Uz središnju proslavu, jedna od najvećih manifestacija Dužijance jest Takmičenje risara, koje je održano 11. srpnja na njivi pokraj crkve sv. Josipa Radnika u Đurđinu, i to 59. puta. Ono što je obilježilo ovu godinu jesu noviteti, i to u proglašenju pobjednika. Tako više nema samo prva tri mjesta, nego je proglašeno šest najboljih i najvrednijih parova, u šest kategorija.

Najbolji risari i risaruše

Tako su u kategoriji za najlipče povezani snop najbolji bili Pavo Marojević, Jadranka Šimoković i Ivo Marojević. U kategoriji za najlipče sadivenu krstinu za najbolje su proglašeni Marijan Marcikić i Joca Vuković, u kategoriji za najlipče pokošeno žito najboljim su proglašeni mladi Aleksandar Rukavina i Marija Milodanović. Petar Tikvicki i Ruža Juhas osvojili su nagradu za najbrže pokošeno žito, a titulu najboljih u kategoriji za najautentičniju risarsku nošnju ponijeli su Đuro Dominković i Ivanka Ognjanović, dok su najautentičniji risarski alat imali Radovan Nerandžić i Aleksandra Rajičević. Ove godine svi sudionici dobili su i lijepe nagrade, te i simboličan novčani iznos. Ovogodišnji risarski parovi koji su sudjelovali u natjecateljskom dijelu bili su iz Đurđina, Žednika, Subotice, Županje, Gornjih Hrgova, Mužlje i Crne Bare.

„Ove smo godine ustanovili nove kategorije i novi princip nagrađivanja koji je znatno drugačiji od onoga na što smo naviknuli prethodnih godina. Želja nam je bila nagraditi više njih, odnosno dati im mogućnost da se pokažu, ako ne u svemu, bar u nečemu da budu najbolji i jasno da to nagradimo", kaže direktor UBH-a Dužijanca Marinko Piuković.

Uz osvojenu nagradu Petar Tikvicki je ove godine dobio i priznanje, odnosno zahvalnicu za 30 godina neprekidnog sudjelovanja na Takmičenju risara i ono što je dugo čekao jeste da mu kao najbržem risaru dugogodišnji pobjednik Stipan Kujundžić stavi na šešir vijenac ispleten od žita.

Sudionici natjecanja

„Eto, u moje ruke je stiglo i priznanje za 30 godina rada. Davno sam učio kosit, a naučio me moj dida, a ljubav prema tradiciji me održala u ovome. Nije uvik bilo lako izdvojit svoje vrime i doć, uvik je bilo nikako vruće, al nikad nije bilo teško. Ko i danas: nije teško, pogotovo kad se voli. Čeko sam ovo trideset godina. Prija niki 20 godina imo sam priliku birat ko će mi bit risaruša. Marinko Kujundžić i ja smo birali, i ja sam izabro Anitu Pelhe, a Marinko snaš Ružu i tu sam napravio grešku. No, vrime ne mož vratit. Kroz ovi 30 godina imo sam 16 risaruša, a snaš Ruža je 17. Ne znam jel problem u meni jel u risarušama, al eto snaš Ruža me dočekala, pa smo ove godine zajedno radili", priča kroz smijeh Tikvicki i najavljuje da sprema svog unuka da, kako je rekao, nagodinu obuče nošnju i zamahne kosom pa nastavi tradiciju, koju je dida započeo.

A risaruša Ruža Juhas, ili kako je mnogi zovu snaš Ruža, i dalje radi, rukoveta pa i dok se drugi umore, ona kaže:

„Nisam se ja umorila. Ja ovo volim. Ovo mi je sad već 36.-37. put. Ne brojim već više. Dobro je prošlo, risar je dobar, vridan, samo su nam uža bila mala, suva pa je bilo teško radit, al ne mož uvik u svemu bit najbolji. Pripravila sam sinoć i ispekla i pet kruvova, pa sam eto i u tom malo pomogla. Ima kad sam pekla i puno više, al sad je ovako bilo. Volja postoji i dok možem ću bit ode. Nema kod mene umora. Iako sad već imam i godina, al ne dam se", kaže uz osmijeh snaš Ruža koja ove godine puni 78 godina.

Svoje iskustvo s nama podijelili su i Joca Vuković i Marijan Marcikić.

„Risaruši je najvažnije da ima dobrog risara. Da dobro kosi, dobro slaže, a moje je da rukovetam, mećem na uža, da su uža dobra i onda poso iđe kako triba, al puno je do risara. Risar mora znat kako triba kosit. Ovim poslom se bavim od svoje osme godine, a dvadeset i koju godinu dolazim na Takmičenje risara, pa sad dok budem mogla ću dolazit", priča nam Joca Vuković koja sa svojih 72 još uvijek neumorno rukoveta.

„U ovom poslu sam gotovo 20 godina. Počo sam ko mali i prvo samo baco uža, a digod sa svoji 16 godina sam uzo i kosu u ruke i tako osto u ovom. Svake godine sve više i više učim. Još uvik ima i grešaka, al kako sam stariji sve je lakše. Od svi risara sam učio pomalo i gledao kako oni rade, pa probam, i od Stipana Kujundžića koji nam je pokazivo kako namistit prlj, kosu... od pokojnog dide sam isto učio. Dugo godina sam radio s Anom Dulić, a poslidnje dvi godine radim sa snaš Jocom. Reko bi da je ode potreban timski rad. Sam risar ne mož sve, tako da sve zavisi od zajedničkog rada", priča Marcikić. 

Pavo Marojević iz Gornjih Hrgova iz Bosne i Hercegovine dolazi na Takmičenje risara već nekih 17 godina.

„Mi imamo ekipu od troje članova, pa smo mogli brže uraditi posao od drugih, ali nije to ono najbitnije. Tako je uvijek u Bosni bilo, pa smo tako i mi tu nastavili. Godinama je postojala suradnja da su kod nas dolazili risari odavde, a mi kod njih. Nažalost, kod nas u Gornjim Hrgovima natjecanja više nema. Politika se umiješala i sve je propalo. Stoga mi rado dolazimo ovdje. Sretnemo se i u Županji, ali ovdje dolazim zbog dragih ljudi i radi toga što mi je tu najljepše jer ima više segmenata radnji, cjelodnevni program i uvijek se ovdje dobro osjećamo", kaže Marojević.

Uz natjecatelje i ove godine su se u košenju oprobali mladi naraštaji, učenici 7. razreda, te su tako revijalno kosili Andrija Kujundžić, Nikola Ivanković Radak, Martin Crnković i Luka Crnković. Kako su nam rekli, nije bilo lako, ali su uspjeli i planiraju tako i nagodinu nastaviti, pa možda jednoga dana se i oprobati u natjecanju.

Propratni program

Posjetitelji su mogli i ove godine kušati domaću taranu s divenicom koja se kuhala u natjecateljskom dijelu, ali i revijalno. Proglašeni su i oni najbolji, a tarana je nestala i u onim manje dobrim kotlićima. Nagrada za najbolju taranu otišla je u ruke ekipi Magazijoneri, odnosno Marijanu Stantiću i Josipu Skenderoviću. Drugo mjesto pripalo je ekipi DVD-a Tavankut – Vatrogasci, koju su činili Josip Molnar i Ivica Vukmanov Šimokov, a treće mjesto ponijela je ekipa novoosnovanog DVD-a Đurđin, odnosno kuhari Damir Milodanović i Nenad Gostović.

Organizatori, odnosno UBH Dužijanca i ove godine je pripremila ustaljeni program, te su posjetitelji mogli vidjeti pletenja uža, kušati risarski ručak, vidjeti stari prikaz kosidbe, sadivanje krstina, stare strojeve, folklorni nastup HKC-a Bujevačko kolo, štandove s rukotvorinama, fankima i promotivnim materijalom.

Na risarskom ručku, koji je kao i uvijek najposjećeniji dio dana, poslužen je domaći kruv, slanina, kiselna (kiselo mlijeko), crni luk i crvena paprika, a sve to zahvaljujući organizaciji UBH-a Dužijanca i vrijednim ženama koje su danima prije pripremale. Svu hranu u pletenim su kotaricama na improvizirani stol od bala slame pripremile i iznijele žene i cure odjevene u sefire i pikete – ručkonoše i vodonoše. 

„Prekjuče smo otkrili spomen-ploče Blašku Rajiću, koji je u toj crkvi 6. kolovoza 1911. godine slavio prvu Dužijancu u crkvi i od onda svaku godinu to i mi činimo. Tako će ove godine biti održana 116. Dužijanca u našem gradu. Ovo je 59. manifestacija Takmičenja risara i jedna je od najznačajnijih manifestacije naše Dužijance. Radujemo se da to možemo i ove godine učiniti i pokazati mlađim generacijama kako su naši stari teško radili i svojim radom – risom – osigurali kruh svagdašnji za sebe, svoju obitelj i za mnoge druge. To je ono što je najznačajnije, a sama Dužijanca je jedna od najznačajnijih manifestacija koja njeguje tradiciju, ali i identitet bunjevačkih Hrvata. Izazovi s kojima se borimo svake godine su da je sve teže pronaći one koji bi htjeli ručno raditi ris i stoga nastojimo okupiti mlade. Ove godine imamo tri mlada para risara i risaruša, koji će raditi, a ono što smo počeli prošle godine nastavljamo, a to je da obučavamo i uključimo u ovo i mlađu djecu, odnosno za sada samo dečke koji su spremni učiti i nadamo se da će jednog dana i sudjelovati u natjecanju", kaže predsjednik UBH-a Dužijanca mons. dr. Andrija Anišić.

„Svi koji smo danas ovdje znamo koja je vrijednost 59. manifestacije Takmičenja risara – prikaz teškog rada naših marljivih risara, paora čije vrijedne ruke stoljećima unazad donose na stol kruv i žito koji su važni dijelovi Dužijance, čime slavimo zahvalu za kruh naš svagdanji. Dužijanca je najbogatija, najraznovrsnija i najdugovječnija manifestacija koju ima Grad Subotica jer predstavlja jedan od najprepoznatljivih kulturnih simbola Grada, čemu je dokaz i moje prisustvo danas ovdje u ime našeg Grada i u ime gradonačelnika Stevana Bakića i naravno Demokratskog saveza Hrvata u Vojvodini. Grad je pružao i pruža podršku očuvanju kulturne baštine Grada Subotice bogatom tradicijom koja se vezuje za različite narode. Kada je riječ o Hrvatima, sigurno da je tu običaj Dužijance i manifestacije Takmičenje risara. Grad je to prepoznao i kontinuirano pruža materijalnu snažnu i značajnu podršku ovoj manifestaciji, a mi iz DSHV-a smo posebno zadovoljni jer smo takvoj poziciji Dužijance svakako doprinijeli kroz prethodni period", rekla je u ime Grada Subotice vijećnica Josipa Vojnić Tunić.

„Hrvatsko nacionalno vijeće je i ove godine podržalo manifestaciju Dužijanca u organizaciji UBH-a Dužijanca, kao i konkretno Takmičenje risara. Kao i prethodnih godina, a sigurno će tako biti i u budućnosti jer je Dužijanca manifestacija koja je mogu reći i prva na listi po važnosti manifestacija Hrvata u Srbiji. Dužijanca je jedan od pravih pokazatelja identiteta bunjevačkih Hrvata, tu smo da podržimo, kako institucionalno tako i osobno. I sam sam proteklih godina u ovome i pomažem koliko je moguće, jer Dužijanca je nešto gdje svi trebamo dati svoj doprinos, pomoći i podržati ono što je naše i čemu se i drugi dive", rekao je član Izvršnog odbora HNV-a zadužen za kulturu Denis Lipozenčić.

U ulozi domaćina ove godine su bili Tomislav i Tereza Vidaković Mukić koji su, kako su rekli, ovo doživjeli kao čast. Oni su u Dužijanci aktivni već duži niz godina, a sada su imali časnu ulogu dočekati goste, počastiti ih risarskom rakijom i biti svima na usluzi.

Ove godine prvi puta svoju ulogu imala je i novoizgrađena sjenica, koja je poslužila na kraju i pod svoj krov primila sve uzvanike na svečanu užnu Dužijance. 

Ris je gotov, a Dužijanca se slavi.

Izvor: Hrvatska riječ (Ž. V.)