPD-a Matija Gubec Katarina Skenderović iz Male Bosne. Kruna stoji na jastuku s klasovima žita vezenim zlatnim koncem koji su izradile i darovale u ime HŽF-a Cro femine Nada Sudarević i Ružica Kozma.

Upravo ta kruna, koja je prikazana na oltaru, darovana je Davoru Ivi Stieru, odnosno Europskom parlamentu. Darovala je UBH Dužijanca i o. Anastazija slikom od slame, a osobno je darovan i Stier slikom od slame koja prikazuje život na bunjevačkom salašu. Ovu umjetničku sliku u tehnici slame, s brojnim detaljima, izradila je Branka Vujić, također članica HKPD-a Matija Gubec iz Tavankuta. Tajnici ureda Stiera Luciji Prskalo darovan je hrvatski grb – slika od slame koju je izradila Marija Vidaković iz Đurđina. Gosti koji su bili na misi dobili su na dar i perlice od slame.

A tada su mladi, nekadašnji badaši i bandašice Subotice i Sombora, odigrali Bunjevačko momačko kolo ispred glavnog ulaza u Europski parlament. Nakon toga je svima bilo jasno zašto konferencijski dio manifestacije nosi naziv Dužijanca – ponos bunjevačkih Hrvata i doprinos europskoj baštini.

I tako umorni i puni dojmova sjedimo na aerodromu i čekamo let za nazad. Misli se same prebiru po glavi i odnekud mi padne na pamet moj pokojni dida Stipan, koji je 1920. bio bandaš. Što bi on rekao na sve ovo? Zamišljam ga: „Av, dico, šta vama padne na pamet! Ta šta oni znadu šta je Dužijanca i toliki put ić, zarad čega?". Kao i uvijek, imam spreman odgovor: „E dida, zarad svega". Zato jer to nitko do sad nije uradio. Zato što: čime ćemo se dičiti ako ne onim što traje i što je sačuvano 116 godina? Zar se tim ne triba falit? Zar ima kogod štogod bolje pokazat s ovih prostora? Zato što neki imaju potrebu prisvojiti tuđe, a mi smo ti koji tribamo pokazati čija je Dužijanca. Zbog tog, dida. I tribate sad bitiponosni, jersmouspili. Mirno Vi spavajte, dida, jeri ma ode doli još oni koji je vole, koji je čuvaju, koji se znaju izboriti kad suze naviru i kad bis proradi, ikad se triba obuć u nošnju i zamanit kosom, a i koračat sa zvečkama po Europskom parlemantu. Budite, dida, spokojni, još ima take krvi med našim svitom.

Izvor: Hrvatska riječ (Ž. V.)