Početkom lipnja pozvala me predsjednica UG-a Tragovi Šokaca iz Bača Stanka Čoban na proslavu blagdana svetog Antuna. Kaže, obilježava se u Franjevačkom samostanu sv. Antun svake godine, ali ove godine želja im je iz samostanskih ormara i iz Didine kuće izvući što ljepše i starije šokačke nošnje i obući djecu i mlade za misu i procesiju. Ogradila se odmah na početku razgovora riječima – ukoliko ne bude kiše. A kiše je bilo i prije i poslije, ali na sam dan sv. Antuna osvanulo je vedro i sunčano jutro, kao nagovještaj dana koji će proći bez kiše. Za mene je to bio znak da se treba pakirati i krenuti put Bača. Prvo odredište bila je Didina kuća. Očekivano, tamo sam zatekla gužvu i nervozu. Sve sobe u kući pune nošnji. I ljudi.

I nervoze. Jer treba sve nošnje obući onako pod konac i stići na vrijeme za misu. Zato je domaćinima malo i laknulo kada sam ih poslije nekoliko fotki pozdravila i krenula u samostan, jer mi je namjera bila na djelu zateći i one koji su se spremali u nošnje koje se čuvaju u samostanskim ormarima i škrinjama. I tamo gužva i nervoza, jer i tamo se vodi utrka s vremenom. 
Slika ispred samostana sasvim drugačija. Puno je vjernika, ali nema ni žurbe, ni nervoze. Do početka mise ostalo je vremena i za priču i za pogledati ono što je neizostavni pratilac velikih crkvenih svetkovina – tezge sa slatkišima i dječjim igračkama.  
To što se pred početak mise crkva puni za mene jest iznenađenje, ali za patera Franjevačkog samostana Josipa Špehara i nije. Kaže, tako je uvijek na svetog Antuna.  
„Blagdan svetog Antuna blagdan je za koji se u ovoj crkvi okupi najviše vjernika. Potvrda je to da je sv. Antun svetac svih, jer ovdje ne dolaze samo katolici već i pravoslavni vjernici, pa i oni koji ne vjeruju. Odraz je to iskonske potrebe čovjeka za nečim višim, a sv. Antun je tu nekako najbliži. Danas je u nošnje obučen dio vjernika na misi, a prije pol stoljeća svi su bili tako obučeni. Nošnji još ima, pa nastojimo barem za sv. Antuna i nošenje kipa obući vjernike u stare šokačke nošnje koje su još sačuvane i koje ne da se više ne nose nego se ni ne prave“, kaže pater Špehar.
Na kraju mise uspjeli smo na kratko zaustaviti i Stanku Čoban. Sada već rasterećenu, jer je sve bilo na vrijeme i onako kako je i trebalo biti. 
„Svake godine ide procesija, ili što mi kažemo proscion, ali ove godine htjeli smo da to bude malo svečanije. Htjeli smo pokazati dio bogate samostanske zbirke šokačke nošnje. Sve ovo što vidite od nošnji starije je od 100 godina“, kaže ona i dodaje da su uz Tragove Šokaca u nošnjama bili i članovi KUD-a Mladost iz Bača.
Uz Franjevački samostan u Baču vezani su ne samo Hrvati Šokci iz Bača već i vjernici iz susjednih mjesta. 
„Kada su se Slovaci naseljavali na ove prostore, prvo mjesto gdje su se krstili ili vjenčavali bio je upravo ovaj samostan i bez obzira što je u Selenči kasnije podignuta crkva, ostali smo vezani uz samostan u Baču“, kaže Stevan Nosal iz Selenče.
 I time ću završiti držeći se one: jedna slika govori više od tisuću riječi.  

Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)