Stipan Kopilović, slikar (Bajmak, 24. 3. 1877. – Bačka Topola, 13. 3. 1924.)

Objavljeno: 07.03.2024. Pregleda: 105

Stipan Kopilović jedan je od rijetkih slikara impresionista vojvođanskoga podneblja. Njegovi malobrojni sačuvani radovi svjedoče nam o talentu koji je posjedovao, a kojega je samo djelomice realizirao u svojemu kratkom životu umjetnika samotnjaka. U službenim dokumentima njegovo se ime pisalo Kopilovity István, dok je on svoje radove do 1918. potpisivao uglavnom inicijalima i oznakom godine nastanka rada, a nakon Prvog svjetskog rata svoje je slike signirao kao Stevan Kopilović.

Školovanje

Slikar Stipan Kopilović rođen je u Bajmaku kao sedmo dijete u obitelji siromašnih roditelja Feliksa i Klare (rođ. Parčetić). Osnovnu školu pohađao je u Bajmaku, nakon čega je izučio brijački zanat te je svoju karijeru započeo kao seoski brijač. Njegove mušterije zapazile su slike koje je izrađivao i postavljao u brijačnici te prepoznali njegov talent. S preporukama i stipendijom Kalačke nadbiskupije, grada Subotice te pojedinaca i imućnijih Bajmačana odlazi u Budimpeštu. Tamo je započeo akademsku naobrazbu kao student umjetničkog rezbarstva u klasi profesora Gusztáva Morellija na Državnoj mađarskoj školi za primijenjenu umjetnost u razdoblju 1900. – 1902. godine. Nakon dvije godine Kopilović upisuje grafički odsjek i studira kod Petera Halma na Bavarskoj kraljevskoj slikarskoj akademiji. Poslije boravka u Münchenu nakratko se vraća u Bajmak 1904. gdje je dobio jednu školsku učionicu na korištenje kao atelijer. Novinar Béla Schóber napravio je tom prigodom jedini intervju za njegova života koji je objavljen u subotičkom tjedniku Bácsország.

Putovanja i povratak u zavičaj

U periodu 1907.-08. angažiran je na oslikavanju dograđenog dijela župne crkve svetih Petra i Pavla u Bajmaku. Pretpostavlja se da je netom prije i poslije ovog posla boravio u Parizu, a 1908. je otputovao u Italiju, posjetivši Firencu i Rim u neostvarenoj namjeri da tamo nastavi studije. Poznato je da je bio upisan kao student druge godine na Akademiji likovnih umjetnosti u Budimpešti tijekom akademske 1908.-09. godine. Na jesen 1909. ponovno je otišao u Pariz, živio je u predgrađu Marnes-la-Coquette, gdje se izdržavao brijačkim zanatom, ali nije poznato koliko se dugo tamo zadržao. Za vrijeme Prvog svjetskog rata biva ranjen te u bolnici u Budimpešti upoznaje njegovateljicu Terezu, svoju buduću suprugu. Ubrzo po završetku rata biva i sudionikom događanja oko mađarske Komune 1919. godine (nije poznato u kakvoj ulozi), nakon čega se u strahu od „bijelog terora“ s obitelji vraća u zavičaj, u Bačku Topolu, gdje dobiva radno mjesto šefa ispostave socijalnog osiguranja. U novoj sredini, iako samozatajan, brzo se povezuje s lokalnim slikarima, osnivačima kratkotrajnog Društva likovnih umjetnika Vojvodine 1923. godine.

Izložbe i ostavština

U Subotici, rujna 1923. godine, u tadašnjem hotelu Zlatno jagnje (današnji Dom vojske) na Izložbi subotičkih likovnih umjetnika Kopilović je predstavio svoje radove, što mu je jedina zabilježena izložba za života. Osim njega izlagali su i Sándor Oláh, Árpád G. Balázs, Károly Bárányi i drugi. Mjesec dana nakon njegove smrti, radovi su mu bili izloženi u prostorijama Kasine u Subotici na drugoj kolektivnoj izložbi subotičkih slikara. Pod pokroviteljstvom kolekcionara dr. Joce Milekića na Izložbi bačkih umjetnika 1932. u vestibulu subotičke Gradske kuće izložene su i njegove slike Pejzaž, Pristanište te Brod na Seini. Gradski muzej Subotice je 1961. godine iz zbirke Bačke galerije dr. Milekića otkupio Kopilovićeve radove, a 1991. godine priređena mu je retrospektivna izložba. Zavičajna galerija Vinko Perčić priredila je također veliku izložbu Stipana Kopilovića 11. X. – 9. XI. 2007. godine povodom 130 godina od njegova rođenja.

Sačuvano je dvadeset i sedam njegovih slika te četiri zidne kompozicije u crkvi svetih Petra i Pavla u Bajmaku. Ove je freske 1983. godine restaurirao Dušan Nonin, slikar-konzervator Pokrajinskog zavoda za zaštitu spomenika.

Kopilovićeve slike se danas nalaze u Gradskom muzeju Subotice, Zavičajnoj galeriji Vinko Perčić u Subotici, Subotičkoj biskupiji i u privatnom vlasništvu.

Stipan Kopilović preminuo je iznenada, nakon kratke bolesti, 13. ožujka 1924. godine. Točan datum smrti utvrdio je povjesničar umjetnosti Bela Duranci u istraživanju Kopilovićeve biografije. Pokopan je na Istočnom groblju u Bačkoj Topoli, a njegova supruga se s dvoje djece trajno odselila u Budimpeštu.

O njegovom liku i djelu Bela Duranci opširno je pisao u monografiji Slikar Stipan Kopilović 1877-1924 (prvo izdanje NIP Subotičke novine, 1991. te drugo dopunjeno izdanje Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, 2011.).

Između impresionizma, plenerizma i ekspresivnog izraza

Kopilovićev stil varirao je od početnog realističkog pristupa, korištenja impresionističkog postupka i palete u zreloj fazi te kasnijih radova rađenih u kombinaciji plenerizma i ekspresivne geste. Pejzažni motivi dominirajući su u njegovom sačuvanom opusu, ali nije mu bilo strano ni portretno slikarstvo ni klasične teme. Slikao je gotovo isključivo u tehnici ulja na platnu, povremeno na kartonu ili drvenoj ploči, dok je zidni oslik ostvario tempernim bojama.

Dva rana ostvarenja, Bajmačka crkva (1896.) i Bajmačka crkva s plebanijom (1904.) pokazatelj su njegovog samoukog pristupa gdje do izraza dolazi pučka jednostavnost realističkog izraza.

Bajmačka crkva (1896.)

Već se na slici Motiv iz Bavarske (1906.) vidi velika promjena u načinu rada te se postupno formira njegov zreli izričaj. Djela Utovar barke (1907.), Pristanište (1907.), Brod na Seini (1908.) i Barka DEA 9 (1908.) svjedoče o Kopilovićevom sazrijevanju kao umjetnika te donose platna iz kojih izviru impresionistički dojmovi njegova boravka u glavnom gradu Francuske, ujedno najznačajnijem likovnom središtu u godinama s početka 20. stoljeća.

Utovar barke (oko 1907.)

Pristanište (1907.)

Može se zaključiti da je on imao uvid u ostvarenja francuskog impresionizma koji je tada već bio uvelike etabliran i uvažen kao jedan od najznačajnijih likovnih pravaca druge polovine 19. stoljeća. Radovi Jesen (1908.), Predio kod Bačke Topole (1909.) i Dva jablana (1909.), pokazuju Kopilovićevu sklonost pejzažnom slikarstvu. On svoje kompozicije gradi snažnim koloritom, širokim namazima smeđe, mrke, plave i zelene boje uz povremena proširenja palete žutom te narančastim nijansama. Gusti, pastozni potezi kista pokazuju sigurnu slikarevu ruku te jasnu fokusiranost u obradi motiva. Platna ostavljaju dojam jednoga trenutka „uhvaćenoga“ na platnu što je uostalom u skladu s impresionističkim svjetonazorima plenerističkog slikanja, posebice u prirodi (En plein air).

Stropne slike s prizorima iz Kristova života u župnoj crkvi svetih Petra i Pavla u Bajmaku – Propovijed na Gori, Isus hoda po vodi, Posljednja večera i Uzašašće Isusovo (1907.-08.) prikazuju nam kako je Kopilović ovom zadatku pristupio studiozno te prilagodio svoj izričaj imajući u vidu kako se radi o zasebnoj slikarskoj kategoriji s pripadajućim specifičnostima slikanja na ožbukanoj podlozi. Njegova paleta ovdje je posve otvorena, on upotrebljava jarke boje, a uz to i pokazuje da je njegova sposobnost slikanja ljudske figure zasigurno nedovoljno iskorištena na konvencionalnim slikama manjeg formata.

Propovijed na gori (1907.-08.)

Uzašašće Isusovo (1907.-08.)

S obzirom da iz perioda od cijelog desetljeća (između 1910. i 1920.) nije sačuvano ništa od njegovih slika, može se vidjeti kako je Kopilović, nastavljajući svoje bavljenje slikarstvom, isprva nastavio dotadašnjim usmjerenjem. Ono je vidljivo u radovima poput Bajmačkog salaša (1920.) i Seoskog motiva (oko 1920.). Promjene dolaze postupno, te se kronološki prepliću s mrtvom prirodom Cvijeće i školjka (oko 1920.), zatim Portretom muškarca i Glavom starice (obje oko 1920. godine). 

Glava starice (oko 1920. godine)

Njegov potez ovdje je pročišćen uz nešto mirnije izgrađene kompozicije u odnosu na prethodno razdoblje. Uočavamo to na krajolicima Obala Dunava i Brijeg (oba oko 1922.) kao i vedutama Bačkotopolski park s crkvom, (1922.) te Bačka Topola zimi (1922.-23.). 

Bačkotopolski park s crkvom (1922.)

Bačka Topola zimi (1922.-23.)

Kopilović je izrađivao i kopije starih majstora, a do danas je sačuvana samo Bogorodica s malim Isusom (oko 1923.).

Bogorodica s malim Isusom (oko 1923.)

Na slikama iz 1923. godine on ostvaruje nekoliko koloristički posve drukčijih prikaza. To su platna koja donose sadržajne novine i dodatno naglašenu, ekspresijski pojačanu uporabu kolorita. Tri rada pod nazivom Primorski motiv, Motiv iz primorja te Primorski gradić donose nam ustreptale prikaze, na momente uzavrelu atmosferu obalnih gradića. U njegovom samosvojnom tumačenju ove tematike prva dva rada obilježena su toplom i jarkom crvenom bojom koja akcentira pojedine detalje dok je treća slika određena korištenjem hladnijih nijansi plave i smeđe. Uz to stječe se dojam da je slikareva ruka ovdje relaksirana, na momente i nemarna. Time su konture dodatno izgubljene, oblici samo donekle definirani, a ono što preostaje su ozračje i energija. 

Primorski motiv (1923.)

To je vjerojatno smjer u kojemu bi Kopilović nastavio slikati da ga prerana smrt nije prekinula u njegovu stvaralačkom stremljenju.

Popis slika Stipana Kopilovića

Rani radovi

  • 1. Bajmačka crkva, oko 1896.
  • 2. Bajmačka crkva s plebanijom, 1904.

Impresionistički period

  • 3. Motiv iz Bavarske, 1906.
  • 4. Utovar barke, oko 1907.
  • 5. Pejzaž, 1907.
  • 6. Pristanište, 1907.
  • 7. Barka DEA 9, 1908.
  • 8. Brod na Seini, 1908.
  • 9. Jesen, 1908.
  • 10. Dva jablana, 1909.
  • 11. Predio kod Bačke Topole, 1909.

Plenerizam i ekspresivno razdoblje

  • 12. Bajmački salaš, 1920.
  • 13. Seoski motiv, oko 1920.
  • 14. Portret muškarca, oko 1920.
  • 15. Glava starice, oko 1920.
  • 16. Brijeg, oko 1922.
  • 17. Obala Dunava, oko 1922.
  • 18. Cvijeće i školjka, oko 1922.
  • 19. Bačkotopolski park s crkvom, 1922.
  • 20. Bačka Topola zimi, 1922.-23.
  • 21. Motiv iz Primorja, 1923.
  • 22. Primorski gradić, 1923.
  • 23. Primorski motiv, 1923.
  • 24. Seoska ulica, 1923.
  • 25. Bogorodica s malim Isusom (kopija), oko 1923.
  • 26. Kuća, (?)
  • 27. Konjska zaprega, (?)

Zidni oslik u Župnoj crkvi sv. Petra i Pavla, Bajmak

  • 1. Propovijed na Gori, 1907.-08.
  • 2. Isus hoda po vodi, 1907.-08.
  • 3. Posljednja večera, 1907.-08.  
  • 4. Uzašašće Isusovo, 1907.-08.

Priredio: Branimir Kopilović

Obaveštenje o kolačićima