Osim kao vizualni umjetnik, aktivan stvaralački i izlagački, Goran Kujundžić ostvario se i kao pedagog, budući da je redoviti profesor na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Mimo navedenoga, čitateljima našeg tjednika može biti zanimljiv i zbog svojeg vojvođanskog porijekla. Kujundžić je, naime, rođen 1976. godine u Subotici, gdje je proveo djetinjstvo i mladost te završio osnovnu i srednju školu.

„Pohađao sam Osnovnu školu Ivan Milutinović, dok sam srednju školu dva puta završavao, prvo smjer elektroinstalater, a zatim elektrotehničar energetike u tadašnjem MESSŠ-u. Od svih sjećanja na djetinjstvo možda bih najviše istaknuo vrijeme koje sam kao dijete provodio na salašima kod 'Velike majke' i 'Male majke'. To vrijeme i takav oblik slobode koji smo tamo imali priliku iskusiti ostaje u trajnom sjećanju. Naravno, sloboda kretanja odnosila se na okvire avlije salaša, ali bez nekog posebnog nadzora, što je u potpunosti zadovoljavalo naše dječje potrebe za avanturizmom. U tinejdžerskoj dobi uživao sam u društvima iz različitih krajeva Subotice i okoline. Svaka od tih ekipa imala je svoje specifičnosti, društvo iz Šandora ili društvo s Prozivke, društvo iz škole, Đurđina, Žednika... Mogu reći da sam se u toj dobi osjećao dobrodošlo u svakom dijelu grada i šire“, prisjeća se Kujundžić.

Od Eddijeja do akademije

Sklonost likovnom izražavanju imao je još od djetinjstva, a ozbiljnije je počeo razvijati tek u dvedesetim godinama života:

„Ono što je uglavnom karakteristično za djecu koja imaju neki umjetnički dar jest da se time samoinicijativno bave. Tako sam i ja stalno imao potrebu za crtanjem, istraživao sam svoje mogućnosti kroz precrtavanje. Jedan od omiljenih motiva i izazova za crtanje u djetinjstvu bila je maskota benda Iron Maiden, Eddie. Pod utjecajem stričeva, rano, u prvom razredu osnovne škole, počeo sam slušati taj bend, pa je osim na glazbeni smjer to utjecalo i na likovni izričaj u ranoj dobi. No, put prema profesionalnom likovnom izričaju došao je donekle kasno, u mojoj dvadesetoj godini, kada sam krenuo na likovnu sekciju u Bunjevačkom kolu, gdje sam upoznao Stipana Šabića. Tom čovjeku sam i sada iznimno zahvalan. Prvi je iznio ideju i mogućnost za upis na likovnu akademiju. Tada mi je to djelovalo nešto daleko i nemoguće, no uz njegovu pomoć i usmjerenost, ideja je postala stvarnost“.

Kujundžić 1999. upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu gdje je 2003. diplomirao grafiku u klasi profesora Miroslava Šuteja. Nagrađen je od akademije za izuzetan uspjeh tijekom studija i diplomskog rada. U sklopu CEEPUS-ove razmjene studenata, boravio je na Moholy-Nagy Művészeti Egyetemu u Budimpešti.

„U Zagreb sam stigao s 23 godine kao stariji student. S obzirom na svoje godine i zato što sam prije toga iskusio i rad u tvornici, bio sam iznimno motiviran student. Meni se u Zagrebu otvorio jedan sasvim novi svijet upoznavanja umjetnosti kroz teoriju i praksu. Iznimno sam uživao u tome. U početku neke stvari na Akademiji možda nisu u potpunosti ispunile moja očekivanja, no u konačnici smatram to kao jedan period života u kojem sam otkrivao sebe i kao umjetnika i kao osobu. Dodao bih da sam kao student maksimalno koristio mogućnosti posjećivanja izložbi, koncerata, kino projekcija eksperimentalnih filmova. To je nešto što bi po mom mišljenu svaki student trebao iskoristiti u centrima umjetnosti. Sada, s odmakom od dvadeset i nešto godina, osjećam zadovoljstvo što sam imao priliku susresti se i dobiti smjernice od umjetnika kao što su Miroslav Šutej, Nives Kavurić Kurtović, Ladislav Galeta, Marcel Bačić... Takve osobe duhovno nas obogate, a toga kao studenti i nismo toliko svjesni“, prisjeća se naš sugovornik.

Prelazak u Osijek

Nakon Zagreba život ga je dalje vodio u Osijek i Dardu, mjesta gdje i danas živi, radi i stvara. Obiteljski je čovjek, čiji su sin i kćer nastavili hoditi umjetničkim stazama, samo u području glazbe.

„Osijek je na prvu bio logično i ekonomično rješenje. Neke stvari u životu određuju želje, a neke nužnosti. Nakon završene akademije, u želji za osiguravanjem egzistencije, uputili smo se prema Osijeku. Ne baš očekivano, oženio sam se na drugoj godini studija, a nakon diplome prvo dijete je već bilo na putu, stoga je trebalo odgovorno pristupiti budućnosti. U Osijeku je u to vrijeme nastavnik likovne kulture bilo deficitarno zanimanje, te sam se nadao odmah naći posao. Također, Osijek je bio bliži Subotici gdje su moji roditelji, dok roditelji supruge žive u Osijeku. Sve nas je to uputilo prema Slavoniji. Moram reći da mi je ovaj grad dao mogućnosti koje možda ne bih imao na drugom mjestu. Nakon dvije godine rada u osnovnoj školi i tri godine predavanja u srednjoj školi primijenjenih umjetnosti dobio sam mogućnost rada na tadašnjem Učiteljskom fakultetu, a sadašnjem Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti. Nakon rođenja sina pojavila se potreba i za osiguravanjem stambenog rješenja koje smo pronašli u Dardi. Povoljnije cijene su nas odvele u Baranju. Darda je zapravo vrlo zanimljivo mjesto, dobro povezano s Osijekom, ima sve što je potrebno za odrastanje djece. Sin sada ima 22 godine i studira violinu na Royal Conservatory u Antverpenu u Belgiji. Kćer se rodila nakon preseljenja u Dardu. Ona sada ima 20 godina te je upisala Muzičku akademiju u Zagrebu gdje studira klavir. U obitelji očito ostaje umjetnička crta“, navodi Kujundžić.

Pedagoška karijera

Doktorirao je 2014. na zagrebačkoj ALU disertacijom Vizualizacija principa permutacije proučena na ornamentalnim uzorcima iz zbirke tradicijskog uporabnog tekstila Muzeja Slavonije. Od 2008. zaposlen je na Fakultetu za odgojne i obrazovne znanosti u Osijeku, gdje je danas redoviti profesor:

„Iako sam kroz sve ove godine radio i na Učiteljskom studiju, zapravo sam puno više usmjeren na studij ranog i predškolskog odgoja i obrazovanja. Najveći broj sati predajem na kolegiju Likovna kultura u integriranom kurikulu. Ovaj kolegij je jedan oblik metodike likovne kulture, ali usmjeren na djecu rane i predškolske dobi. U okviru vježbi često boravim u vrtićima gdje pratim ogledne sate studenata. Osim toga, predajem i na kolegiju Likovna kultura, te Vizualne komunikacije i dizajn. Dodao bih još da se nastava ne izvodi samo u Osijeku, nego imamo i dislocirani studij u Slatini, a od ove godine i u Požegi, pa to podrazumijeva i dosta putovanja i malo dinamičniji oblik predavanja. Na fakultetu je formiran i doktorski studij na kojemu predajem kolegij Suvremena vizualna umjetnost u obrazovnom sustavu“.

Crtež i geometrijska apstrakcija

Kada je riječ o njegovom umjetničkom stvaralaštvu, osnovni medij mu je crtež. U području interesa ponajprije mu je geometrijska apstrakcija. Izlagao je na skupnim i samostalnim izložbama u Osijeku, Zagrebu, Kninu, Vukovaru, Vinkovcima, Opatiji, Požegi, Šibeniku, Belom Manastiru, Novoj Gradiški, Zaboku te inozemstvu u Austriji, Bosni i Hercegovini, Mađarskoj, Srbiji, Rumunjskoj i Turskoj. Među ostalim, sudjelovao je i na izložbi suvremenih likovnih umjetnika iz hrvatske zajednice u Vojvodini Paralelni procesi u organizaciji Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata koja je od subotičke »premijere« 2009. gostovala u više gradova. Također, 2012. sudjelovao je na Međunarodnoj umjetničkoj koloniji Stipan Šabić u Subotici, u organizaciji HLU-a Croart. Član je Hrvatskoga društva likovnih umjetnika, ogranak Osijek. Dobitnik je prve nagrade na Pasionskoj baštini (Zagreb, 2003.) na temu „Moj doživljaj muke“.

„Godinama se moj umjetnički izričaj bazirao na ornamentu i konstruktivnim načelima ornamenta. Ako bismo taj izričaj trebali staviti u neku kategoriju, to bi bila geometrijska apstrakcija. Ono što me ispunjava u tom pristupu je više proces izrade koji ima element meditativnosti, ispunjavanjem površine likovnog djela, ponavljajući identične oblike i forme. U konačnici, povezivanjem i preplitanjem modula i mreža u kombinaciji s različitim koloritima na velikoj površini, likovni elementi stvaraju titraje koji često uvlače promatrače u samu strukturu rada, dok u isto vrijeme od njih traži distanciranost radi sveobuhvatnog pogleda na djelo. Moja umjetnost uglavnom nije angažirana, no u posljednjim radovima polako uključujem simbole i značenja, tako da njihovo iščitavanje može biti višeslojno“, pojašnjava on.

Kako dodaje, svojom prisutnošću na likovnoj sceni je zadovoljan „iako naravno može i bolje“.

„Iza svih ti izložbi stoji jako puno truda i rada koji moraju biti usklađeni sa svim ostalim životnim obvezama. Na određeni način ispada da se umjetničkim djelovanjem bavim u slobodno vrijeme, iako bi mi to trebala biti primarna djelatnost. Dosadašnja karijera mi sada daje sigurnost i jedan oblik umjetničke stabilnosti, no svakako imam još ideja, ciljeva i prostora na kojima bih se želio predstaviti. Nama umjetnicima zanimljiva je ta relativnost uspješnosti. Nije svaki ‘uspjeh’ uvijek pokazatelj izvrsnosti, niti je svaki neuspjeh pokazatelj loše kvalitete. Toliko toga ovisi o kontekstu vremena, društva, pa čak i slučajnosti. No, ne želim sada relativizirati umjetnike koji svoj uspjeh zbilja zaslužuju svojom predanošću radu i kvalitetom djelovanja.“

Veze sa Suboticom

S obzirom na to da mu u Subotici i dalje žive roditelji, brat s obitelji te velika rodbina, u rodni se kraj vraća nekoliko puta godišnje. Upitali smo ga kako mu se danas čini grad iz kojeg je otišao prije skoro tri desetljeća.

„Odlaskom iz rodnog grada čovjek može na različite načine gledati svoj grad. Uvijek je tu prisutna emocionalna povezanosti i jedan oblik nostalgije i potreba za zadržavanjem veze. S druge strane, stječe se objektivniji pogled na sam grad, pomalo lišen emocije. Moje je stajalište da se dio kulturnog identiteta Subotice polako gubi i stvara jedan novi identitet koji proizlazi iz svih promjena koje su se dogodile u posljednjih 30 godina. Dijelom to smatram prirodnim procesom povijesnih previranja, a dijelom i političke volje. Subotica je i dalje izrazito multinacionalni grad, s naglaskom na toleranciju i međusobno razumijevanje i vjerujem da će takav i ostati. Nisam relevantan da procjenjujem kulturni razvoj grada, ali se nadam da će kulturna, arhitektonska i urbanistička baština grada Subotice pronaći jedan kvalitetniji put razvoja i održivosti“, kaže on.

Izvor: Hrvatska riječ (D. B. P.)