Gradovi pamte neke svoje građane po političkom, gospodarskom, kulturnom, sportskom doprinosu i uspjehu, no postoje u njemu i ona skrajnuta, mračna poglavlja koja službena kronika nerado otvara i o kojima se nerado govori. Upravo o jednom takvom poglavlju, točnije o tragičnoj sudbini njih 766-ero, koje je društveni pritisak, ekonomska kriza, osobna bezizlanost ili neki drugi razlog doveo do fatalnog koraka – samoubojstva, govori nova knjiga povjesničara i arhivista Stevana Mačkovića Abecedar samoubica Subotice i okoline (1918 – 1941), koja je u srpnju izašla u nakladi Povijesnog arhiva Subotica, ustanove kulture na čijem je on čelu.
Zahtjevna tema za obradu
Kao dugogodišnji djelatnik (od 1992.), a potom i ravnatelj Povijesnog arhiva Subotica, Stevan Mačković se, obrađujući i sređujući njegovu građu, sa slučajevima samoubojstava sretao u dokumentima mnogo prije no što je dobio ideju to sakupiti i objaviti u obliku knjige.
„U građi i dokumentima Arhiva ima neiscrpno mnogo podataka, to su izvori o gotovo cjelokupnom životu u nekim prošlim vremenima, tragovi koji govore o tome što je nekad bilo. Ne mogu u potpunosti oslikati taj život prije 100-200 i više godina, to su mrvice, segmenti nekog mozaika i onda je zadatak povjesničara da na temelju tih točaka pokuša napraviti neku sliku, povezati ih u cjelinu. Tako je bilo i tamnih točaka poput ove teme", pojašnjava Mačković i dodaje kako se ovakva istraživanja uvijek temelje na dokumentima.
„Tako su tu matične knjige (rođenih, krštenih, vjenčanih i umrlih) u kojima su podaci jako šturi, ali opet puno govore. Navedeno je među ostalim i to da je dotična osoba izvršila samoubojstvo pa ako se uz to pronađe još koji podatak iz drugog izvora, poput tiska (subotičkog – Subotičke novine, Neven, Bácsmegyei Napló..., ali i novosadskog, beogradskog, budimpeštanskog i dr.), to daje kompletniju sliku o toj osobi i događaju, a s time i priču. No, i tu treba biti oprezan jer novine nekad pišu i o tome što nije provjereno, pa treba znati pronaći istinu. A metodološki je problem da je izvore koji govore nešto više o slučajevima samoubojstva vrlo teško pronaći, gotovo da ih nema."
Govoreći o razlogu, motivu za objavljivanje ove knjige, Mačković ističe kako se gotovo nitko od povjesničara na ovom području nije bavio ovom temom pa se u tom smislu on može smatrati pionirom.
„Na onom širem toga ima izuzetno malo, a ako je i obrađeno, to je urađeno sa sociološkog, psihološkog ili psihijatrijskog aspekta. Želim reći i da, kada je Arhiv u pitanju, nema zabranjenih tema, nema tajnih podataka i arhiva. Sve je dostupno i nikad nisam imao inhibicija da o nekoj temi nije vrijeme da se piše. Tako sam prije 10-15 godina pisao o žrtvama komunističkog režima, onih koji su strijeljani od strane partizana i to ogromnom većinom bez presuda. U svom radu slijedim Tacitovu izreku Sine ira et studio, znači radim nepristrasno, temeljem dokumenata, argumentirano, bez pretjeranog ideologiziranja, filozofiranja, upućen sam na dokumente. Ovom je knjigom, i na ovu temu, na neki način prikazan tadašnji život, kroz primjer 766 osoba ovdje navedenih koje su bile jedan segment u tom subotičkom društvu", navodi on.
Njom je obuhvaćeno vrijeme od 1918. do 1941. godine, a to je period kojim se Mačković gotovo isključivo bavi već 40 godina. Kako kaže, daleke 1984. dospio je na Filozofski fakultet u Novom Sadu (koji je i završio) kao asistent za predmet Povijest Jugoslavije, i to upravo za navedeno razdoblje s kojim se nastavio baviti kada se vratio u Suboticu.
Razlozi, načini, dob
U knjizi Abecedar samoubica Subotice i okoline (1918 – 1941) abecednim su redom navedena imena s godinom rođenja i smrti (ako su pronađene), tu su podaci o načinu izvršenja samoubojstva, te razlogu (gdje se došlo do tog podatka). Kako ističe Mačković, kod mnogih su navedeni samo suhoparni podaci, jer je teško bilo upotpuniti sve slučajeve s podrobnijim.
No, navest ćemo, među ostalim, kako niti po staležu, niti po etničkom sastavu nitko nije iskakao, pa je tako među samoubojicama bilo i značajnih imena iz područja kulture, gospodarstva, sporta i dr.
Što se tiče prakse njihova sahranjivanja, autor kaže kako su bili vrlo proskribirani od svojih vjerskih zajednica.
„Pogotovo kod katolika i pravoslavaca gdje su bili oštro osuđivani i gdje su samoubojice sahranjivane na najperifernijem dijelu groblja i nije bilo vjerskih obreda. S druge strane, primjerice kod reformata i evangelika, bila je veća tolerancija u smisli da nisu bili izopćeni iz klasičnog dijela groblja."
Kada je riječ o razlozima, tu su: nesretna mladalačka ljubav (pojedinačno samoubojstvo ili dogovoreno ubojstvo i samoubojstvo); financijska propast bogataša, trgovaca, bankara (siromašni su to mnogo lakše podnosili jer nisu imali puno tog izgubiti); neizlječiva bolest; odnos roditelji – dijete (očekivanja, neuspjeh u školi); bračne nesuglasice, ljubomora, prijevare; starost (napuštenost, usamljenost, nemoć – u to vrijeme nije bilo domova za stare, bilo je jedno gradsko sirotište koje ih je moglo primiti svega nekoliko desetina). Također, postoji i mnogo nepoznatih uzroka i ne može se niti naslutiti zašto se netko odlučio za taj čin.
Kod načina izvršenja samoubojstva najčešće je bilo vješanjem (41,5%), potom trovanjem (17,8), vatrenim oružjem (10,3), skokom u bunar, bacanjem pod vlak, dok se navodi i neuobičajeni – harakiri.
Kada se govori o dobu samoubojica, većina je bila u najproduktivnijem – dvadesetim godinama (19,6%), potom su tu oni od 15. do 20. godine (14,2), te u četrdesetim godinama 12,8 posto. Najmlađa je bila djevojčica od 8, a najstariji muškarac od 98 godina.
U knjizi je navedeno ukupno 766 slučaja samoubojstava, koje je počinilo 488 muškaraca i 278 žena. Što se tiče pokušaja samoubojstva, navedeno ih je 52, gdje većinu čine žene – 31 naspram 21 muškarca. Njima je, osim Subotice i okolnih naselja, obuhvaćen i Bajmak.
Navest ćemo i dva primjera kod kojih razlog za ovaj čin i dob počinitelja, malo je reći, stvaraju veliku nelagodu. Tako je u prvom šesnaestogodišnja Marija radila kao učenica u optičarskoj radnji Tener. Samoubojstvo je počinila trovanjem sublimatom. Po vijesti iz lista Dan od 17. XII 1936., napravila je manjak od 34 dinara i to joj je bio povod za odlazak u smrt. Kaže se i da je saslušana, gdje je sama objasnila povod svoga čina. Očigledno da je ipak umrla od posljedica trovanja, a kao uzrok smrti u Matičnoj knjizi umrlih upisano je intoxication cum sublimat. U drugom primjeru osmogodišnju Ilonku, koja nije išla u školu, roditelji su tjerali da prodaje razne stvari. Kada su gradske vlasti zabranile da prodaje cvijeće, roditelji su je poslali da prosi i pošto nije donijela dovoljno novca, prekorili su je i kaznili. Zbog toga je oduzela sebi život skokom u bunar.
Budući da je riječ o temi koja u svakom izaziva neku vrstu nelagode, posebice srodnici počinitelja samoubojstva izbjegavaju govoriti o tome, pitali smo autora knjige jesu li mu se javili neki od potomaka navedenih u njoj:
„Nisu do sada, ali sasvim je moguće da će biti takvih slučajeva. No, generalno važi pravilo ovdje u Arhivu, a i po Zakonu o zaštiti ličnih podataka, nakon 100 odnosno 90 godina od nečijeg rođenja mogu se javno objavljivati svi dostupni podaci o dotičnoj osobi".
Knjiga Abecedar samoubica Subotice i okoline (1918 – 1941) trenutno se može kupiti u Povijesnom arhivu Subotica, po cijeni od 2.000 dinara.
Izvor: Hrvatska riječ (I. P. S.)
