150 godina od rođenja Matije Išpanovića (Subotica, 11. 2. 1874. – Subotica, 30. 4. 1935.), učitelja, kulturnog i političkog djelatnika

Objavljeno: 11.02.2024. Pregleda: 129

U nedjelju 11. veljače 2024. godine navršilo se 150 godina od rođenja subotičkog učitelja, kulturnog i političkog djelatnika Matije Išpanovića (1874. – 1935.). Najveći dio radnoga vijeka Išpanović je proveo u prosvjeti. Nakon Prvoga svjetskoga rata bio je među kulturno i politički najangažiranijim bunjevačko-hrvatskim intelektualcima.

Matija Išpanović rođen je 11. veljače 1874. u Subotici, kao sin Vince i Barbare, rođ. Baginyi. Pet razreda gimnazije završio je u Subotici, a učiteljsku školu u Kalači. Godine 1894. postavljen je za učitelja na Bikovu, nakon čega je premješten na Pavlovac. Odatle je 1897. prešao u Suboticu, gdje je bio ravnatelj osnovne škole pri župi sv. Jurja (II. kvart).

Smjena zbog hrvatskog jezika

Međutim, kad se na hrvatskom jeziku vjenčao s učiteljicom Antonijom Mačković 1900. u crkvi sv. Terezije Avilske, unatoč zauzimanju Paje Kujundžića i Mije Mandića, smijenjen je s položaja ravnatelja – protiv njega je poveden stegovni postupak, u tisku su protiv njega objavljivani članci, bio je izvrgnut prijeziru i progonima vlasti. Na neko je vrijeme morao napustiti učiteljski poziv te je bio bankarski činovnik. God. 1901. izabran je za bilježnika Školskoga odbora Zanatsko-trgovačke škole, čiji je rad znatno unaprijedio. Ipak, u svojem nacionalnom radu nije popustio te je nastavio sudjelovati u radu bunjevačkih društava, pratio je kulturne događaje, a imao je i bogatu osobnu knjižnicu. Bio je jedan od najboljih prijatelja Mije Mandića, s kojim je surađivao u tisku i na polju javnoga djelovanja. Uz to je bio tamburaš u Dobrovoljnoj tamburaškoj družini, jedan od osnivača Potrošačke zadruge subotičkih državnih činovnika i namještenika u državnoj i zakonodavnoj službi (1906.-8.) te više godina predsjednik Dobrovoljnoga vatrogasnoga društva u Subotici.

Slaveniziranje škola

Odmah nakon svrgavanja madžarske vlasti ujesen 1918. postao je upravnikom Gradske ekonomije na Paliću, a zatim je s Mijom Mandićem agilno radio na slaveniziranju škola u Subotici i na salašima te se borio za ravnopravnu uporabu latinice. Za ravnatelja pučkih škola postavljen je 1919., poslije je bio upravnik obrtničkih škola, a na kraju je preuzeo položaj upravitelja Trgovačko-šegrtske škole. Na tom je mjestu ostao do 1921., kad je podnio ostavku. U prosvjeti je proveo najveći dio radnoga vijeka. Odlukom ministra trgovine i industrije od 15. X. 1925. postavljen za upravitelja Opće obrtničke škole, a 1926. za školskoga nadzornika. S te je dužnosti prisilno umirovljen 1927. godine.

I nakon Prvoga svjetskoga rata bio je među kulturno i politički najangažiranijim bunjevačko-hrvatskim intelektualcima. Bio je među subotičkim predstavnicima na samoproklamiranoj Velikoj narodnoj skupštini u Novom Sadu 25. XI. 1918., koja je proglasila raskid veza s Austro-Ugarskom.

Kulturno djelovanje

Jedan je od osnivača Prosvjetnoga društva Neven (poslije Hrvatskoga prosvjetnoga društva Neven), čiju je osnivačku skupštinu osobno otvorio 30. kolovoza 1920. te je od 1927. bio i njegov predsjednik. Sudjelovao je u pripremanju i organiziranju lokalne manifestacije obilježavanja tisućugodišnjice Hrvatskoga kraljevstva 1925., koja se slavila na razini cijele zemlje. Bio je na čelu Priređivačkoga odbora za proslavu, koji je osnovala jedna struja, uz pomoć BŠS-a i hrvatskih kulturnih društava, u prvom redu Hrvatskoga prosvjetnoga društva Neven iz Subotice. Iako je druga struja uz pomoć gradskih vlasti, senata, sokolskoga društva i Vojvođanske pučke stranke već organizirala proslavu 8. rujna, i oni su priredili vlastitu te su, uz sudjelovanje mnogobrojnih gostiju iz Hrvatske, na Trgu kralja Tomislava 20. IX. 1925. postavili spomen-ploču na kojoj je izrekom stajalo da je podižu bunjevački Hrvati. Kada je 12. X. 1929. osnovana subotička podružnica Hrvatskoga kulturnoga društva Napredak iz Sarajeva, izabran je za njezina predsjednika. Bio je i dopredsjednik subotičke podružnice Hrvatskoga radiše, odbornik Hrvatskoga prosvjetnoga doma u Subotici, počasni bilježnik Pučke kasine i dr.

Politički angažman 

Politički je najprije bio aktivan u Bunjevačko-šokačkoj stranci (BŠS), a u podjelama 1925. priklonio se liberalnoj struji, koju su činili Mirko Ivković Ivandekić, Stjepan Vojnić Tunić i drugi, uglavnom profesori i odvjetnici, nasuprot pučkoj, koju su činili Vranje Sudarević, Blaško Rajić i drugi, uglavnom svećenici, a podupirao ju je i Lajčo Budanović. S približavanjem, a zatim i ujedinjenjem BŠS-a i HSS-a, prelazi s ostalim članstvom u redove Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića. On ga je, kao ministar prosvjete, u veljači 1926. u Subotici postavio za školskoga nadzornika na mjesto smijenjenoga Aleksandra Mikića. Do prosinca 1927. u subotičkoj kotarskoj organizaciji HSS-a bio je drugi tajnik, a nakon ostavke Stjepana Doljanina na tajničku funkciju postao je prvim tajnikom kotarske organizacije. Organizirao je i pratio rad ogranaka u Subotici s okolicom, zatim u okolici Bačke Topole, te je održavao niz skupština u vrijeme priprema za izbore. Budući da je na lokalnim izborima 1927. izabran na listi HSS-a, bio je i član Kluba gradskih odbornika Hrvatske seljačke stranke u Subotici. Osnovan je 25. III. 1928., a činili su ga odbornici HSS-a izabrani na prvim općinskim izborima u Vojvodini u studenom 1927. godine: Stipan Vojnić Tunić, Josip Vuković Đido, Mirko Ivković Ivandekić, Nikola Matković, Matija Išpanović i dr.

U vrijeme obnove stranačkoga života 1931. nakon Šestosiječanjske diktature kralja Aleksandra, s još nekoliko istaknutih bunjevačkih političara (braća Mirko i Ivan Ivković Ivandekić) podupirao je vladinu politiku integralnoga jugoslavenstva djelujući u Jugoslavenskoj radikalnoj seljačkoj demokraciji (JRSD, poslije je promijenila ime u Jugoslavenska nacionalna stranka). Bio je tajnik subotičke podružnice JRSD-a 1933. Sudjelovao je na osnivačkom skupu Matice subotičke 14. I. 1934.

Pripovijetke i članci

Književna zaostavština i bogata osobna knjižnica nestale su nakon njegove smrti. U subotičkom Nevenu objavljivao je 1890.-1929. realistične pripovijetke i crtice iz svakodnevice, a nakon 1918. i političke uvodnike te članke o prosvjeti, školstvu i društvenim pitanjima. Surađivao je i u drugim subotičkim časopisima i novinama (Subotička Danica, Hrvatske novine, Subotički glasnik, Narodna sloga, Glas naroda).

Imao je jedanaestero djece, od kojih je petero ostalo živo: Irenu (1907.), Lenku (1912.), Tonku (1908.), Tošu (1914.) i Mirka (1919.). Njegova je unuka Veronika Išpanović-Radojković, neuropsihijatrica, sveučilišna profesorica i svjetski priznata stručnjakinja za mentalno zdravlje djece.

Priređeno prema: Leksikon podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, sv. 10 (autori: Stevan Mačković i Eva Bažant)


Obaveštenje o kolačićima