Fra Ivan Miklenić, gvardijan subotičkog franjevačkog samostana sv Mihovila - intervju

Objavljeno: 05.04.2024. Pregleda: 53

Franjevci u Subotici bili su prvi dušobrižnici Hrvata i Mađara od njihovog doseljenja u Suboticu, a franjevački samostan i crkva koju Subotičani nazivaju Stara crkva najstarija su zdanja i svjedoci povijesti grada. Redovnici se, kako poglavari nalažu smjenjuju, a samostan i crkva su dio nas i našega života.
Od jesenas, na službu u Suboticu došli su fra Ivan Miklenić i fra Bernard Barbarić. Dvije nove osobe koje su Subotičanima donijele i nov pozitivan duh.
Gvardijan fra Ivan Miklenić rođen je 1968. godina kao peto dijete u obitelji u Hrvatskom zagorju u mjestu Desinić. Nakon osnovne škole osjetio je duhovni poziv i odlučio otići u sjemenište u Zagreb. Nakon mature upisao je Katolički bogoslovni fakultet u Zagrebu, no, kako je sam rekao, ipak je odlučio da ne želi biti biskupijski svećenik, nego je, budući da je iz velike obitelji, želio živjeti u zajednici. Prvi put franjevce je vidio u Svetištu Majke Božje na Trsatu i kako je rekao, svidio mu se njihov vanjski izgled, izgled franjevačkog odijela i to je bila iskra koja ga je povukla na drugi put, te je nakon prve godine teologije otišao u novicijat na Trsat, gdje je položio zavjete i nastavio teologiju. Za svećenika je zaređen 1993. godine, te je bio na službi kapelana u Virovitici. Nakon toga služio je u Svetištu Majke Božje Trsatske na Trsatu više puta, pa u župi sv. Jurja na Trsatu (u nekoliko navrata), bio je odgojitelj srednjoškolaca – sjemeništaraca, novaka na Trsatu, na službi u Vukovaru, Našicama, gvardijan u Varaždinu, a sada istu službu obnaša u Subotici.

Jesenas ste došli u Suboticu, skupa s fra Bernardom Barbarićem. Što ste očekivali od Subotice, a što zatekli? Jeste li zadovoljni kako su vas vjernici prihvatili? 

Kad sam bio u Vukovaru, držao sam u Subotici duhovnu obnovu Franjevačkom svjetovnom redu, tako da sam dio Subotice već vidio i nekako mi je djelovalo jako blizu Vukovara. Rekao bih da nema neke velike razlike. Budući da sam imao neku sliku o Subotici, nisam došao u totalno nepoznatu sredinu. Kamo me pošalju, tamo radim koliko znam i mogu. Kada smo došli, ugodno smo se iznenadili i Bernard i ja, koliko su ljudi bili radosni što smo došli i kako su nas lijepo primili. Mislim da je svaka promjena dobra i vjernicima, ali i nama svećenicima... Da se ne navežemo previše jedni na druge, nego da gdje god smo poslani budemo navjestitelji evanđelja Kristova. Kako se u narodu kaže svaka nova metla bolje mete, pa tako i mi. Lijepo smo dočekani, primljeni, radosno, široko – onako kako vi ovdje znate.

Kako vidite vjernički život u Subotici i okolici?

Poprilično je slično stanje kao u Hrvatskoj. Ljudi sudjeluju na misnim slavljima, a budući da nismo župa mogu reći da ima lijepi broj vjernika. Kada vidite da su ljudi tu na misi, onda vas to ponese i lakše vam je nego kad je neka malešna zajednica. Ako vjernik redovito dolazi u crkvu, ipak nešto čuje, s Bogom se susreće, pa bi trebao Bogu dati mjesta u svom životu. Koliko se svatko želi staviti u Božje ruke, koliko želi biti Božji čovjek u društvu, u crkvi, svome domu, obitelji... ovisi o svakom pojedincu. Ponekad ljudi očekuju da bi sve trebao učiniti svećenik, ali svećenik je navjestitelj i ne može ništa umjesto vas. Ni doći u crkvu, niti se pomoliti, ni postiti, ni ispovijedati se. Sve treba biti osobni doprinos. Oni koji to prepoznaju i koji se trude oko toga mogu očekivati i kvalitetniji kršćanski život.

Franjevci su usko vezani za ovdašnji živalj i nekoć su vjernici materijalno pomagali franjevce. Kakva je situacija danas, koliko vas je tu u samostanu, kako se financirate, budući da nemate nikakva primanja? 

Povijesno je dokazano da su Hrvati na ove prostore došli trbuhom za kruhom, bježeći pred turskom silom i to u više navrata. Spominje se jedna veća seoba s franjevcima, te bi po tome mogao reći da je ovdje i obiteljska povezanost. Franjevci su vodili duhovnu skrb za ljude, duhovnu brigu o čovjeku, a kasnije i što se tiče pismenosti, školstva i kulture... Tako su ljudi to prepoznali i na neki način, kako su franjevci činili dobro za ljude, tako su ljudi njima uzvraćali. Vodili su brigu jedni o drugima. Danas nas je u samostanu u Subotici samo trojica, dva svećenika i jedan časni brat. Smanjujemo se istina, ali smo još uvijek tu. Zapravo, mi živimo od dobrote i darova ljudi koji dolaze u našu crkvu. Ljudi ovdje dolaze cijeli dan pred kip sv. Antuna i mole u različitim prilikama života, a sv. Antun je svetac svega svijeta. U ruci drži Isusa, Božju riječ i kruh. To su sve znakovi da Krist kojega on nosi na rukama, Bog spasitelj daje milosti, a sv. Antun je naš zagovornik, posrednik. Ljudi su privrženi njemu kao franjevcu, pa tako i nama. Tako dakle živimo od dobrote drugih, a i pomažemo druge koliko možemo. Zahvaljujući tom daru i milostinji mi čuvamo i održavamo cijelu ovu zgradu, kako crkvu, tako i samostan, plaćamo sve račune kao i svaka druga obitelj.

Kroz razgovor ste napomenuli kako Vas je kao mladića oduševilo odijelo – habit koji nose franjevci. Danas je mali broj zvanja, ima li to veze s time što su redovnici i redovnice više u samostanima, nekako manje vidljivi u svakodnevnom životu? 

Malo nas je pa je i manja prisutnost. Poziv je Božji dar. Puno puta se dogodilo u našoj provinciji da imamo zvanja iz onih župa gdje nismo prisutni, a tamo gdje smo prisutni nemamo. U mom mjestu nije bilo franjevaca, pa eto mene. Bog zove, samo se treba odazvati. Jasno, potrebno je i naše svjedočanstvo života, ali treba i čovjek koji se odaziva. Danas se ljudi sve manje i teže odlučuju za duhovna zvanja, ali vidite ako uzmemo broj mladih općenito, malo ih ima u crkvi ili na vjeronauku. Također, možemo reći da je u usporedbi s brojem stanovnika, mali broj vjernika koji su svake nedjelje na svetoj misi. To je onaj raskorak između naše pripadnosti Bogu od našeg svakodnevnog života. Ako smo samo sakramente obavili, onda smo se Boga riješili i sad Ga ne trebamo do druge prilike – no, to nije življenje vjere. Bitno je da vjera postane dio nas u svakodnevnom životu i svakom pozivu.

Uz crkvu sv. Mihovila i franjevački samostan u Subotici, oci franjevci su prisutni još i u Baču u samostanu Uznesenje Blažene Djevice Marije, zatim u Zemunu u samostanu sv. Ivana Krstitelja i u Novom Sadu u samostanu sv. Ivana Kapistrana. Koliko je sve ukupno franjevaca vašega reda ovdje i imate li neke susrete i suradnju? 

Na području Vojvodine imamo samostane koje ste nabrojali. Najstariji samostan je u Baču. U mnoge samostane, kako nekih redovnika više nije bilo, došli su drugi, tako postoje podaci da su u Baču prije nas bili kanonici sv. Groba Jeruzalemskog. Tamo isto nismo župa i samo je jedan franjevac prisutan. Isto je i u Zemunu i Novom Sadu. Mi svi spadamo u Subotički gvardijanat – i iako sam svima gvardijan, a svaki franjevac je predstojnik određenog samostana i na neki način svaki je za sebe zaseban. Susrećemo se nekoliko puta godišnje na naš kapitul, gdje se govori o temama našega reda, Provincije i svakog samostana za sebe. Nažalost, neke veće suradnje ne može biti jer nismo toliko blizu, a i nema nas dosta.

Imali smo već priliku razgovarati, pa ste tada rekli kako niste došli ovdje dokidati nego nastavljati ono što su Vaši prethodnici započeli. Radova uvijek ima, a među njima je i obnova oltara Crne Gospe. Što Vas je potaknulo na pokretanje ovih radova?

Svaki čovjek ima neke svoje afinitete. Kad sam došao, moj prethodnik fra Zdenko mi je pokazivao što je sve rađeno, što još treba, ali je rekao to ćeš ti, ti imaš za to smisla. Prije nas braća su se bavila uređenjem iznutra, a svaka kuća zahtijeva razne popravke, bojenje, zamjene... Puno toga je rađeno, a svaki poglavar i svako bratstvo koje je bilo na službi je ostavilo svoj pečat i u svoje vrijeme nastojalo je učiniti ono što je tada bilo potrebno. Mi jesmo franjevci i jesmo siromašni, u biti nemamo ništa, no to gdje jesmo pokušavamo urediti najbolje što znamo i možemo. Franjevci su, možemo tako reći, na dar od vjernika dobili i ovaj samostan i crkvu, tim ljudima je bila potrebna crkva i oni su je svojim radom i darom izgradili. Svjedoci smo koliko su ljudi zaista otkinuli od sebe da bi se to obnovilo. To vidimo i danas. Kad nešto krenemo raditi, ljudi to primijete i pomažu kako i koliko mogu. Tako smo krenuli u obnovu oltarne slike i iako sam mislio da će se samo očistiti, ona je potpuno uređena i obnovljena. Tako s ponosom mogu reći da je ovog tjedna slika Crne Gospe vraćena u kapelicu, oplata i krune su obnovljene, a sad radimo još na uređenju unutrašnjosti. Željeli bismo da Crna Gospa bude oaza mira za naše obitelji koje su temelj našeg društva.

Osim rada na materijalnom i onom vidljivom, puno radite na duhovnom. Dobar primjer tome je devetnica u čast Gospi Lurdskoj. Tada je brojne vjernike oduševio Vaš pozitivan duh i uvođenje procesije sa svijećama i Gospom. Jesu li upravo takvi mali koraci potrebni da bi se ljudi – vjernici probudili?

Fra Bernard je bio na službi u Svetoj zemlji na više mjesta, oboje smo bili na službi na Trsatu i taj hodočasnički pristup pokreta, dolaska, obilaska, je važan. Crkva je na putu prema vječnosti i zato ljudi vole kad se nešto događa. Htjeli smo da se ova devetnica Gospi Lurdskoj približi onom načinu pobožnosti kakva je u Lurdu, s procesijom sa svijećama i Gospom. Ove godine smo napravili i nosiljku za kip i jako lijepo se poklopilo da su s nama bili i sudionici Prela sićanja i onda su nam narodne nošnje na vanjski način doprinijele veličanstvu slavlja. Kad je sveta misa završila, rekao sam nagodinu neće biti u isto vrijeme Prelo sićanja, ali će biti Gospa Lurdska i ja ću vas opet zvati. Dobio sam odgovor da će svi rado doći. Procesija je javno slavlje, da drugima pokažemo svoju pjesmu, molitvu u kojoj molimo za sve. Bio je i lijepi broj ljudi, koji su dolazili tijekom svih devet dana, a posljednji dan je bilo veličanstveno. Ono vanjsko pomaže i da se čovjek iznutra oraspoloži. Kao kad slavimo blagdane, čovjek se ljepše obuče, pripremi stol, tako stavimo naglasak da nije običan dan. Iako je duhovno puno bitnije i ono vanjsko je važno. Moraju skupa, jer ako je samo vanjsko onda je to folklor, a vjera nije folklor.

Maločas ste spomenuli obitelj. Kada smo kod toga, valja reći da ste nedavno pokrenuli molitvu za obitelji koja se održava svake prve subote u mjesecu. Kako Vi gledate na obitelji, na njihovu važnost, jesu li obitelji u širem društvu nepravedno stavljene po strani?

Često se dogodi da ono što je najbitnije, da se samo po sebi razumije, budući da se svijest i mišljenje ljudi u posljednjih 50-100 godina izuzetno brzo mijenjaju i to do oprečnih krajnosti, nemogućih i suludih, uz dužno poštovanje svima. Svijetu koji je toliko podložan promjenjivim mišljenjima, treba ukazati na važnost obitelji. Obično se kaže, ako se o nečemu puno govori ili se drži Dan nečega, onda je to nešto u ozbiljnoj krizi. Stoga kada Crkva naglašava značaj obitelji kao temelja društva, Crkve i naroda to je zaista važno. Molitva za obitelj zapravo je počela na Trsatu kao priprema za dolazak pape Benedikta u Hrvatsku i za prvi susret hrvatskih katoličkih obitelji u Zagrebu. Tada smo svake prve subote molili za obitelji i vidjeli smo da ljudi rado dolaze. I nakon papina dolaska smo nastavili, i to traje do danas. To sam prenio i u Varaždin, želimo i ovdje to pokrenuti. Prošlog mjeseca smo započeli. Sama pobožnost traje sat vremena prije mise i onda misa u kapelici. Tada molimo za naše obitelji, za slogu, mir i blagoslov. Za djecu i mlade da prihvate Krista za Spasitelja, da žive u vjeri u kojoj su kršteni. Molimo i za mlade da nađu pravu osobu za svoj život, da se ohrabre stupiti u brak, primati potomstvo. Nažalost, mladi danas često imaju zdravstvenih problema i ne mogu imati djecu, a ima i onih koji ne žele djecu, a lako ih dobiju, a potom i lako ubiju. Molimo i za ljude da imaju posao i da mogu od njega živjeti, za djedove i bake, da nam budu čvrstoća, veza nastavka života i prenošenja vjere, da nam budu primjer.

Koje su još duhovne aktivnosti koje se redovito odvijaju u crkvi i samostanu?

Uz svakodnevnu misu ujutro i navečer i kratku prigodnu propovijed – tumačenje evanđelja, imamo molitvene zajednice, naš zbor ima svoje probe, imamo biblijske susrete, vjeronauk za mlade. Za Prvi petak uz misu imamo i kratko klanjanje i posvetu Srcu Isusovu, a navečer u 20 sati je misa mladih. Prilika za ispovijed je uvijek pola sata prije mise ili po dogovoru. Ono što je kod nas još popularno jeste štovanje sv. Antuna, te mi kroz godinu svakog utorka molimo 13 molitava sv. Antuna. Započeli smo i pobožnost 13 utoraka sv. Antuna, a imat ćemo i veliku devetnicu – 9 utoraka sv. Antuna na oltaru koji je njemu posvećen. Uz to, tu su i druge brojne aktivnosti nas franjevaca.

Jasno je da su ovdje Hrvati katolici zahvaljujući Crkvi sačuvali svoju vjeru pa i identitet. Koliko je to po Vama bitno i kako gledate na to kao netko tko je došao iz Hrvatske?

Kao i vjera, i jezik je bitan za svaku zajednicu. Dokle god čuvamo svoj jezik, koji je znak naše kulture, ali i našeg postojanja, identiteta – živjet ćemo. Kad izmiješamo jezik s drugima, mi ćemo se izgubiti, a to se već događa. Stoga je jako važno njegovati hrvatski jezik, da Mađari njeguju mađarski jezik, Nijemci njemački. Mi smo svi ovdje manjina, ali svaka zajednica treba njegovati svoj jezik. Jasno treba znati i jezik koji se govori u državi, koji je službeni i koji trebamo znati i koristiti, ali ne smijemo zanemariti svoje. Izuzetno je važno da mi Hrvati pripazimo na naš hrvatski jezik, da on bude više prisutan u našim susretima. Mi se u liturgiji služimo hrvatskim jezikom i tako čitamo kako piše. Osim toga, potrebno je čuvati i govor podnevlja – ikavicu koja je ovdje domaća i ona se ne smije zaboraviti, ali se nažalost sve rjeđe čuje. Dolazim iz Hrvatskog zagorja i vidim kako ljudi sve više govore književnim jezikom ili nekom mješavinom štokavskog i kajkavskog, a sve manje izvornim kajkavskim govorom, a to je vrijednost koju treba sačuvati. Mislim da je potrebno da u obiteljima više povedemo brigu da se govori materinji jezik. Puno je stranih riječi koje su nam ušle u uho i sasvim normalno ih govorimo, a onda te tuđice postaju naše... Kao što čuvate vašu prekrasnu bunjevačku nošnju, treba čuvati i širiti svoj jezik. Jezik živi, mijenja se, jezik je kao voda koja teče, ali izvor uvijek mora biti čist.

Kada govorite o jeziku, bit ću slobodna pitati Vas, budući da je upis djece u prve razrede pred nama (započinje 1. travnja 2024. godine), možemo li upisom djece u cjelovitu nastavu na hrvatskom jeziku i na katolički vjeronauk bar doprinijeti očuvanju naše vjere, pa i materinjeg jezik i govora? Može li nas to spasiti i obdržati u budućnosti?

Jasno. To je velika mogućnost koju imamo, ali ju nedovoljno koristimo. Mi Hrvati smo opće poznati po tome da kukamo. Uvijek nam nešto fali, nešto nam treba... Puno toga se nudi, puno toga se čini i ovdje u Srbiji, e sad o nama ovisi hoćemo li to izabrati. Imamo priliku da djeca idu i u vrtić, sada i u jaslice na hrvatskom jeziku i to u katolički vrtić, koji jasno ne može sve primiti, premali je kapacitet, ali imaš mogućnost. Dijete koje će ići na nastavu na hrvatskom jeziku će učiti i srpski i druge jezike. Imat će jednu veću i širu kulturu i naobrazbu, neće biti zakinuto, štoviše, to je još jedan plus. Jedino tako se možemo očuvati, inače ćemo se izgubiti. Kao mala rječica koja ulazi u veliku rijeku i za nju nitko više ne pita. Jako je važna ta naša nacionalna svijest, jer da bismo poštovali druge moramo cijeniti sebe. Ako sebe ne cijenim, nije istina da ću poštovati druge. Kada je u pitanju naš opstanak, svi smo dužni učiniti sve što možemo, zato potičem: nemojte se bojati doći u Crkvu, nemojte se bojati upisati djecu na vjeronauk, to je naša budućnost ako želimo biti katolici. Nije dovoljno krstiti dijete, a poslije ništa ili ići na vjeronauk do prve pričesti, pa me nema do krizme i onda do vjenčanja, ili još gore – do sprovoda. Nemojte se bojati upisati dijete u školu na svom materinjem jeziku. To je velika prednost da sačuvamo našu kulturu, vjeru, jer ako mi nećemo, tko će? Velika je odgovornost na roditeljima, djedovima i bakama da prenesu na djecu vjeru, moral, kulturu, identitet. Sve skupa.

Korizma je došla kraju, pa i Veliki tjedan je iza nas, kako zadržati ono dobro što smo uspjeli u korizmi postići?

Korizma ima za cilj oblikovati nas, učiniti boljim ljudima. Ako nešto treniram ili mršavim, bit će rezultata samo ako nastavim. Korizma nas motivira i da popravimo kvalitetu kršćanskog života. Dobre odluke treba provesti, ali i zadržati. Kroz 40 dana smo naviknuli organizam da može vladati sobom, ali zapravo može više – onoliko koliko je moja volja. Treba sada pronaći novu volju i posvijestiti je samom sebi.

Za kraj, koja je Vaša uskršnja poruka za čitatelje našeg tjednika?

Kad dobijem ogromnu čestitku i ako je puno za čitati, samo pogledam tko je poslao. Zato uvijek čestitke pišem kratko. Ove godine čestitka koju će naša zajednica poslati drugima glasiti će ovako: Po muci i križu, k slavi Uskrsa. S tim riječima želim i vašim čitateljima da prepoznajući muku i smrt Kristovu svi zajedno idemo k slavi Uskrsa. U Uskrsu se vidi pobjeda križa. U Uskrsu vidimo smisao križa, patnje... jer Isus je umro za nas da mi živimo, a svojom smrću Isus je pobijedio smrt. Stoga svima želim mir i dobro, te radostan i blagoslovljen Uskrs i sve uskrsne dane.

Izvor: Hrvatska riječ


Vijesti

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • 19. Međunarodni okrugli stol Urbani Šokci – I. dan - Osijek
  • 19. Međunarodni okrugli stol Urbani Šokci – II. dan - Pečuh
  • Avaške godine u Zagrebu
  • Svečana akademija UBH Dužijanca
  • Australski film Countryman (Zemljak) u art kinu Lifka
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima