175 godina od rođenja Lazara Mamužića (Subotica, 1847. – 1916.)

Objavljeno: 11.03.2022. Pregleda: 7

U utorak, 1. ožujka 2022. godine, navršilo se 175 godina od rođenja Lazara (Laze) Mamužića, dugogodišnjeg gradonačelnika Subotice (od 1884. do 1902.), kojega su mlađi suvremenici nazivali sinom stare Subotice, a osnivačem nove.

Lazar Mamužić je rođen 1. ožujka 1847. u Subotici u uglednoj obitelji. Oba roditelja, i Pajo Mamužić i Koleta, rođ. Malagurski, pripadali su višim slojevima. Mamužići i Malagurski su bili na glasu kao stare i čestite obitelji. Malagurski se javljaju kao govedari, a Mamužići su dali Subotici gradonačelnika – Josipa Mamužića (1772. – 1779.), od kojega su zapravo potekli svi ugledni Mamužići na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće: odvjetnici Ago, Joso i Lazo, te svećenici Veco i Matija. Preciznije govoreći, Lazo je vodio podrijetlo od Josipovog sina Matije.

Nakon završene osnovne i srednje škole u Subotici, upisao je Pravni fakultet u Budimpešti. Prije završetka studija služio je godinu dana kao dobrovoljac u 69. zagrebačkoj pukovniji. Fakultet je konačno završio 1876., a već veljače iste godine započeo je odvjetničku praksu u Subotici. Rad u uredu čini se da nije zadovoljavao njegov temperamentni duh. Tražio je nove načine za kanaliziranje svoje energije. Prilika mu se ukazala 1878., kada je Austro-Ugarska provela aneksiju Bosne i Hercegovine. U ovoj akciji sudjelovao je kao časnik 87. gospićke bojne (bataljona). Za svoje zasluge odlikovan je vojnom medaljom.

Atrakcija Subotice

Još prije završetka studija i otvaranja ureda Mamužić je privukao pozornost subotičke javnosti, koja je upravo izlazila iz epoha feudalizma. Ugarska provincija je polako ali sigurno ulazila u epohu liberalizma. A jedan od prvih koji je donio u staru Suboticu dah i svjetlost novog vremena bio je upravo njen sin – Lazo Mamužić. Kao član gradske općine (općinar) ostrvio se na gradonačelnika Ivana Mukića i njegove doglavnike. Mukiće (Aurela, Ivana i Ernesta) je proslavilo sudjelovanje u mađarskoj revoluciji 1848./49., te energično držanje prema nasrtajima neoapsolutističkih komesara na suverenitet Ugarske tijekom 1850-ih i 1860-ih. Upravo su to uspjesi koji su ih uzdignuli na vrh subotičke scene: Ivana na gradonačelničku stolicu (1872. – 1884.), a Ernesta u saborsku klupu. Oni su pripadali Četrdesetosmaškoj stranci.

Nasuprot Mukićima i njihovoj gustoj mreži suradnika, stajao je mladi i energični student prava Lazo Mamužić. Svojim bespoštednim govorima, glasnije i odlučnije nego glasnici preporoditelja Ivana Antunovića (Bunjevačke i šokačke novine i Bunjevačko i šokačka vila), budio je palanku iz dubokog sna i letargije ispunjenu feudalnim shvaćanjima. Suprotno kodovima vremena, Mukiće nije doživljavao kao gospodare, čija vlast je neupitna nego kao sluge koje treba stalno podsjećati na dužnost i obveze prema poreznim obveznicima. Stisnutom pesnicom tražio je od gradonačelnika neka položi račune svog gospodarenja. Idejnu podršku je imao u Antunovićevom suradniku, dobro poznatom u krugovima subotičkih Hrvata Ambroziju Šarčeviću, koji je oko narodne ideje okupio čitavu plejadu mladih hrvatskih intelektualaca i usadio im borbeni duh. Šarčević nije podnosio Ivana Mukića, na čiju izjavu: „Ja nisam gradonačelnik zbog novca, nego zbog časti“ je jednom prilikom dovitljivo dobacio: „Tako je! Svatko radi za ono što nema“.

Nek se znade…

Zora je zazorila. Antunovićeva misao se obistinila. Bunjevačke gazde su progledale, oslobodile se stega feudalnih kodova. Mukići, feudalci, promatrali su s nevjericom neočekivana zbivanja. Tlo im je polako ali sigurno izmicalo pod nogama. Njihovo društvo Narodni krug (Népkör), osnovano 1872., gubilo je bunjevačko članstvo, koje je sada odlazilo novim narodnim tribunima, koji su mu obećavali zaslužene pravice. Mukići su dobro razumjeli što znači to osipanje članstva i grupiranje oko mladog odvjetnika Mamužića i zato su opstruirali osnivanje Bunjevačke kasine, koja je osnovana na valu ovog gibanja. Međutim, to je samo potaknulo njihove protivnike na energičnije djelovanje. Na Šarčevićev nagovor Lazin rođak Ago Mamužić otišao je u Budimpeštu i razgovarao s predsjednikom vlade i šefom Slobodoumne stranke Kálmánom Tiszom. Utanačen je dogovor: Kasina se osniva, ali pod imenom Pučka, a u zamjenu za to Bunjevci podržavaju vladinog kandidata (Imrea Ivánku) na predstojećim izborima.

Konačno, 2. studenoga 1878. odobrena su pravila Pučke kasine. Kasina je velikim oduševljenjem otvorena pred Oce iste godine (u Vermesovoj kući). Tom prigodom održana je u Franjevačkoj crkvi svečana misa na kojoj su prisustvovali svi članovi Kasine. Misu je služio o. Jesse Kujundžić, član otmjene obitelji Mišakove. Istoga dana navečer bila je zajednička svečana večera u svim prostorijama gostione kod Zlatnog jelena. Na večeri se skupilo preko 300 članova. Među intelektualcima su bili odvjetnici Ago i Lazo Mamužić, Ambrozije Šarčević, franjevci Vinko Ježević Kandžijaš i Jesse Kujundžić te učitelji Antun Budanović, Gere Rajčić i Roko Šimoković. Ostali su svi bili zemljovlasnici i poljodjelci. Početkom sljedeće godine, 2. veljače 1879., u hotelu K varoši Pešti održano je Prvo bunjevačko prelo.

Manifestaciju je otvorio predsjednik udruženja, ugledni gazda Đeno Dulić. Zatim je uslijedio program, koji u izvorniku glasi ovako: „A) Otvor. 1 Otvor Préla po g. Gjeni Duliću, 2 Kraljevka pivana uz tamburu po tamburašima; 3. Pozdrav divojkama po g. Agi Mamužiću i kitnja njihova po redušam Prela, uz to pivanje pisme kasinske. B) Igre. 1. Kolo (Ketuša). 2. Kolo veliko. 3. Madžarac, 4. Kiselvoda. 5. Ćira. Odmor: Madžarac. 7. Kolo (Ketuše.) 8. Hajd na livo. 9. Jastuktanac. 10. Kolo do zore“. Za tu prigodu svećenik Nikola Kujundžić je sastavio (preljsku) pjesmu Nek se znade da Bunjevac živi, koja je zapravo bila koračnica Mamužićevih pristaša protiv Mukića. Prve ishode nije trebalo čekati dugo. Na parlamentarnim izborima 1881. Lazo i Ivánka su izabrani, uz zalaganje kasindžija, i do 1. lipnja 1884. bili su članovi ugarskog Sabora.

Razdoblje stabilne vlasti

Na izborima 28. lipnja 1881. u Subotici na listi vladine (Slobodoumne) stranke natjecali su se Lazar Mamužić i Mór Horváth (1844. – 1896.), a ljevice (oporbe) Károly Varga (1838. – 1908.) i Ernest (Nesto) Mukić (1826. – 1905.). Mamužić je u svom krugu pobijedio svog protukandidata Vargu, ali je njegov kolega Horváth izgubio od Mukića. U svakom slučaju, dominaciji ljevice je došao kraj. U ugarski sabor Mamužić je ušao kao pristaša režima. Mandat mu je istekao 1. lipnja 1884. godine.
U Saboru je pokrenuo ideju o realizaciji poštanske štedionice. Među njegovim govorima izdvaja se po značenju odgovor na izjavu zastupnika Mihaila Polita Desančića o Bosni i Hercegovini. Polit je, naime, rekao da će Austro-Ugarska naći svoju smrt u Bosni i Hercegovini (24. svibnja 1882.) i da bi bolje bilo kada bi predala ovu zemlju Srbiji. U tom slučaju, po njemu, Srbija bi zauzela neutralan položaj prema Austro-Ugarskoj u eventualnom sukobu Rusije i Austro-Ugarske. Mamužić je na to rekao: „Ja, međutim, ne vjerujem u tu neutralnost, iako je to g. Polit obećao. On je bacio prašinu u oči sljepih da ne vide (...) To su samo fraze“.

Prvi čovjek grada

Početkom siječnja 1884. subotički gradonačelnik Ivan (János) Mukić (1814. – 1887.) podnio je ostavku na svoj položaj, iscrpljen godinama, životnim tegobama, političkim napadima. Trpio je kritike zbog uskraćivanja obrazovanja na materinskom jeziku i rasipništva gradske uprave. Dok nije izabrana nova uprava vlast (interregnum) je vršio Miško Prćić (1840. – 1906.), dugogodišnji šef gradske policije. Na izborima za gradonačelnika natjecali su se Lazo Mamužić, Károly Varga i Sándor Konrád. Mamužić je pobijedio ogromnom većinom sa 155 glasova naspram 87 Varginih.

Nakon izbora prvoga čovjeka, izabrana je i nova uprava (30. i 31. listopada 1884.), u kojoj su bili zastupljeni Mađari, Srbi i Hrvati. Predsjednik Sirotinjskog stola postao je Miško Prćić, veliki kapetan István Nagy Varga, senatori Nándor Kertes, Sredoje Đorđević, Simon Lévay i Géza Hevér. Veliki bilježnik je postao Josip Kujundžić, glavni tužitelj István Lénárd, glavni računovođa György Mucsi, glavni ljekar Josip Antunović, glavni inženjer Titus Mačković. Pobjeda je proslavljena u gradskom hotelu K Pešti. Na proslavi je prisustvovalo oko 500 uzvanika. U međuvremenu su održani parlamentarni izbori na kojima je učvršćena vlast vladine stranke (19. lipnja 1884). U ugarski sabor su ušli Imre Ivánka (1818. – 1896.) i Mór Horváth, obojica članovi Slobodoumne stranke.

Bezbrižna vlast

Dobar poznavatelj života i karijere Laze Mamužića, pokojni kustos Gradskog muzeja Subotica Mirko Grlica ovako ukratko opisuje prve godine novog gradonačelnika: „Lagodno doba Mamužićevog upravljanja gradom za nekoliko godina nadmašuje period koji je u Mađarskoj poznat kao sretno vrijeme mira i poklapa se s koncem vlade Kálmána Tisze. Komotna većina u gradskoj skupštini, vlada stranačkih kolega u Budimpešti dozvolili su Mamužiću da se dobar dio njegovih aktivnosti može svrstati u protokolarna, poluprivatna i privatna putovanja, koja su prekidana efektnim izbornim pobjedama, kako osobnim, tako i stranačkim“.
Drugim riječima, Mamužićev dolazak na vlast pada u pravo vrijeme. Budući da je bio dionik vlasti, koja je bila snažna, nije morao ulagati mnogo napora za održavanje prevlasti u gradu. Zato mu je ostalo mnogo vremena i energije za putovanja. S njih će se vraćati nadahnut, unoseći u Suboticu svjež duh kozmopolitizma i modernizma, koji joj je nedostajao. Na njegovim odsustvima zamjenjivao ga je tim sposobnih ljudi, od kojih vrijedi izdvojiti Sredoja Đorđevića i Miška Prćića, člana razgranate i ugledne obitelji Prćić, koja je dala Hrvatima nekoliko rodoljuba, a Bunjevačkoj kasini nekoliko predsjednika.

Kraj prevlasti

Mamužić se doista nije morao brinuti za sudbinu. Poslije djelomičnog poraza 1881., oporba u Subotici dugo vremena nije mogla stati na noge. To su potvrdili ishodi parlamentarnih izbora 1884., 1887. i 1892, kada su u oba subotička izborna kruga pobijedili kandidati vladine stranke. Godine 1887. u ugarski sabor su ušli Imre Ivánka i Josip Antunović, a 1892. Josip Antunović i Béla Vermes. Na gradskim izborima 3. i 4. prosinca 1890. Mamužić je pobijedio svog protivnika Károlya Vargu i drugi je puta izabran za gradonačelnika. Nakon reizbora gradonačelnika, obnovljena je gradska uprava. Predsjednik Sirotinjskog stola ostao je Miško Prčić, a senatori su postali Sredoje Đorđević, József Szigeti, Mátyás Szalai i György Vince. Veliki bilježnik je postao Veco Vojnić Zelić, a veliki fiškal (tužitelj, gradski pravobranitelj) Mate Vojnić mlađi od Bajše. I ovoga puta poštovan je princip zastupljenosti svih nacionalnosti u Subotici (Mađara, Srba i Hrvata).

Iako su ove pobjede stranke Mamužić-Antunović bile velike, ipak ih je zasijenila neizvjesnost koja se spustila na obzorje ugarske političke scene. Naime, još ožujka 1890. predsjednik vlade Kálmán Tisza podnio je ostavku na to mjesto. Tako je nestao stup prevlasti liberala u političkom životu Ugarske. Problemi su se počeli nizati od 1893. i postali su takoreći atrakcija za mjesni tisak. Mađarski listovi gotovo svih orijentacija osjetili su početak kraja Mamužić-Antunovićeve stranke i pojačali su svoje uobičajene napade i optužbe na račun Laze Mamužića. Napadima se priključio i bunjevački Neven, sve više nezadovoljan Mamužićevim doprinosima na polju narodnih pravica. Međutim, ništa tako tragično i kobno nije bilo koliko Lazino razilaženje s njegovim rođakom Agom, koje je očitovao na sjednici gradske skupštine 14. listopada 1893. Tada je Ago na hrvatskom doviknuo gradonačelniku: „Lazo, Lazo! Gdi su naše hiljade?“, aludirajući tako na neke nepravilnosti i netransparentnosti u poslovanju gradske uprave.

Period nestabilnosti

Prvi mandat gradonačelnikovanja Lazara Mamužića protekao je bez većih trzavica, kako unutar redova njegovih pristaša i suradnika u Subotici tako i pretpostavljenih u Budimpešti. Prevlast Slobodoumne stranke (Szabadelvű Párt) na ugarskoj sceni ostavila je Mamužiću odriješene ruke da se posveti pitanjima od ključne važnosti za razvoj grada. Subotički ogranak ove stranke mađarski tisak je zvao bunjevačkom strankom, što je imalo osnov. Naime, članstvo i vodstvo ove stranke činili su, pored Mamužića, ugledni bunjevački prvaci konzervativnih načela. Naspram njih, na lokalnom subotičkom političkom obzorju stajala je oporba, koja se još nije politički potpuno iskristalizirala. To su bile tek političke struje koje će svoj jasan oblik dobiti tek potkraj 1890-ih, pod dojmom slabljenja vlasti „Cara Lazara“, kako su kritičari nazivali subotičkog gradonačelnika.

Međutim, od 1890. godine nagomilavaju se izazovi i problemi, pod čijom težinom Mamužić postupno gubi komotan manevarski prostor i konce iz svojih ruku. Jamac dominacije liberala (Slobodoumne stranke) Kálmán Tisza je ožujka 1890. podnio ostavku. Nakon njega, na vrhu ugarske političke scene uzdigao se Gyula Szapáry, a nakon njega Sándor Wekerle, koji su nastavili politiku svoga predšasnika, ali s većim intenzitetom. Uslijedilo je vrijeme ispunjeno daljnjim nastojanjima političke vrhuške u Pešti da liberalizira društvene prilike i dovede Ugarsku u red modernih nacija. Međutim, nisu svi čimbenici na političkoj i društvenoj sceni odobravali novotarije kakve su primjerice bili prijedlozi za uvođenje građanskog braka i matičnih knjiga. U prvom redu, suprotstavljala im se crkva, u čiju nadležnost su od najstarijih vremena spadala spomenuta pitanja (sklapanje brakova i vođenje evidencije o krštenim i vjenčanim), ali i neki članovi Slobodoumne stranke konzervativnih načela bliski crkvi.

Osipanje pristaša

Temelj stabilne vlasti Laze Mamužića činili su konzervativni bunjevački krugovi. Oni su doveli Mamužića prvo u ugarski sabor 1881., a zatim na gradonačelničku stolicu 1884. Međutim, početkom 1890-ih pod dojmom narušavanja prava Katoličke crkve, kojoj su tradicionalno bili privrženi, kao i zbog Lazinog odstupanja od programa proklamiranog još u njegovoj brošuri A Bácskai Hiradó és a bunyevác elemi tantigy (1874.), tj. uvođenja hrvatskog jezika u subotičke škole, oni otkazuju daljnju podršku gradonačelniku. Vlast „Cara Lazara“ je ozbiljno uzdrmana kada je jedan od stupova vlade Mamužić-Antunović, Josip Antunović, saborski zastupnik, glasao protiv zakona koje je predložila njegova stranka (Slobodoumna stranka). Antunović je na izborima 30. siječnja 1892. velikom većinom glasova izabran u prvom subotičkom izbornom krugu. Ne odobravajući namjeru vlade glede uvođenja građanskog braka, istupio je iz vladine stranke početkom 1894. Upravo će njegovo istupanje iz redova vladine stranke oslabiti Mamužićev utjecaj u konzervativnim bunjevačkim krugovima.

Nakon Antunovićevog povlačenja iz redova Slobodoumne stranke, Mamužić ne samo što gubi postupno svako uporište kod onih snaga koje su ga dovele na vlast nego dolazi u otvoreni sukob s njima, kako iz osobnih tako i iz partijskih (političkih) razloga. Koncem 1894. Mamužić podiže pred Kraljevskim kotarskim sudom tužbu zbog uvrede časti i poštenja i zbog klevete protiv šestorice uglednih Subotičana, od kojih su četvorica bili prvaci Bunjevaca-Hrvata, njegove dojučerašnje pristaše: Matija Antunović, odvjetnik Ago Mamužić, posjednik Luka Kopilović i posjednik Ico Malagurski. Ako je prije toga postojala barem elementarna komunikacija s rodoljubivim Bunjevcima-Hrvatima, poslije ovog slučaja ona je trajno onemogućena. List rodoljubivih Bunjevaca-Hrvata Neven, sumirajući događaje 1896., zaključuje: „U Lazu Mamužića se narod uzdo ali zabadavad! Za hrvatski jezik javno ništa više ne čini neg i Ivan Mukić što je činio“.

Novi suradnici

Mamužić, radi stabilizacije svojih poljuljanih pozicija, makijavelistički (cilj opravdava sredstvo) popunjava svoje redove snagama koje nisu gajile nikakve simpatije prema bunjevačkim interesima. Pokreće list Népszava, koji, ironično, diže glas protiv većinskog naroda Subotice – Hrvata. Urednik ovog lista Vince Terbe naročito se ostrvljuje, dabome po diktatu „Cara Lazara“, na Agu Mamužića, koji je ustao protiv novog kursa gradonačelnikove politike već 1893. godine. Pred jesenske izbore 1896. za kandidate Slobodoumne stranke u Subotici su istaknuti u prvom krugu Aleksandar ml. Vojnić, a u drugom Béla Vermes. Obojica su izabrani većinom glasova. Tako se vlast „Cara Lazara“, barem naizgled, stabilizira. Zapravo, ulazak tzv. tatinih sinova u društvene i političke pore Subotice donijet će Mamužiću više medveđu uslugu nego trajnu korist. Obojica zastupnika su se neodgovorno ponašali, kako prema svojim biračima tako i prema cjelokupnom građanstvu Subotice.

Neven je ovako pisao o kandidatima Slobodoumne stranke za Suboticu: „Ako triba kršćanima i Bunjevcima udvoran i gladak neprijatelj, to mogu imat i nadalje u Beli Vermešu! A ko je taj Vojnić Šandor? Jedan mladić, koji umi tirat lipe konje, jer mu je otac bogat; stoji u lipoj kući jer je naslidio sa strane. Mi za nauke njegove, za veleum njegov neznamo. To čujemo, da će se držati liberalne stranke. I njemu triba razuzdanost na polju virskom. Za njegovo prijateljstvo prema Bunjevcima mi neznamo! Sad vi Subačani! Možete li sravniti ovog neznanog mladića sa Jožikom Antunović drom? Sa onim učenim uglednim mužem, koji vas je toliko put posjetio, kao dobročinitelj kao zemaljski angjo; koji je za vašu volju se odreko svoje zvanie, primio poslaničtvo, koji je i kao poslanik ostao viran sin kršćanskoj crkvi, koji se radi vire svoje i naše odreko nade u svitovnim poslovima i reko vladi u oči da on kršćansku viru neda tarmati“.

Labudova pjesma bunjevačkog „Cara Lazara“

Pobjeda Slobodoumne stranke na parlamentarnim izborima u Subotici 1896. bila je, uvjetno rečeno, posljedni krupni politički uspjeh Laze Mamužića. Već tada su prilike bile toliko složene da je postalo jasno da on na njih više neće moći utjecati tradicionalnim sredstvima na koja je navikao u početnim godinama svoje vladavine. Novo vrijeme, napredna faza liberalizacije Ugarske, zahtijevalo je novo prilagođavanje, za koje Mamužić nije bio spreman. Ono biračko tijelo koje ga je jednodušno uzdignulo za saborskog zastupnika 1881. i gradonačelnika 1884., otkazalo mu je svaku podršku i poslušnost već na početku 1890-ih zbog neuvažavanja interesa bunjevačkih Hrvata. U krugovima njegovih bivših pristaša i bliskih suradnika nastalo je gorko uvjerenje da ih je Mamužić obmanuo i da je politički program, kojim je pošao u osvajanje vlasti, služio samo kao paravan iza kojega se krila posljednja namjera, a koja nije bila ništa drugo do nastavak politike njegovog prešasnika: mađarizacija Bunjevaca. S druge strane, Mamužić se nije uopće trudio dokazati suprotno. Naprotiv, davao je materijala i povoda za daljnje optužbe za zlouporabu vlasti i povjerenja svojeg glasačkog tijela.

Hrvatska nastava

Ukidanje posljednjih prava bilo je samo jedan u nizu njegovih ogrešenja o Bunjevce-Hrvate. Naime, u njegovo vrijeme hrvatska nastava je svedena na minimum, a mađarski postao nastavni jezik čak i u tzv. čistim bunjevačkim razredima. Dobar poznavalac društvenih i prosvjetnih prilika Pajo Kujundžić, gimnazijski katehet, upozoravao je na negativne posljedice ove pogubne „školske reforme“ i stavio se na čelo pokreta, koji je, slijedeći stope velikog Ivana Antunovića, htio vratiti hrvatski jezik u subotičke škole.

Naravno, lokalni mađarski tisak (Szabadság) je njegove prijedloge izvrgnuo ruglu i kritici, a sve u cilju opstrukcije cijelog projekta. Usprkos tome, Kujundžić je istrajao u svojoj misiji i uspio da pitanje hrvatske nastave postavi na dnevni red Školske stolice. Nažalost, ni u ovom gradskom tijelu zaduženom za prosvjetu nije bilo dovoljno razumijevanja za objektivne muke bunjevačke djece. Na sjednici održanoj 26. siječnja 1896. za Kujundžićev prijedlog su glasali sam predlagač, zatim župnik sv. Terezije Avilske Matija Mamužić i Veco Mamužić, pravnici Ago Mamužić i Veco Mamužić, te i zemljoposjednici Grgo Baić, Marko Crnković i Marko Skenderović. Protiv prijedloga su od Bunjevaca glasali Mijo Beniš, Alojzija Gabrić, Antun Malagurski, Lošo Malagurski, Toko Temunović i Ivan Stantić (inače, predsjednik Pučke kasine). Uzdržani su bili Mate Zelić i Albe Prćić (budući predsjednik Pučke kasine). Podršku Paji Kujundžiću i Hrvatima uskratili su Dušan Petrović, Svetozar Dimitrijević, Mladen Ruski i pop Joža Jovanović. Iza ovakvog ishoda glasanja stajao je, naravno, sam Lazo Mamužić, koji je instruirao svoje rođake Malagurske i preostale svoje bunjevačke pristaše kako da se drže na sjednici. Uostalom, takav ishod mu je trebao kako bi pokazao svojim nadređenima u Budimpešti i sudu u Segedinu, u koji je počeo često odlaziti zbog mnogih parnica, kako su mu doista na srcu interesi mađarske prosvjete i nacionalne ideje.

Novi hrvatski pokret

Mamužićeve makinacije zadale su, istina, muke rodoljubivim Hrvatima, ali ih nisu pasivizirale. Naprotiv, samo su ih više učvrstile u namjeri da istraju na svom putu. Vjetar u leđa davala im je internacionalizacija bunjevačkog pitanja, čemu je upravo najviše pridonio Kujundžić. Kujundžićevi dugogodišnji napori, koji se mogu pratiti od 1890., oko vraćanja hrvatskog jezika u subotičke škole, dobili su publicitet u Banskoj Hrvatskoj (Obzor, Hrvatska Domovina, Vienac, Hrvatski Branik, Narodna duša, Hrvat i Hrvatski Narod). Mađaronske hrvatske vlasti, istina, ne čine ništa da olakšaju položaj bunjevačko-šokačkih Hrvata, ali zato građanski krugovi, kulturni i prosvjetni radnici ukazuju na nepravde svoje braće u Bačkoj. Zauzvrat, subotički mađarski tisak optužuje Hrvate za megalomanske teritorijalne aspiracije (panslavizam), a prvake Bunjevaca i Šokaca za urotu i nelojalno držanje.

U takvim okolnostima mnogi pojedinci u bačkih Hrvata, ako su i simpatizirali svoje rodoljubive sunarodnjake, potpuno su se distancirali od njih u svakom pogledu. Takav je primjerice bio učitelj Antun Budanović (1848. – 1904.). U vrijeme preporodnog pokreta Ivana Antunovića 1870-ih on je za potrebe svoje nastave a i širih krugova nabavljao popularne knjige iz Hrvatske. Međutim, pod pritiskom okoline a i mađarske tazbine (Sturcz), postao je nijem i gluh za muke svojih sunarodnjaka. Njegova kći Marija (1889. – 1976.) postala je članica Operne kuće u Budimpešti. Međutim, umjesto starih snaga, nastaju nove. Godine 1894. u obiteljskom domu Age Mamužića mladi bunjevački intelektualci osnovali su svoje rodoljubivo društvo – Kolo mladeži. Ono je 12. travnja 1896. priredilo prvo kolo s umjetničkim programom i zabavom s plesom. Društvu nikada nisu odobrena pravila. Štoviše, trpjelo je progon gradonačelnika Mamužića. Konačno je zabranjeno 20. studenoga 1900. godine. Međutim, to ujedno nije bio i kraj rodoljubivog pokreta u subotičkih Hrvata.

Detronizacija

Vladavini „Cara Lazara“ otkucavala je posljednja ura. Pred kraj je zaređao nekoliko optužbi i kazni. U proljeće 1900. je osuđen na tri dana zatvora zbog sudjelovanja u dvoboju s novinarem Vincem Terbeom. Početkom svibnja 1901. izdržavao je kaznu od pet dana zatvora u Vacu, također zbog dvoboja. U međuvremenu, dok je gubio snagu s nenaklonjenim mu novinarima i u razračunavanju s Bunjevcima, njegovi oponenti su ojačali. Na političkom spektru Subotice nikle su dvije respektabilne stranke: Nacionalna stranka, na čelu s Károlyem Bíróom i Lazarom Lipozenčićem Matakom (tzv. Bíró-Matakova stranka) i Neovisna stranka, na čelu sa Šimunom Mukićem. Prvaci ovih stranaka su sklopili dogovor o rušenju Mamužića s vlasti. U taj dogovor su htjeli uključiti i rodoljubive Hrvate okupljene oko Paje Kujundžića, koji također nisu bili naklonjeni Lazi. Međutim, Kujundžić je Bíróu i Lipozenčiću uvjetovao podršku na lokalnim izborima – priznanjem hrvatskog jezika, što su ova dvojica međutim, odbila.

Početak Lazinog kraja označili su rezultati parlamentarnih izbora u Subotici listopada 1901. godine. U prvom izbornom okrugu pobijedio je tijesnom većinom Lazin favorit Aleksandar Vojnić svog protivnika Károlya Bíróa. Međutim, u drugom izbornom okrugu, drugi Lazin favorit Béla Vermes je izgubio od Šimuna Mukića. Bez prevlasti u skupštini, bez jakih suradnika, suočen s jakom oporbom, Lazo je mogao pjevati samo svoju labudovu pjesmu. Bíró i Lipozenčić su optuživali Lazu pred peštanskim vlastima za brojne stvari. Posljedično, 17. prosinca 1901. u Suboticu su po zapovijedi ministra Kálmána Széla, stigla dvojica ministarskih komesara: Károly Buth i Döme Szaploncai radi inspekcije financijskog poslovanja gradske uprave. Omča se stezala oko vrata. Lipozenčić je siječnja 1902. Lazu čak optužio za panslavizam.

Konačno, Lazo je lipnja 1902. suspendiran s položaja gradonačelnika. Umjesto njega, kao prijelazna vlast izabran je drugi puta u svojoj karijeri predsjednik siročadskog stola Miško Prćić (brat predsjednika Pučke kasine Albe Prćića), uz kojega su na lokalnim izborima stali rodoljubivi Hrvati. Međutim, u borbi za vlast u gradu pobijedila je prosinca 1902. Bíró-Matakova stranka, koja je dobila podršku i Srba. Dolaskom Károlya Bíróa na vlast označen je kraj jedne i početak druge epohe u povijesti Subotice, a i bunjevačkih Hrvata.

Između dva valjka

Suspenzija „Cara Lazara“ u ljeto 1902. razbila je koheziju njegove stranke. Jedan dio njegovih ljudi okupio se oko Miška Prćića, kandidata za gradonačelnika na izborima prosinca 1902. godine. Drugi pak su prešli u Neodvisnu stranku Šimuna Mukića, a treći (poput brijača i pučkog pjesnika Staniše Neorčića) u Gazdački krug Károlya Bíróa. Eliminiran iz političkog života i stavljen pod istragom, Lazo Mamužić nije imao mnogo izbora. Objavio je koncem 1902. brošuru Védelem (Moja obrana), u kojoj tvrdi da je on, nasuprot onima koji tvrde kako je davao Hrvatima vjetar u leđa, gušio svaki njihov pokret u Subotici.

Ukratko rečeno, Lazina vlada nalazila se između dva valjka. Hrvati su zahtijevali pobjedu svoje nacionalne politike (hrvatsku nastavu i postavljanje Hrvata u Gradsku kuću), a Mađari bržu asimilaciju Hrvata. Iako je praktično iskorijenio hrvatsku riječ u školama, Mamužić je donekle usporio asimilaciju postavljanjem većeg broja hrvatskih sinova u gradsku administraciju. Njihov broj će se smanjiti po dolasku na vlast Károlya Bíróa. Ako su pod Mamužićem Hrvati barem mogli postaviti pitanje hrvatske nastave pred školskim odborom, pod Bíróom nisu uživali čak ni privid demokratskih prava.

Mamužić i Bíró

Lazina vladavina imala je odlike autokratizma. Međutim, Lazo, i pored svih svojih mana, nije bio ni približno tako grub i netaktičan kao nasljednik Bíró, posljednji predratni načelnik Subotice, pod čijom upravom su međunacionalni odnosi u gradu postali toliko narušeni da je separatizam postao neizbježan.

Mamužić je primjenjivao silu koliko je to bilo nužno. Bio je sklon nagodbama. Davao je prostora drugima, čak i svojim neistomišljenicima. U javnom nastupu je bio teatralan, originalan, pomalo i urnebesan. Primjerice, kada je opravdavao podizanje vojarne, pozivao je na politiku njemačkog kancelara Bismarcka. To je dalo povoda šali jednog vijećnika, koji je zamijetio da je Bismarck zapravo Bunjevac, čije pravo ime glasi Bizsi Markó (igra riječi, „biži, Marko!“). Bíró, recimo, nije trpio ni najmanje disonantni ton. Lazo je bio okružen suradnicima koji su mu praktički radili o glavi. Takav je, primjerice, bio nadžupan Endre Schmausz, koji je kasnio na posao. I u takvim uvjetima Lazo je maestralno plivao.

Bíró je, s druge strane, bio alergičan na neposluh. Nije mogao podnijeti u svojoj sredini ni jednog takvog čovjeka koji nije 100% uz njega. Tako je sa zadovoljstvom primio ostavku na gradsku službu od Josipa Vojnića Hajduka, člana društva Kolo mladeži. Protivnicima nije davao nimalo prostora. Suprotno Lazi, snagu je pokazivao na slabima. Gazio je osnovna ljudska prava, što se u konačnici pokazalo kobno po sudbinu Subotice. Zabranjivao je hrvatske predstave, kolportažu Nevena itd. Kerskog župnika Blaška Rajića javno je žigosao kao judaša (izdajnika) 1914. godine. Naime, Rajića je gradska skupština izglasala za župnika sv. Roka 1911. godine. Međutim, Blaško nije smatrao nužnim da se odužuje Bíróu, kako je ovaj očekivao, nego je radio po svome. Razvio je rodoljubivi rad među svojim sunarodnjacima, što je Bíró vidio kao izdaju.

Zaklada za siromašne Hrvate

Posljednja dva desetljeća svog života Lazo je proveo uglavnom povučeno. Pred parlamentarne izbore siječnja 1905. izmirio se sa svojim protivnicima, članovima bivšeg Kola mladeži (Stipan Matijević), te zajedno s njima i još nekim prvacima (Miškom Prćićem i Lukom Pleskovićem) osnovao Demokratičnu općinsku stranku (listopada 1904.). Početkom 1906. osnovao je dioničarsko društvo za tvornicu salame. U odbor su pored ostalih ušli Luka Plesković i subotički nadžupan Sándor Purgly. Plesković je bio čovjek rijetkih džentlmenskih manira, koji ni pod jednim režimom nije izgubio ljudsko lice nego potpuno uvažavao želje i napore rodoljubivih Hrvata, iako se od njih distancirao i prihvatio mađarski identitet. Upravo zato je bio izabran 1918. za državnog povjerenika za Suboticu. Lazo je 1907. oslobođen svih optužbi za loše vođenje gradskih financija, što je velebno proslavio.

Ostavio je veliku fondaciju za bunjevačke studente i Katoličku crkvu. Taj fond imao je između ostaloga 150 lanaca prvoklasne subotičke zemlje. Koncem 1940. na sjednici odbora koji je upravljao zakladom razdijeljeno je 130.000 dinara kao božićnica subotičkoj sirotinji, u prvom redu njegovoj najbližoj rodbini, koja je onda bila siromašna.

Umro je u ljeto 1916. godine.

Poslije Prvog svjetskog rata odlukom gradske uprave (magistrata) u sklopu mijenjanja starih naziva u jugoslavenskom duhu jedna ulica u V. kvartu (Péter utca) preimenovana je u Laze Mamužića (rujna 1920.).

Tvorac nove Subotice

Lazo je ostavio neizbrisiv trag u graditeljstvu Subotice, koji mu nije priznavan iz mnogih razloga. Njegovi sunarodnjaci su možda bili najžešći kritičari. Zamjerali su mu što je nove zgrade podizao gotovo isključivo iz zajma: „Zidao je bolnicu (iz zajma), gimnaziju, pučke škole, zemljodilsku školu, kasarnu, preparandiju – sve iz zajma“. Također su dovodili u pitanje probitačnost tih zgrada: „Mi smo nazidali mnoge, krasne pučke škule, mi smo proširili veliku crkvu, mi smo postavili kamenom drumove, mi smo zidali ciduljarnicu, carinare, dernicu; uz privolu Bunjevaca zigja Lazo Mamužić veliki špitalj, ubožnicu, praeparandiu, gymnaziu. I sve ovo za kratkih desetak godina, sve ovo sa bunjevačkim voškovima. Ali ne na njevu želju. Bunjevcima je po volji jedino zidanje crkve u Keru i Senti“. Peštanski časopis Otthon donio je u srpanjskom broju od 1901. članak o Subotici (29 strana s 21 slikom), koji prikazuje Suboticu u svjetlu modernog grada. Istina, s puno osnova se može tvrditi da je članak plaćena promocija, ali i kao takav pruža zanimljiv uvid u to vrijeme.

Povjesničar Mirko Grlica je pobrojao Lazina građevinska postignuća: kapela sv. Roke, crkva i plebanija u župi sv. Terezije, dvije osnovne škole u centru grada, zatim u II., III. i IV. kvartu, popravak školskih zgrada u III., V. i VIII. kvartu, sedam vrtića, nove crkve sv. Jurja i sv. Roka, kao i sedam trošarina, kompleks bolničkih objekata i zgrada sirotišta, domobranska i domobranska-husarska vojarna, gradska gimnazija i Učiteljska škola i zgrada Sudbenog stola. Osim zgrada, izgrađeno je tri trga (dva u Subotici, jedan na Paliću), posađeni drvoredi po ulicama, probušena 24 arteska bunara. U centru je napravljen trotoar od asfalta, a u ulicama na periferiji od cigala. Izgrađen je park na Paliću. Bagremom je zasađeno 3.000 kj pješčare, a vinogradi su podignuti na 2.200 kj. Grad je dobio električni tramvaj i električnu struju, vatrogasnu kasarnu, mrtvačnice u grobljima sv. Roke i sv. Jurja i tvornicu putera.

Vladimir Nimčević

Obljetnice

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2022
    Najave i kalendar
  • Književna večer - Dužijanca 2022
  • Prijave za XV. Etnokamp Hrvatske čitaonice
  • Izložba radova od slame - Dužijanca 2022
  • Tamburaška večer - Dužijanca 2022
  • Umjetnička kolonija Stipan Šabić 2022.
Pogledajte sve