Somborsko Narodno kazalište i ovu sezonu otvorilo je jednom hrvatskom dramom: predstavom Glembajevi po tekstu klasika Miroslava Krleže u adaptaciji i režiji Gorčina Stojanovića – nakon prošlogodišnjeg uspjeha s Ljudima od voska Mate Matišića. Moralno posrnuće obitelji i društva s psihološkim, emocionalnim i erotskim igrama društvene elite te manipulacijama dnevnoga tiska – tematska su okosnica glembajevskoga ciklusa. Stara Barbocijeva legenda da su svi Glembajevi varalice i ubojice u somborskoj izvedbi zvuči aktualnije nego ikada.
Platno kao bina
Somborski Glembajevi postavljeni su na slikarsko platno kao binu. Kazališni prostor, u osnovi bijela površina i vertikalna prazna rama, dinamiziraju glumci – efektno postavljajući u okvir tek rijetke, pažljivo birane slike. Riječ je o početnom prizoru Glembajevih kao sablasti – duhovnih i moralnih aveti s bijelim pokrivačima preko lica – koji prizivaju u svijest Krležine uzore iz nordijske škole 90-ih godina 19. stoljeća. Nasuprot ovoj grotesknoj kolektivnoj slici, postavljen je samo jedan, Beatričin portret – scenski i tekstualno nepredviđen od toliko opisanih portreta Glembajevih – jedini u cijeloj izvedbi. To je Leonova asocijacija na Holbeinovu djelo: u prvome činu sestra Angelika skida svoj dominikanski habit ostajući naga u renesansnoj simbolici života nasuprot smrti. Ove dvije slike podcrtavaju da je i teatar, po definiciji odraz stvarnosti – plod fikcije, inkostruirane i interpretirane priče. Višestruko pomjeranje interpretacijske točke u drami i na sceni hvata publiku u mrežu, ostavljajući najgorče plodove: prijevaru, ludilo i smrt.
Leone Glembay (Marko Marković), doktor filozofije i slikar, bez rekvizita odaje svoju prirodu umjetnika. Insceniranjem prostora propituje moć umjetničkog medija ne samo u razumijevanju i (pre)oblikovanju zbilje, nego i njegovu moć nad samim sobom. Tekst drame preispituje sužavanje jezika na partikularne narative – medicine (liječnik Paul Atmann, izvanredni Srđan Aleksić), prava (odvjetnik Puba, energični Miloš Lazić), teologije (velečasni Silberbrant, uvjerljivi Nemanja Bakić). Leone jadikuje što nije pjesnik – jer život nisu samo pojedinačno uzete činjenice koje se poslaguju kao dokazi po potrebi, nego i indicije, nagovještaji, tragovi za ispravno tumačenje cjelovitosti života. No, tananost i dubina misli i jezika odavno su na marginama društva, omalovaženi kao i glavni lik – überspannt! Zvuk predstave, stoga, daleko je od harmonije: distorziran je, tonovi su izvučeni i sablazni; podsjećaju da svijet Glembajevih više nema melodiju kao ni sposobnost osjećaja.
Cinična karikatura utopije
Leone je u tamnome odijelu, utopljen u neosvijetljeni prostor, kruži oko platna – kao da iscrtava događaje koje posmatra. U prvome činu paradiraju svečari napudranih lica, u šljaštećim odijelima i ozvučeni (kostimi Lane Cvijanović), a Leone dekonstruira njihovu logiku jednostavnim jezikom, dok publika osjeti stvarnu dramu u tišini između izgovorenih riječi. U drugome činu Ignjat (Saša Torlaković) metaforično i doslovno izlazi iz poze: otklanja masku i skida bubicu. Leone se penje na platno, brišući granicu između umjetnika i predmeta umjetnosti. Sukob je neminovan, a jaz sve guta. Autor se pokazuje jednak svojim likovima – svi su Glembayevi varalice – što u edipovskom kompleksu završava Ignjatovom smrću. U trećemu činu Šarlota i Beatriče ulaze u Leonov svijet van platna, samo da bi i ljubavne emocije bile raskrinkane kao lažne – kao manipulacije i fiksacije. Leone davi Šarlotu na platnu, zaokružujući staru izreku: Svi su Glembajevi ubojice. Posljednja scena predstave je slika u rami: Leone i trudna Beatriče u socijalističkom ozračju grotesknoga keza uz postpunkovsku glazbu – cinična karikatura utopije.
Sinergijska igra
Uspjeh predstave leži na ansamblu. Njihova igra je bila sinergijska, likovi pomno karakterizirani i izvedeni, hrvatski jezik pristojan. Svaka izvedba jedinstven je i neponovljiv događaj, a inače izvanredni Saša Torlaković nije održao koncentraciju tijekom ključne scene s Markovićem, zbog čega je dramatika izgubila na zamahu i intenzitetu. Marković je donio Leona u histrioničnom tonu konstantne napetosti s vidljivijom razvedenošću tek u trećem činu. Ana Rudekijević kao sestra Angelika bila je očaravajuća, a Ivana V. Jovanović je maestralno iznijela lik barunice Glembay.
I na kraju paradoks. Predstavu, koja u tri sata veoma dobre igre donosi maestralnu kritiku društvenih anomalija koje danas prepoznajemo na svakom koraku, publika nagrađuje stojećim ovacijama ne odmah po završetku komada, nego tek nakon iznošenja transparenta s dnevnopolitičkom porukom. Umjesto zaključka potrebnije je sada na kraju postaviti pitanje: kakav je kolektivni odnos prema umjetnosti danas te koliko njezina bit zaista prodire u tkivo publike? Postoje dokazi, ali ne bismo smjeli zanemariti indicije.
Izvor: Hrvatska riječ (N. B.)
Foto: Narodno pozorište Sombor
