Titus Mačković (Subotica, 15. 3. 1851. – Subotica, 17. 9. 1919.) najznačajniji je subotički arhitekt, gradski inženjer i nadzornik, vlasnik ciglane te urednik časopisa Jelen és jövő. Mačković je rođen u familiji subotičkog odvjetnika i gradskog policijskog kapetana Benedeka Mačkovića i majke Marije rođ. Vasas. Pohađao je gimnaziju u Subotici, a školovanje dovršava u Pešti. Potom 1869. godine odlazi na studije u Zürich, na tamošnji Politechnikum gdje je upravo tih godina predavao veliki autoritet i zagovornik neorenesansne arhitekture Gottfried Semper što će biti vrlo značajno za Mačkovićev kasniji arhitektonski izraz. Nakon tri godine Mačković studije nastavlja u Aachenu, potom i u Beču, ali nije diplomirao. Na osnovu položenih ispita ipak postaje inženjer, te po povratku u Suboticu 1874. godine otvara svoj projektni ured. U dva navrata Mačković je vršio funkciju gradskog arhitekta (1878./79. i 1884./90.) a istodobno postaje i građevinski poduzimač te osnivač prve subotičke ciglane. O veličini Mačkovićeva opusa dovoljno nam govori činjenica da je po njegovim projektima izgrađeno (računajući i adaptacije starijih građevina) oko tri stotine i šezdeset objekata u Subotici i okolini, kao i podatak da je u Povijesnom arhivu Subotice sačuvano oko četiri stotine projekata s njegovim potpisom. Njegov autorski rad obilježilo je projektiranje neostilskih objekata tipičnih za historicizam srednje Europe posljednje četvrtine 19. stoljeća, dok se u poznim godinama okreće i secesiji s vidljivim utjecajima njemačkog Jugendstila. Mačković je umnogome zaslužan za današnji izgled središta Subotice gdje se u glavnim gradskim ulicama nalazi četrdesetak njegovih reprezentativnih objekata. U razdoblju od 1875. do 1918. projektirao je i adaptirao brojne objekte u Subotici i na Paliću: najamno-poslovne objekte i stambene palače, zgradu Štedionice i banke, škole, obiteljske kuće, sakralne objekte i zgradu nadbiskupije. Uglavnom je projektirao za klijentelu sastavljenu od tadašnje buržoazije, subotičkih zemljoposjednika, trgovaca i obrtnika.
Zgrada Učiteljskog fakulteta u Subotici
Objekt prvotne Štedionice i narodne banke – poznat po nadimku Žuta kuća uslijed boje pročelja – zgrada je u kojoj se danas nalazi Učiteljski fakultet na mađarskom nastavnom jeziku u Subotici i prvi je značajan Mačkovićev projekt poslovnog objekta. Početkom 1880–ih usporedo je projektirao i nekolicinu stambeno-najamnih palača za subotičke obitelji Manojlović, Popović, Aradski, Dominus, Sümegi i druge. Projektom za novu zgradu banke dokazuje se i kao inženjer sposoban za projektiranje kompleksnijih objekata. Banka se nalazila u zgradi sve do Drugog svjetskog rata kada objekt postaje sjedište specijalne policije okupacijskih vlasti i zatvor u kom su mučeni subotički antifašisti i komunisti te ubijen revolucionar Matko Vuković, o čemu svjedoči i spomen-ploča smještena desno od glavnoga ulaza. Nakon rata zgradu je koristila tadašnja OZNA, a kasnije je objekt dobio civilnu namjenu gdje je, među ostalim, bila upravna zgrada poduzeća Sever.
Objekt banke je građen u razdoblju 1880. – 1883. godine. U izgledu pročelja palače Štedionice i narodne banke Mačković odlučuje se za tipično rješenje odnosno korištenje firentinskih renesansnih palača kao uzora za brojne bankarske objekte druge polovice 19. stoljeća u Europi. Upravo su vlasnici banaka (nastalih tijekom razdoblja renesanse) željeli raskošnim neorenesansnim izgledom svojih zgrada ostaviti dojam stabilnih financijskih institucija kako bi i vizualno stekli povjerenje svojih klijenata – građanske klase odnosno tadašnje buržoazije. Semperova zgrada Politehnike u Zürichu (dovršena 1864.) vjerojatno je poslužila Mačkoviću kao uzor za oblikovanje pročelja. Palača u današnjoj Štrosmajerovoj ulici je samostojeći objekt pravokutnog tlocrta s unutrašnjim atrijem koji zauzima veliku površinu i formira samostalni blok te izlazi na još dvije ulice i uski prolaz. Njenim izgledom dominira neorenesansni stil te je koncipirana kao visoka jednokatnica s naglašenim središnjim dijelom akcentiranim sa četiri stupa i dva udvojena pilastra koji se protežu kroz obje etaže rizalita. Vertikalnost tih elemenata ublažena je horizontalno postavljenim klasicizirajućim vijencima. Prizemlje je rustično obrađeno, a katovi su dekorirani balustradama, zabatima, pilastrima i dekorativnim gipsanim skulpturama. Baze stupova imaju floralnu ornamentiku rađenu u bareljefu u kvadratnim poljima. Kapiteli su korintski sa dekoracijom u vidu glava putta. Pet prozorskih otvora rizalitnog dijela prvog kata je polukružno završeno, te su na njihovim profilacijama postavljene udvojene personifikacije s pripadajućim atributima. Počevši od sjeverne strane nalaze se figure Justicije (mač), potom Andromede (rotulus odnosno svitak te okovi) i Merkura (kaciga, krilate sandale i štap) uz alegoriju zanatstva (čekić i atribut koji uslijed oštećenja nije identificiran). U središnjem polju nalaze se ponovno dvije ženske figure od kojih jedna drži preslicu, a druga kasicu. Iznad njih se nalazi i reljefna košnica, simbol štednje. Nakon toga slijede muze poezije i kiparstva (knjiga, čekić i bista), potom Zeus (krilati kotač sa šest žbica) i Demetra (srp i snop žita). Primijenjeni umjetnik Eduard Ede Kratzmann (Prag, 1847. – Beč, 1922.) autor je ornamentalnih vitraja koji se nalaze u glavnom stubištu objekta. Zgrada je obnovljena 2005. godine kada je u nju smješten Učiteljski fakultet na mađarskom jeziku. Tijekom 2021. godine izvorni izgled je narušen adaptacijom istočnog krila (iz ulice Age Mamužića) zastakljivanjem pročelja radi smještaja novog amfiteatra i dodatnih prostorija.
Kapela svetog Roka u Subotici
Današnja kapela svetog Roka zapravo je drugi sakralni objekt na lokaciji u ulici Matka Vukovića u Subotici. Prvotna zavjetna kapela podignuta je 1738. godine na inicijativu subotičkih franjevaca u vremenu kada je Suboticom i okolinom harala epidemija kuge a sveti Rok je zaštitnik od zaraznih bolesti. Sama lokacija na kojoj je kapela izgrađena bila je određena činjenicom da je na tome mjestu već bila grobnica gdje je pokopano trideset Subotičana koji su stradali od strane kuruca pod komandom izvjesnog kapetana Virága 1695. godine. U pitanju su odredi Emmericha Thökölya, transilvanijskog kneza i vođe mađarskih kuruca. Kamen temeljac za kapelu položen je 5. rujna 1738. Već 1753. uslijedila je prva obnova drvenoga objekta. Kapeli je 1773. godine pridodana manja nadstrešnica. Od 1773. do 1797. kapela je služila kao župna crkva sve dok crkva Svete Terezije, današnja katedrala, nije završena. O izgledu prvotnog objekta poznato je da je bio izrađen od drveta, skromnijih gabarita te izveden u stilu kasnog baroka s polukružnom apsidom na jednom kraju. Kapela je tada imala i polukružni zabat. Tlocrt je bio četverokutnog oblika nad kojim se dizala manja kupola sa zvonikom. Ova je kapela srušena uslijed dotrajalosti te je 1884. započeta izgradnja novog objekta dovršenog 1885. po projektu Titusa Mačkovića.
Kapela sv. Roka jednobrodni je objekt centralnog tlocrta koji na zapadnoj strani ima apsidalni završetak. Za izgradnju kapele korištena je opeka. Glavno i bočna pročelja su identično obrađena, izuzevši ulazna vrata na glavnom i raščlambu zapadne (apsidalne) strane sa nešto jednostavnije obrađenim prozorskim otvorima te izostankom zabatnog dijela. Neorenesansni stil ogleda se u upotrebi parnih jonskih pilastara koji flankiraju središnje polukružno završene elemente prozorskih otvora i portala. Na vijencu iznad pilastara nalazi se i natpis na latinskom Votiva ha ece fundamentis a senatu civic o sibi et posteris rest abilita (Ovu zavjetnu kapelu obnovio je gradski Senat za sebe i svoje potomke). Arhitekt Mačković je i na ovom objektu postavio dekoraciju u formi skulpture anđela (putta) koji su postavljeni iznad arhivolta bočnih pročelja. Trokutasti zabat – timpanon – završetak je glavnog i bočnih pročelja. Tambur kupole određen je rebrastim elementima te završava lanternom s prozorima na koju je postavljena tzv. kovana jabuka te križ. Kapelu je oslikao stanoviti Károly Szauer o kojemu ne postoji više podataka. Nakon Drugog vatikanskog sabora u unutrašnjosti je ostala očuvana samo oltarna slika. Kapela je obnovljena od strane grada Subotice 2008., a 2009. godine izrađen je i novi oltar. Tada je postavljena i dekorativna rasvjeta. Oltarni dio, odnosno svetište, podignuto je za razinu jedne stepenice u odnosu na središnji prostor koji je definiran u obliku pravilnog kvadrata. Apsidalni segment je izvana završen polukalotom. Na arhivoltu iznad svetišta stoji natpis iz psalma Domine, dilexi decorem domus tuae. Pozlaćena oltarna ploča novijeg je datuma, vjerojatno postavljena prilikom restauriranja 2009. godine. U svetištu se nalazi sačuvana oltarna slika, rad nepoznatog majstora. Sveti Rok je prikazan odjeven u hodočasničku odjeću, s pripadajućim atributima torbe i štapa, u trenutku podizanja odore kako upućuje na bedrenu kužnu ranu. Uz njega je naslikan i pas koji je također dio njegove ikonografije.
Priređeno prema:
G. Prčić Vujnović, V. Aladžić, M. Grlica, Gradotvorci I : subotički stambeni objekti od baroka do moderne = Városteremtők I. : szabadkai lakóépületek barokktól modernizmusig, Udruženje građana Zagrad, Subotica 2008.
Gordana Prčić Vujnović, Geza Vaš, Ferenc Rajhl u Subotici i Segedinu = Raichl Ferenc Szabadkán és Szegeden, Grad Subotica, 2014.
Maja Rakočević Cvijanov, Neda Džamić, Fasadni reljefi i skulpture u zaštićenom jezgru Subotice : (antropomorfni opus), Međuopštinski zavod za zaštitu spomenika kulture, Subotica, 2022.
Leksikon podunavskih Hrvata - Bunjevaca i Šokaca, [Knj.] 15, L-Mal, Hrvatsko akademsko društvo, 2021., Subotica
Dražen Skenderović, Sveti Roko i Subotica, životopis, štovanje, molitve, KD Ivan Antunović, Subotica, 2020.
gradsubotica.co.rs/duplira-se-kapacitet-zute-kuce
heritage-su.org.rs/kapela-sv-roke
korzoportal.com/viktorija-aladzic-najveci-suboticki-graditelj-titus-mackovic
kulturput.rs/?page_id=643&lang=sr
stevanmackovic.wordpress.com/kapela-sv-roke-u-subotici
Foto:
Nada Sudarević (Hrvatska riječ)
