Zajednički kalendar hrvatskih manjinskih institucija u Srbiji za 2026. godinu prikazuje odabrana djela hrvatskih arhitekata u Srbiji. Mjesec lipanj predstavljaju srijemski radovi arhitekata Viktora Axmanna i Frana Funtaka.
Hrvatski dom u Rumi
Viktor Axmann (Osijek, 1878. – Valpovo, 1946.) potječe iz obrtničke obitelji koja se u Osijeku spominje još 1732. godine. Diplomirao je 1901. na Odsjeku za visokogradnju Kraljevske bavarske tehničke visoke škole u Münchenu. Nakon nekoliko godina prakse u Rijeci, Beču i Zagrebu vraća se u Osijek gdje 1905. osniva tvrtku zajedno s inženjerom Ivanom Domesom. Kasnije s graditeljima Vladimirom Malinom i Dušanom Rožićem osniva tvrtku Axmann-Malin-Rožić, a od 1936. posluje samostalno. Tijekom studija oduševljavao se jugoslavenskom idejom, pa je 1922. slavenizirao ime i prezime u Vladoje Aksmanović. U više navrata biran je u gradsko zastupstvo Osijeka, a u razdoblju 1923. – 1928. bio je predsjednik Trgovačke i obrtničke komore. Projekt za samostan i crkvu sestara Sv. Križa u Đakovu (1903.) jedan je od prvih Axmannovih radova. U Osijeku je projektirao kuće Vladoja Čačinovića, upravitelja đakovačkog biskupskog vlastelinstva (1908.) i Ane Balogh (1912.), obje na Preradovićevom šetalištu, kao i stambeno-poslovnu kuću Florijana Stanettya na Trgu Ante Starčevića (1910.). Izvan Osijeka Axmann je projektirao niz secesijskih zgrada – hotel Dukat u Orahovici (1906.) te gimnazijske zgrade u Virovitici (1908. – 1912.) i Rumi (1912.). Axmann je izradio i nacrte za Osječki velesajam (1925.), a kompleks je dovršen dvije godine kasnije. Axmann je izrađivao i urbanističke planove – za parcelaciju Kapucinskog vrta (1908.) te za prostor oko nerealizirane zgrade kazališta u produžetku tadašnje Chavrakove ulice, današnje Europske avenije (1909.) i plan za Sakuntala park u Osijeku (1910.). Njegovo najznačajnije ostvarenje je gradnja secesijske zgrade osječkog kina Urania (1912.) Projektirao je Kirurški paviljon i Bakteriološki zavod bolnice (1925.), objekt Okružnog ureda za osiguranje radnika u Donjem gradu (1923.), Dom Mirovinske zaklade Komore za trgovinu, obrt i industriju (1931.) kao i brojne druge javne i stambene objekte u Osijeku. Također je radio na adaptacijama i modernizaciji osječkih industrijskih pogona (Tvornica žigica Drava, lanara, svilana, ljevaonica željeza, kožara, štamparski zavod i dr.), te na širem prostoru Slavonije – u Đakovu, Donjem Miholjcu, Vukovaru, Vinkovcima, Dalju, Orahovici i Slavonskom Brodu, često i po projektima drugih arhitekata.
Potreba za izgradnjom objekta Hrvatskog doma pojavila se 1905. godine od strane rumske udruge nazvane Društvo za tjelovježbe Hrvatski sokol. Rumski Hrvati željeli su podići zgradu za okupljanje sportaša koja bi poslužila i kao svojevrstan otpor germanizaciji i mađarizaciji. Financije su se prikupljale dobrovoljnim prilozima Rumljana kao i na širem području Slavonije i Srijema. Kraljevski sudbeni stol u Osijeku 1909. godine donio je zaključak da nasljednici grofova Pejačevića trebaju prodati placeve u tzv. „švapskom kraju“ Rume. U veljači 1910. udruga je stekla vlasništvo placa na uglu današnje Glavne ulice i ulice V. Nazora te je započela gradnja koja je dovršena 1912. godine. U literaturi se navodi da je angažman Axmanna za gradnju doma došao posredno. Nakon što mu je odbijen projekt za osječko kazalište (1909.) navodi se da je jedna osoba iz rumske obitelji Benčić angažirala Axmanna za projektiranje doma. Izvođač radova bio je Zvonimir Erbežnik, a troškovi izgradnje iznosili su 75.000 austrijskih kruna. Na otvorenju doma nastupila je Milica Nikolajević, kći odvjetnika Miloša Nikolajevića, koja je recitirala poemu Deda i unuk Jovana J. Zmaja koja je poslužila kao leitmotiv skulptura na pročelju. Za vrijeme Prvog svjetskog rata dom je prenamijenjen u lazaret odnosno vojnu bolnicu. Kao kuriozitet treba navesti da se u njoj navodno liječio Josip Broz čija se jedinica tamo oporavljala nakon bitaka na Ceru i Kolubari. Nakon rata zgrada doma služila je za potrebe udruga Hrvatskog sokola, Hrvatske čitaonice, Hrvatske ratarske čitaonice, Hrvatske seljačke zadruge (koja je bila i formalni vlasnik počevši od 1924.), Hrvatskog pjevačkog društva Jedinstvo te HKPD-a Matija Gubec. Zadruga je bila vlasnik prostora sve do rujna 1958. kada je objekt nacionaliziran i prenamijenjen za potrebe Doma JNA. Izvorni interijer je vremenom izgubljen uslijed brojnih prenamjena prostora. Rumska općina je 2020. otkupila objekt od Ministarstva obrane te započela obnovu fasada i unutrašnjosti. Zgradi je vraćena njena prepoznatljiva boja, ali upitnog tona i nijanse. Obnovljeno je i krovište te postavljen novi crijep. U objekt je 2022. useljena Gradska biblioteka Atanasije Stojković.
Arhitekt Axmann projektirao je Hrvatski dom u romantičarskoj kombinaciji secesije i historicizma. Zgrada je projektirana s dva niža prizemna kraka i rizalitno istaknutim ugaonim dijelom. Pročelja se odlikuju ovalnim prozorima i vitrajima, kao i parnim skulpturama naziva Djed i unuk nepoznatog autora. Krovište središnjeg dijela obilježeno je kupolom u obliku lukovice. Iznad ulaznog trijema s masivnim stupovima izvorno se nalazio natpis Hrvatski dom, dok je na konzoli iznad prozora gornjeg kata bila smještena skulptura sokola raširenih krila. Viktor Axmann projektirao je u Rumi i zgradu stare Gimnazije (1914., izgrađeno 1924.), ali ova atribucija nije potvrđena.
Crkva Presvetog Srca Isusovog u Šidu
Fran Funtak (Harkanovci kraj Valpova, 1882. – Županja, 1960.), inženjer i arhitekt, bio je pionir primjene armiranog betona u Hrvatskoj te jedan od najplodnijih slavonskih arhitekata u prvoj polovini 20. stoljeća. Studirao je na Tehničkoj visokoj školi u Grazu (1901. – 1903.) te na Politehnici u Budimpešti (1903. – 1905.) gdje je specijalizirao gradnju u armiranom betonu kod Szilárda Zielinskog. Nakon školovanja zaposlio se 1905. u vukovarskom građevinskom poduzeću Josip Banheyer i sin, gdje se do kraja Prvog svjetskog rata bavio projektiranjem secesijskih armiranobetonskih mostova. Ističu se mostovi preko potoka Vrbovača i Stružno (1903.), preko rijeke Krapinice u središtu Krapine i preko potoka Nevkoša u Vinkovcima (1907.), zatim skupina od sedam mostova na kanalu Voćinska – Drava (1912. – 1914.), te mostovi u Orahovici i Čačincima (1912.). U vojvođanskom dijelu Srijema Funtak je projektirao most na cesti Šid – Mitrovica (1909.), dva mosta na cesti Adaševci – Morović (1909.), dva mosta na cesti Stara Pazova – Banovci (1910.), te desetak malih mostova u atarima Dobrinaca, Hrtkovaca i Buđanovaca. Osim mostova, Funtak je projektirao i vodotoranj u Vinkovcima (1909.), zvonik kalvinske crkve u Vukovaru (1910.), stari vukovarski vodotoranj (1913.), vilu Streim na Vučedolu (1918.) i druge objekte. Nakon rata Funtak radi samostalno te projektira sinagogu u Vinkovcima (1922.), kuću Pfeffermann u Vukovaru (1923.) i kuće za obitelji Gromann, Stanković i Podmenik u Osijeku (1922. – 1923.). U prvoj polovini tridesetih Funtak je gradio nekoliko novih crkava u Ðakovačko-srijemskoj biskupiji npr. u Batini (1920.), Krndiji kod Ðakova (1932. – 1937.) a obnovio je i dogradio starije župne crkve – u Strizivojni kod Ðakova (1937.), Čereviću i Kukujevcima. Projektirao je i zgradu Dobrovoljnog vatrogasnog društva u Šidu (1932., izgrađena 1938.). Funtak je od 1946. godine živio u Županji gdje je vodio gradnju šećerane i bio uposlen u županjskoj podružnici osječkoga poduzeća Norma (1947. – 1952.), potom u poduzeću Radnik (1952. – 1960.) projektirajući u Županji i okolici niz javnih i stambenih objekata.
Rimokatolička zajednica u Šidu postajala je sve brojnija u periodu nakon 1900. godine što je dovelo do potrebe izgradnje novog sakralnog objekta. Pripreme za gradnju crkve započele su još 1905. a prikupljanje financijskih sredstava započelo je 1911. godine. Prikupljeni novac je uslijed rata i inflacije gubio na vrijednosti, te je 1920-ih nastavljeno prikupljanje sredstava. U Šidu je tada živjelo oko 900 katolika, a novac se prikupljao i u okolnim selima, pa i šire u Savskoj i Dunavskoj banovini. Prve projekte izradio je još Hermann Bollé (u godinama oko Prvog svjetskog rata), ali je uslijed zastare prihvaćen novi projekt Frana Funtaka koji je već imao iskustva u izgradnji vinkovačke sinagoge. U literaturi se navodi i da je Funtak vjerojatno u Šidu gradio i upravnu zgradu mesne industrije Srem, a za njegovo angažiranje za novu šidsku crkvu utjecao je i biskup Antun Akšamović. Funtak je tih godina postao glavni projektant tadašnje Đakovačko-srijemske biskupije te je izgradio više novih sakralnih objekata i vodio projekte obnove i proširenja postojećih. Izgradnja crkve Presvetog Srca Isusovog u Šidu išla je brzo: u rujnu 1931. postavljen je kamen temeljac, a crkva je posvećena u listopadu 1932. godine. Radove su vršili građevinski poduzimači Josip Detlinger i Franjo Keller. Crkvena zvona dobavljena su iz Zagreba od zvonoljevača Kvirina Löbischa. Crkva je nakon oštećenja u Drugom svjetskom ratu nestručno obnovljena 1963., pri čemu je skraćena visina tornja i uklonjena arhitektonska dekoracija. Ipak, crkva je rekonstruirana 2010. godine kada joj je metodom replike vraćen izvorni izgled. Radovi na objektu podrazumijevali su i zamjenu krovne konstrukcije, postavljanje novog lima na krovu i oluka, zatim podnog grijanja i elektroinstalacija te žbukanje paropropusnim malterom. Potom su 2011. postavljena nova električna zvona, a 2012. je postavljen i satni mehanizam na sve četiri strane tornja. Krajem 2019. godine nakon molerskih radova obnova crkve je u potpunosti završena. Objekt je koncipiran longitudinalnim tlocrtom latinskog križa s nešto nižim transeptom u odnosu na brod i jednim zvonikom na pročelju, dok ulaznim portalom dominiraju parovi masovnih dorskih stupova. Funtak je pri oblikovanju vanjskog izgleda koristio atribute ekspresionističke i art déco arhitekture te ih eklektički kombinirao s elementima romaničkog stila. Time je crkva u Šidu primjer povezivanja modernističkih principa s tradicionalnim modelom župnih sakralnih objekata koji svoju osnovnu tipologiju na ovim prostorima zadržavaju sve do sredine 20. stoljeća.
Priređeno prema:
Ivan Vidmar, Politike urbanističkog razvoja Osijeka od historicizma do moderne, Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku, Filozofski fakultet, 2022.
Dragan Damjanović, „Viktor Axmann i osječka secesija“, u: Secesija u Osijeku, zbornik radova, 2023.
Dragan Damjanović, Vukovarski arhitekt Fran Funtak, Leykam International Zagreb i Gradski muzej Vukovar, 2009.
Dragan Damjanović, „Rimokatolička crkva Srca Isusova u Šidu“, u: Zbornik Matice srpske za likovne umetnosti 36, 2008.
Dubravka Đukanović, Arhitektura rimokatoličkih crkava Vojvodine od 1699. do 1939. godine, Pokrajinski zavod za zaštitu spomenika kulture, Petrovaradin – Novi Sad, 2015.
Đorđe Bošković, Ruma u periodu 1861. – 1914., samizdat, Ruma, 2012.
Marija Pokrajac, „Dom Dobrovoljnog vatrogasnog društva Šid inženјera Frana Funtaka“, u: Fragmenti, časopis za arhitekturu i urbanizam 1, Društvo arhitekata Vojvodine, 2024.
hbl.lzmk.hr/clanak/aksmanovic-vladoje
srijembiskupija.rs/hr/povijesni-podaci-o-crkvi--njezinoj-gradnji-i-zupnicima-spomenica-zupe-sid
ika.hkm.hr/novosti/novi-izgled-zupne-crkve-u-sidu/
hrvatskarijec.rs/vijest/A10767/Zapoceta-I-faza-obnove/
dvorcisrbije.rs/hrvatski-dom-ruma
Foto:
Suzana Darabašić (Hrvatska riječ)
