Korizmeno-uskrsni običaji Hrvata u Vojvodini na kalendaru

Objavljeno: 12.04.2023. Pregleda: 230

Travanj 2023. (kalendar hrvatskih institucija u Srbiji)

Baštinimo da traje naslov je tematskog zidnog i stolnog kalendara za 2023. godinu u čijoj izradi i objavi zajednički sudjeluju hrvatske profesionalne institucije i organizacije: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, NIU Hrvatska riječ i Hrvatsko nacionalno vijeće. Kalendar pod sloganom ŽIVA BAŠTINA – nematerijalna kulturna baština Hrvata u Srbiji na 12 listova predstavlja 22 elementa koji su dio velikog istoimenog projekta.

Mjesec travanj predstavlja dva običaja.

Čuvari Isusova groba

Na Veliku Subotu čuvari Božjeg groba, po uzoru na biblijske čuvare, stoje u crkvi pokraj Isusova kipa i simbolično čuvaju njegov grob. Običaj se do današnjih dana održava kod bunjevačkih Hrvata u Bačkoj – u Subotici i Tavankutu, gdje je obnovljen 1994. godine te kod Šokaca u Sonti. Ovaj je običaj živ i kod Hrvata u Srijemskoj Mitrovici i Zemunu, a obnovljen je dvadesetih godina 21. st. u Srijemskoj Kamenici. Čuvanje Božjeg groba počinje na Veliki petak, pred kraj obreda i čuva se sutradan tijekom cijeloga dana, a ponegdje i na sam Uskrs. U navedenim mjestima u prošlosti su i žene mogle čuvati Isusov grob, što se danas više ne prakticira, osim u Zemunu. Čuvari stoje mirno uz Isusov grob u dva reda jedni nasuprot drugima i smjenjuju se prema određenom rasporedu crkve u kojoj čuvaju grob. Osim ovih zajedničkih elemenata svako mjesto ima svoje posebnosti koje su se s godinama modificirale.

Čuvari su kod bačkih Bunjevaca mladići odjeveni u crna odijela, ponekad s bijelo-žutom trakom na ruci. Danas čuvari mogu biti samo neoženjeni muškarci koji su primili sakrament krizme. Čuvari Božjeg groba u Subotici svake godine nakon obreda Uskrsnuća u subotičkoj katedrali odlaze na prijem kod biskupa čestitati mu Uskrs, a on im uzvraća čestitku te ih daruje šarenim jajima. Ovaj običaj darivanja šarenih jaja biskupa čuvarima Božjega groba datira iz ranih sedamdesetih godina 20. stoljeća, a zadržao se do danas. I u Tavankutu svećenik daruje čuvarima Božjeg groba šareno jaje. U današnje vrijeme je u Subotici centralni Božji grob u Katedrali. Vjernici mogu tijekom Velike subote otići posjetiti Božji grob, pokloniti mu se i pogledati smjenu straže. Na važnost ovoga običaja u lokalnoj zajednici ukazuje činjenica da se iz redova čuvara Božjeg groba bira bandaš – vodeća figura na Dužijanci.

U Sonti kod Šokaca grob od Velikoga petka do samoga Uskrsa čuvaju dječaci odjeveni u narodne nošnje sa šeširima na glavi, a običaj se nije prekidao ni tijekom komunističkog razdoblja. Na uskrsnoj misi ovi čuvari raspoređeni su oko oltara, a šešire ne skidaju ni tijekom obreda, što je inače obvezno.

U Srijemskoj Mitrovici su čuvari Isusova groba u prošlosti mogli biti samo mladići, a danas mogu biti muškarci svih dobnih skupina, bez obzira na bračni status. Čuvari su čuvali Isusov grob u narodnim nošnjama, bez šešira, s trobojnicom tkanicom i prslukom, obuveni u zelene čarape i kožne opanke (u rukama su držali koplja, s trobojnicom na samom vrhu). Nakon ljubljenja velikoga križa i obreda na Veliki petak, mali se križ stavlja u grob u kojem je Isusov kip. Sam se grob nalazi pored glavnoga oltara u crkvi sv. Dimitrija kao zasebna, mala prostorija. Pri kraju jedne smjene čuvara dolazi razvodnik koji je smjenjivao i doveo druge čuvare da čuvaju Isusov grob. /Milana Černelić/

Polivači kod bunjevačkih Hrvata u Bačkoj

Na drugi dan Uskrsa, takozvani Vodeni ponediljak momci, a kasnije i oženjeni muškarci idu u polivanje djevojaka, pa i žena. U polivanje su išli čak i maloljetni mladići i dječaci (švigarci) koji su polivali svoje vršnjakinje (švigarice). Ovaj je običaj osim kod bunjevačkih Hrvata zastupljen i kod Mađara. S obzirom na to da je područje Bačke bilo u sastavu Austro-Ugarske Monarhije, može se pretpostaviti da je običaj preuzet interakcijom hrvatskoga i mađarskoga stanovništva. Prema predaji, žene su na Uskrs bile prve koje su proširile radosnu vijest o Isusovu uskrsnuću. Uz to se vezuje vjerovanje da su žene vidjevši da je Isusov grob otvoren, to ispričale apostolima, a oni su ih polijevali vodom kako bi došle k sebi, jer su mislili da izmišljaju. Drugo vjerovanje je da su ih Herodovi stražari polijevali kako bi ih rastjerali i ušutkali.

Momci su prvo išli politi svoje djevojke, a zatim ostale. Veće ili manje skupine momaka su većinom u gradu išle pješice, a na salašima zaprežnim kolima, ali su još početkom 20. st. i u gradu išli kolima u polivanje. Nerijetko su polivači unajmili i tamburaše koji su ih pratili. Osamdesetih godina 20. st. obnovljen je obilazak djevojaka kolima, te se do današnjih dana mogu vidjeti okićeni fijakeri s polivačima i tamburašima kada momci iz kulturno-umjetničkih društava na tradicijski način obilaze djevojke. Danas se u polivače kreće individualno ili u manjim grupama po obiteljima. U pravilu se nije dogovarao dolazak polivača, jer se obilazilo sve kuće u kojima je bilo djevojaka, što se čini i danas. Zanimljiv je specifičan način zadržan do osamdesetih godina 20. stoljeća u somborskom kraju, gdje je znak momcima da mogu doći polivati djevojku bio ako se djevojka uhvatila u kolo na igranci na Uskrs.

Polivači su djevojke polivali vodom tako da bi djevojku doveli do bunara, dvojica ju držala, a ostali bi zagrabili vode i polili ju. Izdašno su je polili vodom iz kabla, osobito ako se opirala, što se održalo do četrdesetih godina 20. stoljeća. Usporedno s vodom, kojom se djevojke potom polivaju iz malih bočica ili špricaljki, od početka 20. st. pa nadalje sve češće su ih prskali i kolonjskom vodom ili parfemom. Običaj je bio i ostao da polivena djevojka dariva polivače šarenim jajetom, što se zadržalo sve do danas, kada se polivače obavezno daruje i narančom. Uz to djevojka momke okiti proljetnim cvijećem. Izvorno su se polivači kitili ružmarinom i zumbulom, a početkom 20. st. ušlo je u modu kićenje kupovnim perlicama, ali su se već nakon Prvoga svjetskog rata vratili prirodnom cvijeću, koje se tijekom vremena mijenja. S više cvijeća zakićen polivač smatrao se važnijim u društvu, jer je količina cvijeća na reverima, šeširu, pa nekada čak i na čakčirama značila da je obišao puno djevojaka. Od šezdesetih godina 20. st., a još učestalije od devedesetih, osim momaka počeli su polivati stariji oženjeni muškarci svoje žene i rođakinje. /Milana Černelić /

Više o Nematerijalnoj kulturnoj baštini Hrvata u Srbiji ovdje: Katalog NKB Hrvata u Srbiji

ZKVH

Aktivnosti Zavoda

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • Zavod u Noći muzeja otvara izložbu posvećenu Hrvatskom narodnom kazalištu u Subotici
  • Predstavljanje knjige „Tragovi trajanja“ o Hrvatskom groblju u Boki
  • XIII. Seminar bunjevačkog stvaralaštva u Tavankutu
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima