Vrsta: Jezik

Naziv: Šokački govori bačkih Hrvata

Autorica: Ivana Kurtović Budja

Šokački govori bačkih Hrvata jezično je nematerijalno kulturno dobro hrvatske etničke skupine na sjeverozapadu Bačke. Toj skupini govora pripadaju govori od Berega do Sonte (Bač, Plavna, Vajska, Bođani, Sonta, Bereg, Monoštor). Šokački govori pripadaju slavonskom (slavonsko-srijemsko-baranjsko-bačkom) nenovoštokavskom, djelomice šćakavskom arhaičnom dijalektu štokavskoga narječja hrvatskoga jezika. Razlikuju se tri poddijalekta ovoga dijalekta: posavski, podravski i baranjsko-bački.

Šokački govori bačkih Hrvata pripadaju baranjsko-bačkom poddijalektu. Glavne su karakteristike šokačkih govora ikavski refleks jata (potribno, mliko), štakavizam (uz šćakavizme npr. štap/šćap, višt) te temeljna staroštokavska akcentuacija s inovacijama u smjeru novoštokavske akcentuacije (sustavi od tri naglaska preko sustava od pet naglasaka (dva uzlazna novoštokavska i akut uz silazne naglaske) do četveronaglasnoga novoštokavskog sustava). Akut u tim govorima nerijetko izostaje. S obzirom na akcentuaciju u sjevernom je dijelu šokačkoga govornog područja (od Santova u Mađarskoj do Monoštora) naglasni sustav arhaičan s obzirom na inventar i distribuciju naglasaka (divȏjka, grẽda, pletũ), a na jugu (oko Vajske i Bača) naglasni je sustav noviji, bliži novoštokavskoj akcentuaciji (dìvōjka, gréda). Samoglasnički sustav je peteročlan, čine ga sljedeći dugi i kratki samoglasnici: a, e, i, o, u. Osim toga, za govore bačkih Šokaca karakteristična je postojanost suglasnika f u sustavu, a suglasnik h ne postoji u suglasničkom inventaru (glas h ili otpada ili se zamjenjuje drugim glasom, npr. rast, zaktivaju), a dočetno je l dalo o (čuo, bio). Primjer tipa može potvrđuje da u tim govorima nije došlo do zamjene že > re kao što je i kod bačkih Bunjevaca, a u leksemu vrebac provedena je zamjena ra > re.

Morfologiju bačkih šokačkih govora karakterizira supostojanje starijih i novijih deklinacijskih oblika. Imenice koje znače sredstvo najčešće u šokačkim (kao i bunjevačkim) govorima idu s prijedlogom s u instrumentalu (riži s nožem). U tim je govorima infinitiv krnj, glagoli II. vrste imaju infiks -ni- umjesto -nu- (osvanit), glagoli II. i IV. vrste obično imaju u 3. licu množine prezenta nastavak -u (tražu, sakupu). Sintaktička je karakteristika ovih govora zamjena povratno-posvojne zamjenice svoj posvojnom zamjenicom (Donesi mi tvoju knjigu!) te uporaba priloga kuda umjesto kamo (Kuda ideš sutra?). Leksik čuva hrvatsku starinu, a od drugih štokavskih govora izdvaja se znatnim brojem hungarizama i germanizama.

Šokački se govori osim na sjeverozapadu Bačke u Vojvodini (Republika Srbija) govore najvećim dijelom u Republici Hrvatskoj (Slavonija, Posavina, Podravina, Baranja) te u Madžarskoj, Bosni i Hercegovini, u Gradišću u Austriji te selu Rekaš u Rumunjskoj.

Svijest o važnosti šokačke kulture i jezika počeo je buditi kalački kanonik i naslovni biskup Ivan Antunović koji je 1870. pokrenuo u Kalači Bunjevačko-šokačke novine. Nakon stvaranja Kraljevine SHS došlo je do oblikovanja novih državnih granica pa je dio Šokaca ostao u madžarskom dijelu Baranje i Bačke. U Kraljevini SHS bački i baranjski Bunjevci i Šokci osnovali su Bunjevačko-šokačku stranku, koja je 1926. pristupila HSS-u.

Posebnost šokačkih govora, tradicije, vjerske pripadnosti kao i etnonim povezuje bačke Šokce sa Šokcima matičnoga naroda u Republici Hrvatskoj te potvrđuje njihovu pripadnost šokačkoj skupini i hrvatskomu narodu. Osim biskupa Ivana Antunovića za očuvanje bačkih šokačkih govora važni su i: Stjepan Bartolović, Ruža Silađev, Marija Šeremešić, Ivan Andrašić, Željko Šeremešić, Josip Dumendžić, Zlatko Gorjanac i drugi.

Šokački govori bačkih Hrvata predstavljaju vitalan ostatak višestoljetne kulturno-jezične tradicije koja je duboko obilježila prostor na kojem se govore. Da bi se očuvali, potrebno je osigurati generacijski prijenos poticanjem različitih aktivnosti kojima se to postiže (istraživanje, dokumentiranje, objavljivanje rječnika mjesnih govora, stvaralaštvo i radionice za mlađe govornike), uključujući i one koje uporabom računalne tehnologije omogućuju brže bilježenje i prezentaciju (interaktivne zvučne karte, zvučne zbirke mjesnih govora…).

Šokački govori bačkih Hrvata kao nematerijalno kulturno dobro prepoznati su unutar zajednice kao važan biljeg šokačkoga, hrvatskoga identiteta, a brojne aktivnosti na njihovu očuvanju jamče im održivost i trajanje.

Foto: ZKVH; NIU Hrvatska riječ