Pozovite » (+381) (0)24 535-533

preprekovo proljece 2012-2U organizaciji HKUPD „Stanislav Preprek" iz Novoga Sada, 21. travnja 2012. godine održana je četvrta po redu, sada već tradicijska, književno-pjesnička manifestacija naziva „Preprekovo proljeće". Predstavljena je i treća zbirka pjesama „Preprekovo proljeće", nastala kao plod upravo ove pjesničke manifestacije. Izvedbe zbora HKPD „Jelačić" iz Petrovaradina bile su uvertira stihovima Stanislava Prepreka iz knjige „Pred tminama", koje je kazivao predsjednik društva Marijan Sabljak.

Publici su se predstavili i autori čije su pjesme našle svoje mjesto u trećoj zbirci. Jelisaveta Buljovčić, Branka Dačević, Manda Jakšić, Marko Kljajić, Bosiljko Kostić, Marija Lovrić, Danijela Lukinović, Mila Markov Španović, Mladen Franjo Nikšić, Miroslav Cakić, Marijan Piljić i Mladen Šimić čija je 91 pjesma predstavljena u zbirci. Neki od njih kazivali su svoje pjesme dok je Ana Marija Kaluđerović kazivala pjesme Miroslava Cakića.

preprekovo proljece 2012-1Govoreći o knjizi, vlč. Marko Kljajić naglasio je sljedeće: „Zbirka 'Preprekovo proljeće 2011.', koja se sastoji od 91 pjesme u izdanju HKPUD 'Stanislav Preprek' pojavila se s proljećem 2012. godine kao buket različitih cvjetova namijenjenih oltaru intimne kapelice s diskretnim vječnim svjetlom i opojnim mirisom tamjana. Ove pjesme pjevaju moru, slavi, snivaju, igraju putujući nebom. U njima je studeno, usamljeno, crno, ranjeno, maglovito i jecajuće. U njima ima tišine i mira u srcu, valcera, radosti, osmijeha, dolazaka i odlazaka, čekanja, djetinje graje, ždrjebadi hrtkovačkih i srca. U njima ima mirisa breza, jasmina, žutih ruža, jorgovana, školjki, zrnaca pijeska, djetinjstva i starosti, pisama i poruka. U njima ima i Hrtkovaca srijemskih i vojvođanske Bačke i Posavine bosanske i Dalmacije i ikavice bunjevačke i šokačke. Pjevanje u ritmu vremena i događaja svojevrsni su odraz stvarnosti u kojoj živimo, mičemo se i jesmo. Nude nam ih i autori kao svoje znakove nade, vjere i ljubavi. Njihov kod je univerzalan, a poruka katkad vrlo jasna, a ponekad zbog raznovrsnih semantema višeznačna, višeslojna što je odlika pjesničkog interpretiranja sadržaja i imaginarnosti. Oni pjevaju ritmom i stihom svojim, nenaučenim najčešće, već darovanim, talentom. Njihove pjesme njihova su fotografija, slika su njihove duše, njihove životne sudbine. U pjesmama ima i nadahnuća koja razotkrivaju duhovna stremljenja i zaokupljenost Bogom, svijetom i čovjekom u kojima prepoznajemo kroz ispjevanu riječ i njihove autore, ali i nas, čitatelje, pojedinačno".

Marija Lovrić, članica UO Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata, također je govorila o zbirci, autorima i nadahnuću: „Ova se zbirka jasno navezuje na prethodne dvije s istim lirskim nabojem, ali i slobodnijim zamasima istog rukopisa što je očit znak sazrijevanja. Složena niska lirskih pjesama posvećenih zavičajnim, ljubavnim, vjerskim, refleksivnim i drugim temama odraz je životnog bogatstva i inspiracije autora. Osjećanje duga prema sredini rođenja i odrastanja čest je motiv, a nostalgične uspomene gotovo same diktiraju slike i sintagme. Ljubav, vjerna čovjekova pratilja i vječno vrelo inspiracije, opjevana je u raznim varijacijama. Ništa manje važni i pažnje vrijedni su i drugi motivi koji se javljaju u pjesmama".

Kazivanjem Preprekove pjesme „Plamen" Marijan Sabljak zatvorio je ovogodišnje „Preprekovo proljeće". Manifestaciji su, pored brojne publike i prijatelja, nazočili i Josip Pokas, predsjednik HKPD „Jelačić" iz Petrovaradina i ispred HNV, članica IO zadužena za informiranje, Ankica Jukić-Mandić.

Tekst i fotografije: Mila Horvat

blagoslov mladoga zita2012-2mU Službenom listu Grada Subotice od 19. travnja objavljeno je gradonačelnikovo rješenje kojim su imenovani članovi Organizacijskog odbora „Dužijanca 2012.". Za predsjednika imenovan je Marinko Piuković, a članovi su: Vlatko Vojnić Purčar, Ljiljana Dulić, dr. Andrija Kopilović, mr. Andrija Anišić, msgr. Stjepan Beretić, Ivan Stipić, Pero Horvacki, Josipa Vojnić Tunić, Ljiljana Dulić Mészáros, Grgo Kujundžić, Zvonimir Perušić, Lazar Baraković, Martin Gabrić, Marija Kujundžić, Pavle Kujundžić, Ivan Piuković, Miroslav Kiš, Joso Mačković, Ružica Šimić, Grgo Piuković, Kata Kuntić, Tamara Babić, Mijo Mandić, Alojzije Stantić, Josip Anišić, Mirko Ostrogonac, Ivan Stipić-Braco, Ivica Dulić i Pere Matković.

Sljedećeg dana, 20. travnja, održana je i prva sjednica Organizacijskog odbora na kojoj je usvojen plan i program, te izabrani članovi pododbora koji će biti zaduženi za pojedine programa u sklopu manifestacije.

„Dužijanca će i 101. godine svog postojanja biti održana, naravno ne u tako velikom obujmu, ali nastojali smo u programu zadržati sve tradicijske manifestacije vodeći se time da zadržimo kontinuitet. Za razliku od prošlogodišnje, u programu neće biti velikih koncerata i masovnih projekata. Završna povorka je planirana za 12. kolovoza. Taj vikend održat će se i tradicionalna Tamburaška večer u petak, a u subotu Risarska večer", kaže Marinko Piuković.

blagoslov mladoga zita2012-3mU gradskom proračunu za ovogodišnju Dužijancu planirano je oko milijun dinara, a iz republičkog proračuna je predviđeno 100.000. Piuković dodaje kako zasad nije sačinjen financijski okvir koliko će stajati ovogodišnje manifestacije, ali planirani proračunski iznosi neće biti dovoljni te će na Organizacijskom odboru biti da osigura potporu sponzora.

Prvi događaj u okviru Dužijance - Blagoslov mladoga zelenog žita, održan je kao i svake godine na blagdan sv. Marka evanđelista, 25. travnja na Verušiću, na salašu Martina Gabrića, koji je ovogodišnji domaćin natjecanja risara.

Tekst: Hrvatska riječ

U organizaciji HKPD-a „Jelačić", 19. travnja 2012. godine, u prostorijama crkve svetog Jurja u Petrovaradinu održana je promocija knjige Đure Rajkovića „Prilozi za povijest knjižničarstva u Petrovaradinu". Knjiga predstavlja svestranog Stanislava Prepreka u jednom novom, drukčijem izdanju, kao knjižničara. Prva čitaonica u Petrovaradinu osnovana je davne 1869. godine. Ona je prestala raditi 1941. godine, da bi 1953. godine, s Preprekom na čelu, bila osnovana knjižnica i čitaonica „Vladimir Nazor", koja i danas nosi to ime. U 19-ogodišnjem razdoblju Preprekova rada, ova knjižnica bila je žarište kulturnog života toga mjesta.

Autor knjige Đuro Rajković, posljednji učenik i pomagač, prepisivač i suradnik Stanislava Prepreka, odigrao je važnu ulogu u zadnjim desetljećima skladateljeva života, osobito u momentima kada Preprek, zbog sljepoće nije mogao više pisati. U tim trenucima, Preprek, ne samo vrsni skladatelj duhovne glazbe, već i izvrsni improvizator na orguljama i klaviru, pjesnik, likovnjak, pokazao se i kao vrsni knjižničar.

O radu na knjizi kao produktu dugog prijateljstva i rada s Preprekom govorio je Đuro Rajković.

„Ova knjiga ne bi mogla izaći da nije bilo Stanislava Prepreka, to je ličnost koja nas je sve objedinjavala ovdje. Suradnju na kulturnom, glazbenom te drugim poljima s tim velikanom započeo sam jako rano, još kao član knjižnice 'Vladimir Nazor', gdje sam sudjelovao u većini tih kulturnih događaja, a nisam ni sanjao da ću jednoga dana ja biti taj koji će sve ovo sastaviti. Vremenom je cijela građa koja je bila potrebna da se knjiga sastavi došla u moje ruke. Ono što je gospodin Vuković s Preprekom pisao o povijesti Petrovaradina i što se dugo nije objavljivalo ja sam čuvao i kraću verziju toga sam nadopunio i nadogradio za ovu knjigu. Kada sam pisao o knjižnici od njezina postanka u XIX. stoljeću za koju postoje samo podaci iz usmenih predaja, morao sam dobro pretražiti sve Preprekove spise i zapise u kojima se spominje, skupiti to, sklopiti i napraviti logičnu cjelinu.

Pobjeda duha nad materijom
O knjizi i Stanislavu Prepreku govorio je i književnik Ivan Balenović. „Može li se čovjek koji je lišen vida baviti knjižničarskim poslom, to je prvo što bi se netko zapitao. On je mogao jer je njegovo unutarnje svjetlo bilo jače od tjelesnoga mraka. To njegovo svjetlo jednako je obasjavalo i veoma školovane ljude kojih je bilo u Petrovaradinu, i njegove goste, posjetitelje iz Novog Sada, iz Subotice, kao što je bio i Albe Vidaković koji je bio njegov prijatelj, ali je jednako obasjavalo činovnika, službenika, policajca, vinogradara, kućanicu... On je jednako za svakoga imao pravu riječ. Ako bi se Prepreka trebalo definirati u tri riječi onda ja izlazim s konstatacijom da je Stanislav Preprek pobjeda duha nad materijom", rekao je Balenović.

Gospodin Dragan Kojić, tadašnji ravnatelj Gradske knjižnice u Novom Sadu, ideju o ovoj knjizi predložio mi je još 2009. godine, da bih u proljeće 2010. počeo raditi na tomu. Obitelj Grginčević mi je dala sve te zapise sa sjednica knjižnice. S Preprekom sam tamo bio svaki dan, kao da sam mu rođeni sin, a on meni duhovni otac. Preprek je sve skupljao, ništa nije bacao, ni najmanji papirić jer je vjerovao da kada se bilo što izgubi da s tim odlazi i povijest. To je prenio i na mene. Cijelu građu što sam imao, sredio sam redoslijedom i jedno za drugim ispričao", kazao je autor Đuro Rajković o radu na ovoj knjizi.

Dugogodišnji ravnatelj Gradske knjižnice u Novom Sadu Dragan Kojić odao je ovom prigodom poštovanje svima koji su obilježili „zlatno doba" petrovaradinskog knjižničarstva.

„Iako ova knjiga primarno govori o knjižničarstvu, ona je jedna lijepa slika o kulturnim prilikama u Petrovaradinu, osobito u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, o jednom vremenu koje je imalo svoj sustav vrijednosti, koje je bilo sklono knjizi i čitanju i koje je imalo svoje junake kojih se i mi danas sjećamo jer su bitno pridonijeli da se o Petrovaradinu i kulturnom životu u njemu čuje izvan njegovih atara. Mi se i večeras s velikim pijetetom sjećamo Stanislava Prepreka, profesora Zvonimira Vukovića, Zlatka Melvingera, Vladimira Milarića, Mihaele Grginčević i mnogih drugih čija imena zlatnim slovima sjaju u ovoj Rajkovićevoj knjizi", kazao je Dragan Kojić.

Promociji knjige nazočio je veliki broj poštovaoca djela Đure Rajkovića, ljubitelja djela Stanislava Prepreka, veliki broj Petrovaradinaca i prijatelja.

Tekst i fotografije: Ankica Jukić-Mandić

U Hrvatskoj matici iseljenika u Zagrebu 17. travnja 2012. godine predstavljena je najnovija knjiga pučkog pjesnika, glazbenika i društvenog djelatnika Ivana Bonusa „Moj voljeni i kićeni Srijeme". Knjiga je to memoara izašla kao dio Biblioteke „Srijemski Hrvat" u povodu obilježavanja dvadesete obljetnice Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, u kojoj je autor na 347 stranica stvorio djelo koje je nadišlo njegov život i postalo zapis o stradanjima nedužnih Hrvata u Srijemu, njihovu progonu, prognaničkim traumama i nalaženju novih domova, ali i o političkom samoorganiziranju kroz Demokratski savez Hrvata u Vojvodini, u Republici Srbiji, i Zajednicu protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata u Republici Hrvatskoj.

Književnu večer je u ime organizatora otvorio predsjednik Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata Mato Jurić, dok je autora predstavio Zlatko Žužić, izvršni urednik knjige.

„Ivan Bonus je rođen 4. ožujka 1943. u srijemskom mjestu Stari Slankamen, a još je kao vrlo mlad počeo samouko pjevati i pisati stihove. Kao sedamnaestogodišnjak uključio se u rad KUD-a 'Stjepan Radić' u Novom Slankamenu, gdje je kroz dramsku i glazbenu sekciju počelo njegovo javno djelovanje, a kasnije je u okviru toga društva osnovao i literarnu sekciju. Odglumivši na desetke uloga u dramama i raznim skečevima te pjevajući pred publikom, postao je vrsni amaterski zabavljač, a skladao je i nekoliko tamburaških pjesama za KUD 'Stjepan Radić' u kojem je djelovao", rekao je Žužić i dodao da je Bonus i jedan od osnivača DSHV-a u Subotici 1990. i član njegovog Vijeća, te osnivač Ogranka DSHV-a Slankamen. Zbog prijetnje ubojstvom izbjegao je 1991. u Zagreb, gdje je 28. prosinca iste godine s istomišljenicima osnovao Zajednicu prognanih i izbjeglih Hrvata, a nešto kasnije i Zavičajni klub Slankamenaca. U svom književnom opusu izdao je 22 knjige, a član je Uredničkog vijeća lista „Zov Srijema" i njegov stalni kolumnist, te piše i za druge listove zavičajnog značaja.

Nakon Žužića, o Bonusu kao čovjeku i prijatelju govorio je legendarni pjevač Krunoslav Kićo Slabinac, dok je o knjizi „Moj voljeni i kićeni Srijeme" govorio dr. sc. Luka Štilinović, točnije, pročitao je tekst urednika knjige prof. Đure Vidmarovića, koji je zbog zdravstvenih razloga bio spriječen sudjelovati u predstavljanju knjige.

Dr. Štilinović je u govoru ustvrdio kako je ovo kapitalno djelo nastalo od Bonusovih zabilježaka s raznih skupova, sastanaka, priredbi i manifestacija koje je svojedobno vodio ili im nazočio, a sjećanja su na zajedničku prošlost Hrvata u Vojvodini.

„Čitateljima koje zanima život Hrvata u Srijemu, Bonus je dao obilje građe i zanimljiva štiva, uključujući i turbulentne devedesete godine kada su Hrvati u Vojvodini željeli sudjelovati u demokratizaciji svoje države kao narodna manjina", rekao je Štilinović i zaključio da bi knjigu, osim Hrvata iz Vojvodine, trebali pročitati i ostali, jer Bonus u njoj govori o univerzalnim vrijednostima, govori da se svaki čovjek samo u svom rodnom kraju osjeća kao dijete u toplom krilu svoje majke, te da pripadati nekom narodu znači živjeti i promicati njegovu cjelovitu ljudsku i domoljubnu baštinu i dijeliti sudbinu svih onih koji su hrabro koračali vizijom vlastitog srca.

Na turbulentna vremena opisana u knjizi prisjetili su se i akteri tih događaja: Ante Plivelić, utemeljitelj Zajednice i njezin drugi po redu predsjednik, Zvonimir Cvijin, utemeljitelj Zajednice i aktualni predsjednik Društva vojvođanskih i podunavskih Hrvata, te Zlatko Pinter, utemeljitelj Zajednice i dugi niz godina novinar „Zova Srijema". Posljednji je govorio autor Ivan Bonus, zahvalivši tom prigodom svima koji su na bilo koji način pomogli u realizaciji knjige te podsjetio kako je ona prvotno bila zamišljena kao njegov vlastiti osvrt na rad Zajednice i njezin osnutak.

„Kada sam kao autor shvatio da je Zajednica na neki način proizašla iz DSHV-a, odnosno da je njegov srijemski dio bio vezan uz naše KUD-ove i Katoličku crkvu, u čemu sam i sam bio sudionik, obuhvatio sam i to vrijeme. Kada sam, pak, sve to posložio ispalo je kako sam zapravo opisao veliki dio svog života isprepletenog kroz društveni život Hrvata u Srijemu, te sam onda dodao i osobni, obiteljski dio kako bih zaokružio svoje življenje, zaronivši u vlastitu prošlost, zaključivši da bez prelistavanja vlastite prošlosti knjiga ne bi bila kompletna i dorečena", pojasnio je razloge pisanja knjige Ivan Bonus, dok je na samom kraju Mato Jurić, aktualni predsjednik i urednik Biblioteke „Srijemski Hrvat", ustvrdio kako je u knjizi vidljivo da Zajednica ima važno mjesto i veliki značaj za sve njezine članove i Republiku Hrvatsku, te je zahvalio nazočnima, utemeljiteljima koji su prepoznali povijesni trenutak i svojim zajedništvom pomogli prognanim Srijemcima u najtežim trenucima njihove povijesti.

Tekst i fotografije: Zlatko Žužić

Poslije Subotice, Beograda, Osijeka i Zagreba knjiga Tomislava Žigmanova „Osvajanje slobode - Hrvati u Vojvodini deset godina nakon listopadskog prevrata 2000.", koju je 2011. godine objavilo Hrvatsko akademsko društvo iz Subotice, predstavljena je 12. travnja 2012., u Medija centru Vojvodine u Novom Sadu.

O njoj je dr. sc. Aleksandar Vukić, znanstveni suradnik Instituta za migracije i narodnosti iz Zagreba, jedan od recenzenata, ustvrdio: „Analiza položaja Hrvata temelji se na tri postavke koje čine polazište autorova istraživanja. 1) Na položaj hrvatske manjine presudno utječu politički odnosi u Srbiji, konstelacija snaga različitih političkih opcija u Srbiji iz kojih izviru manjinske politike, te, naravno, i opći ekonomski, društveni i kulturni odnosi u Srbiji; 2) odnosi unutar same hrvatske manjinske zajednice, kako institucionalni, tako i politički i kadrovski i 3) dinamika odnosa Republike Hrvatske i Republike Srbije koji, prema autoru, umnogome određuju i odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima u Srbiji."

O knjizi, te o položaju manjina, posebice hrvatske u Srbiji, govorili su izvršna direktorica zrenjaninskoga Centra za razvoj civilnog društva mr. sc. Snežana Ilić, politolog prof. dr. Duško Radosavljević i autor.

„Jedan od faktora koji je omogućio koračanje hrvatske zajednice i hrvatske samouprave korakom od sedam milja naročito od 2008. jest njezino političko organiziranje. Mislim tu prije svega na najjaču, najutjecajniju političku stranku vojvođanskih Hrvata, na DSHV, koja je svom koalicijskom partneru, vladajućem DS-u, mogla ispostaviti kao politički relevantnu agendu potrebe svoje manjinske zajednice. Doduše, bilo je u tom koraku od sedam milja i sapletanja, a to je partizacija ukupnog društvenog života u Srbiji, pa tako i u hrvatskoj zajednici", ustvrdila je Ilićeva. O zaštiti hrvatske i srpske manjine u Srbiji i Hrvatskoj, kazala je Ilićeva, nije nebitno već posve značajno poboljšanje susjedskih, srpsko-hrvatskih odnosa, česti susreti dvaju predsjednika i aktivniji rad Međuvladine mješovite komisije.

„Iz insajderske i stručne perspektive nastale su i dvije njegove, kako ih Tomislav Žigmanov označava, sociografske studije: 'Hrvati u Vojvodini danas : traganje za identitetom' (2006.) i 'Osvajanje slobode : Hrvati u Vojvodini 10 godina nakon listopadskog prevrata 2000.' (2011.) na osnovi kojih će se i nakon sto godina vjerno moći rekonstruirati život Hrvata u Srbiji u posljednja dva desetljeća, odnosno prvih deset godina hrvatske manjinske samouprave. I što je za mene najintrigantnije, najzanimljivije u ovoj knjizi? Navest ću nekoliko stvari iz dva različita kuta: iz čisto ljudskog i iz stručnog kuta nekoga tko se bavi manjinskom problematikom. Na ovom ljudskom planu, kao za građanku Srbije, za mene je bila krajnje poražavajuća činjenica iznesena u knjizi da ni poslije skoro 20 godina nije procesuiran niti jedan zločin protiv 25 ubijenih i nestalih Hrvata u Vojvodini. To baca veliku sjenu na srbijansko sudstvo i ostavlja krvavi trag na vojvođanskom multikulturalizmu. U stručnom pogledu, u ovoj knjizi zaista imponiraju najmanje tri stvari: faktografsko obilje, tj. opseg i kvaliteta informacija o hrvatskoj zajednici, zatim analitičarska pronicljivost, odnosno stalno uvezivanje svih događaja u šire kontekste i u procese dužeg trajanja i kritičko preispitivanje, tj. spremnost autora da zrelo i odgovorno, na momente lucidno i politički hrabro, iznosi svoja stajališta, svoje ocjene događaja i kretanja unutar i izvan zajednice. Sada je već izvjesno da sve manjine, pa tako i hrvatska, osim vlaške i romske, bilježe opadanje po posljednjem popisu, što znači da opada i realna multietničnost Srbije, živo tkivo državnog multikulturalizma. I tako osvajanje manjinskih sloboda polako postaje utrka s vremenom. Kao što sam već jednom rekla, već kroz nekoliko desetljeća imat ćemo vjerojatno, uz svu nekonzistentnost, neiskrenost i nedosljednost i simulaciju multikulturalizma, sve više manjinskih prava i sve manje ljudi/građana Srbije koji će moći uživati plodove te mučno osvojene slobode", završila je svoje izlaganje Snežana Ilić.

„Mi koji smo živjeli i živimo u Srijemu proživjeli smo te 1990./'91. godine sve ono što se navodi u knjizi Tomislava Žigmanova. Bili smo svjedoci 'humanog preseljenja stanovništva', 'terora niskog intenziteta' u koji su se podrazumijevali miniranje katoličke crkve u Vašici, paljenje drvene, naravno katoličke crkve u Erdeviku, nestanak ljudi koje ne možeš pronaći... U to vrijeme u Srijemu se brzo smrkavalo, a teško razdanjivalo i dandanas se nije razdanilo dovoljno", rekao je na početku svoga izlaganja drugi predstavljač knjige „Osvajanje slobode" Duško Radosavljević. On je rekao da će netko u Srbiji ipak morati objasniti, kao što on svojoj djeci mora objasniti, zašto im sada baka i djed žive u Hrvatskoj, kako je od popisa 1981. pa do popisa 2002. godine nestalo 50 posto pripadnika hrvatske zajednice u Srbiji, koji su uzroci nestanka stanovništva i je li država organizirano stajala iza toga rasapa.

„Kao što cijela Srbija ne živi u Beogradu, kao što cijela Vojvodina ne živi u Novom Sadu, tako ni svi Hrvati ne žive u Subotici", rekao je Radosavljević te dodao da to mora shvatiti i najutjecajnija politička stranka među ovdašnjim Hrvatima - DSHV, koja u to vrijeme nije imala, kako je rekao, „priču za Srijem".

Začuđujuće je bilo u to vrijeme, naglasio je Radosavljević, i djelovanje novinara koji su tada išli samo do Kuzminske petlje i zbog toga je cijeli svijet znao samo za problem Hrtkovaca, a nitko nije znao za problem Sota, nitko nije znao za problem Kukujevaca, nitko nije znao za problem Morovića...

predstavljanje osvajanja ns 2012-2„Od 2000. godine situacija se za nacionalne manjine u Srbiji popravlja, ali se ona nije dovoljno popravila te su manjinske zajednice danas često tek ures demokracije u Srbiji", ustvrdio je Radosavljević napominjući postojanje poteškoća oko osnutka hrvatskih institucija u Srbiji, slabe zastupljenosti u tijelima državne uprave, neuvođenje zajamčenih mandata za manjinske zajednice. U kontekstu posljednjeg, on je ocijenio nepotrebnim i štetnim sudjelovanje predstavnika manjinskih zajednica na listama tzv. većinskih stranaka.

„U Srbiji se mora promijeniti Ustav, a Srbiju bi trebalo podijeliti na nekoliko jedinica s visokim stupnjem autonomije, a njih bi trebale činiti Vojvodina, jugoistočna i jugozapadna Srbija, na koje bi trebale biti prenesene brojne nadležnosti", kazao je Duško Radosavljević.

Na koncu, nazočnima se obratio i autor knjige „Osvajanje slobode" Tomislav Žigmanov, koji je rekao da se o hrvatskoj zajednici koja živi u Srbiji još uvijek malo zna, da je pred tom nacionalnom zajednicom zadaća razvijanja njezinih manjinskih institucija, napose u dijelu informiranja i prosvjete, te da je čeka borba za ravnopravnost, to jest za ostvarivanje manjinskih prava u obujmu i kvaliteti kakva uživaju, po brojnosti, slične nacionalne zajednice u Vojvodini.

„Hrvati u Vojvodini imaju puno razloga proteklo desetljeće smatrati pozitivnim u svojoj skorijoj povijesti, budući da je došlo do poboljšanja njihova društvenog položaja, ali još uvijek trebaju biti i svjesni određenih deficita u tome području - prije svega odgovornosti države Srbije kada je riječ o normativnom okviru i manjinskim politikama - ali i vlastitih slabosti, kako kadrovskih tako i iskustava glede upravljanja institucijama", naglasio je Žigmanov.

Kada je riječ o mogućim pomacima na planu poboljšanja društvenog položaja Hrvata u Vojvodini, on je istaknuo da će do njega doći s demokratskim razvojem Srbije, osobito u dijelu institucionalnog okvira i pro-manjinskih politika, što će podrazumijevati i odsutnost interesa velikih stranaka za kadrovskom okupacijom manjinskih institucija, zatim s većim brojem edukacijskih sadržaja za pripadnike hrvatske zajednice te djelatnom i prema interesima Hrvata u Vojvodini usmjerenom vanjskom politikom Republike Hrvatske«".

Tekst i fotografije: Mirko Kopunović

 

uskrsni koncert bk-2012-1U povodu Uskrsa, članovi Folklornog odjela Hrvatskog kulturnog centra „Bunjevačko kolo" iz Subotice priredili su koncert koji je održan 14. travnja 2012. godine, u prepunoj dvorani Centra. U programu koji je trajao gotovo dva sata, plesom, pjesmom i narodnim nošnjama predstavile su se sve dobne skupine folkoloraca „Bunjevačkog kola", pri kojem djeluju i ogranci u Žedniku, Bikovu i Bajmoku. Osim bunjevačkih plesova, koji su se mogli vidjeti u izvedbama svih ansambala, na repertoaru su se našli i vlaški plesovi, koreografija „Šokadija", te plesovi iz Slavonije, Banata, Makedonije, Ukrajine i Mađarske. Ovakav program i izvedbu plesača publika je nagrađivala ovacijama i burnim pljeskom.

Folklorce su za ovaj nastup pripremili Andrija Bašić Palković, Filip Mesaroš, Aleksandra Lipozenčić i Miljana Bojić. Miljana Bojić je i sama plesala deset godina u „Bunjevačkom kolu" gdje danas vodi najmlađu pripremnu skupinu koja broji pedesetak folkloraca.

„Najmlađi su večeras izveli koreografiju 'Dječje bunjevačke igre' koju radimo od rujna. Iz dana u dan sve su bolji, jako sam zadovoljna i ovim njihovim nastupom", kaže ona.

I njezin kolega Filip Mesaroš je bivši folklorac, a kao koreograf radi četiri godine. Trenutačno vodi srednju skupinu koju čine učenici viših razreda osnovnih škola.

uskrsni koncert bk-2012-2„Iako nas je nedavno napustio jedan dio članova i dalje imamo najbrojniju folklornu sekciju od svih hrvatskih udruga u Vojvodini. Nakon božićnog i ovog, uskrsnog koncerta, kada smo nastupali pred domaćom publikom, nadamo se gostovanjima", izjavio je za HR nakon koncerta Filip Mesaroš.

Voditelj reprezentativnog ansambla i ogranka u Bajmoku, Andrija Bašić Palković najavljuje da će najbolji plesači „Kola" krajem svibnja imati nekoliko nastupa u Hrvatskoj. Putovanja na kojima mladi predstavljaju svoju kulturu i običaje, a upoznaju tuđe je nešto što bavljenje folklorom čini osobito zanimljivim, ističu sugovornici.

Folklorni odjel „Bunjevačkog kola" trenutačno ima oko 200 članova. Voditelji kažu kako se zainteresirani koji žele naučiti narodne plesove i pjesme mogu uključiti u rad tijekom cijele godine. Probe se održavaju dva puta tjedno, a mjesečna članarina iznosi 500 dinara.

Tekst: Davor Bašić Palković
Fotografije: Hrvatska riječ

 

izlozba kolonije sabic 2012-1U Galeriji Otvorenog sveučilišta u Subotici u prvoj polovici mjeseca travnja 2012. godine upriličena je izložba slika nastalih na prošlogodišnjem, prvom sazivu međunarodne umjetničke kolonije „Stipan Šabić". Organizator ove kolonije, koja nosi ime subotičkog likovnog pedagoga, umjetnika i kulturnog djelatnika, Hrvatska je likovna udruga „2Cro Art". Na izložbi je predstavljeno 25 djela petnaestero sudionika ove kolonije koja se održavala na salašu Paje Đuraševića nadomak Subotice.

Ispred organizatora kolonije nazočne je na otvorenju izložbe pozdravio predsjednik HLU „Cro Art" Josip Horvat, a izložbu je otvorila povjesničarka umjetnosti i stručna suradnica spomenute udruge Ljubica Vuković-Dulić. Prema njezinim riječima, istaknuto mjesto u radu ove kolonije, uz već potvrđene autore, imaju mladi likovni stvaraoci koji su tek izašli s visokih škola i akademija i koji cijelom događaju daju novi umjetnički impuls.

izlozba kolonije sabic 2012-2„Nadam se da će voditelji ove kolonije voditi brigu o opstanku, ali i prezentaciji zbirke nastalih slika. Također se nadam da je pred ovom kolonijom još mnogo stvaralački uspješnih godina i da će se ona potvrditi publici zainteresiranoj za njezin rad", rekla je Ljubica Vuković-Dulić.

Autori čija su djela zastupljena na izložbi su Goran Kujundžić iz Osijeka, Josip Ago Skenderović iz Pariza (Francuska), Miladin Đukanović Bajo iz Zrenjanina, Zdenko Radovanović iz Ivanovca (Hrvatska), Ferencz Takács iz Pečuha (Mađarska), te subotički autori Sándor Kerekes, Đuro Maravić, György Boros, Lea Vidaković, Vanja Subotić, Tanja Uverić, Sergej Radulović, Hunor Gyurkovics, Antun Rudinski i Károly Terteli.

Prigodom otvorenja nastupila je vokalna solistica Antonija Piuković u glasovirskoj pratnji Nele Skenderović.

Ovogodišnji, drugi po redu, saziv kolonije „Stipan Šabić", prema najavama organizatora, bit će održan na istom mjestu u drugoj polovici kolovoza.

Tekst: Davor Bašić Palković
Fotografije: Hrvatska riječ

put kriza 006-mMolitveni tekst „Bunjevački Put križa" čiji je autor Tomislav Žigmanov praizveden je na Veliku srijedu, 4. travnja 2012. godine, u subotičkoj crkvi svetoga Roka. Pridržavajući se stroge forme i teoloških sastavnica Puta križa, Žigmanov je unosom etnografskih, krajolikih i povijesnih sadržaja bunjevačkih Hrvata sačinio djelo jedinstvena sadržaja.

„Budući da je ova pobožnost veoma popularna, u sadržaju se veoma razlikuje od mjesta do mjesta. Kroz povijest je poznat relativno veliki broj sadržaja Putova križa, tj. samih molitava. U jednom trenutku mi se rodila ideja kako bi se moglo pozabaviti i Putem križa koji bi imao i jednu našu lokalnu sliku", kaže autor.

put kriza 011-m„Bunjevački Put križa" je pisan na ikavici, narodnom govoru bunjevačkih Hrvata.

„Trebalo je konzultirati veći broj postojećih križnih putova i starih molitvenika kako bi se vidjelo na koji način su, u ono vrijeme, biskupi Ivan Antunović, Lajčo Budanović ili Blaško Rajić, u jezičnom i sadržajnom smislu pokušali oblikovati jednu teološku naraciju. Na tome, i tragu svakodnevnog bunjevačkog govora, uobličio sam u jezičnom smislu ovu izvedbu Puta križa", kaže Žigmanov.

„Bunjevački Put križa" čitali su Lazar i Slavica Cvijin, Lazo Jaramazović, Đula Milodanović, Zoltán Baka, Marija Dulić, Nikola Bašić, Marija Jaramazović, Silvester Bašić i Željka Zelić. Između postaja pjevao je Zbor župe sv. Roka.

 

put kriza 016-m

Tekst: Siniša Jurić
Fotografije: Ljiljana Dulić Mészáros i Petar Gaković