Dana 15. srpnja 2026. obilježavamo 125. godišnjicu rođenja pjesnika i prevoditelja Zlatka Gorjanova rođenog u Srijemskoj Mitrovici.
Nakon osnovnoškolskog obrazovanja upisao je srednju školu Gimnaziju u Banja Luci, gdje je maturirao 1919. godine. Studije je nastavio u Beču i Zagrebu, smjer germanistika i romanistika. Za vrijeme njegova boravka u Beču, 1920. godine, upoznaje se s modernističkim književnim pokretima čiji će se trag očitovati i u njegovom umjetničkom životu.Pisao je pod pseudonimima Zlatko Šumić, Z. GorianiZ. G. Radio je kao novinar, nakladnik, kazališni i filmski radnik i prevoditelj.Uređivao je dnevnike Morgenblatt, Zagreber Tagblatt, Belgrader Zeitung, Der Morgen i Novosti te istodobno dopisnik novina Prager Presse, Züricher Zeitung i Frankfurter Zeitung.
Književni rad
Pisao je novele, putopise, drame, eseje, članke i kazališne kritike.U književnosti se javio pjesmom Notturno (Luč, 1919.). U svojim pjesmama iskušava različite načine izražavanja i pjesničke forme, a pritom se bavi temama koje su bile važne hrvatskim međuratnim umjetničkim strujanjima. Već u mladosti pjesme objavljuje na njemačkom i hrvatskom jeziku. Zbirke pjesama su: Fragmente (Nova Gradiška 1921.), Pjesme (Zagreb 1932.), Kronika bez glavnog lica (Zagreb 1955.), Putovanja i proplanci (Zagreb 1957.), Ogigija, Čuda i čarolije na začaranom otoku (Zagreb 1960.), Gedichte (Bonn 1965.), Poems (Rijeka 1967.), Splendeur de la conscience (Paris 1969.).
Godine 1928. uređuje kazališni list Hrvatska pozornica i nekoliko je godina pomoćni redatelj Ive Raića i Branka Gavelle. Jedan je od osnivača naklade Kosmos (1932.), a 1936. pomoćni urednik Leksikona Minerva. U razdoblju od 1936. do 1940. radi kao dramaturg pri američkoj filmskoj kompaniji Warner Bros First National. S Mirkom Lukavcem organizira 1945. Filmsku direkciju Hrvatske i do 1948. radi kao dramaturg i voditelj propagande. Od 1948. do 1950. urednik je časopisa Prosvjeta, Matica Hrvatska i Znanje.
Autor je triju drama s elementima reportaže: Egoizam d.d. (1925.), Fortunatove afere (izvedena u Zagrebu 1932.) i Ana traži pravdu (zabranjena 1935.).Sastavio je šest antologija: antologiju njemačke lirike Gorući grm (Beč—Leipzig 1921.), Lirika žutog Istoka (Zagreb 1932.), Kineska lirika (Zagreb 1957., 1960., 1962. i 1965.), Antologija moderne japanske lirike (Zagreb 1961.), Da sva čudesa budu svima znana (Zagreb 1971.) i 3 Poems From st. Peter to Buddha…(Los Angeles 1973.).
I u poslijeratnom periodu sudjeluje u književnom životu, kao erudita, prevoditelj, kazališni i filmski stručnjak. Jedan je od osnivača i predsjednik Društva hrvatskih književnih prevodilaca. 1963. godine izabran je za predsjednika Međunarodne udruge prevoditelja (Fédération internationale des Traducteurs, FIT). Bio je član redakcije međunarodnoga prevoditeljskog časopisa Babel, urednik europskog izdanja američke revije za suvremenu poeziju Rune (od 1973.), član odbora za međunarodnu prevoditeljsku nagradu Natthorst FIT i tajnik Hrvatskog centra PEN-a (Poets Essayists Novelists).
Surađivao je u periodikama Omladina (1918. –1919.), Der Morgen (1923.), Novosti (1923., 1925. – 1928., 1930. – 1932.), Prager Presse (1923. – 1924., 1930. – 1932.), Zagreber Tagblatt (1923.–1926.), Belgrader Zeitung (1924. – 1925.), Hrvatska pozornica (1925. – 1926.), Vijenac (1925. – 1927.), Morgenblatt (1926. – 1933.), Hrvatsko kolo (1927. – 1928., 1931.), Kulisa (1927. – 1929.), Književnik (1928. – 1929.), Hrvatska revija (1929., 1934.), Republika (1951., 1953. – 1954., 1966.–1967., 1969.), Stvaranje (1952.–1953., 1956.), Letopis Matice srpske (1954., 1960. – 1961., 1966. – 1967., 1969.), Suvremenik (1956., 1959. – 1960., 1962.), Telegram (1960., 1969.), Forum (1968.), 15 dana (1968.).
Prevodio je s njemačkoga, francuskog i engleskog jezika. Preveo je oko 150 knjiga proze i poezije. Najpoznatiji su mu prijevodi Moby Dick ili Bijeli kit H. Melvillea (s J. Tabakom; Rijeka 1953.), Uliks J. Joycea (Rijeka 1957.), Ljudi s Juvika O. Duuna (s J. Tabakom; Rijeka 1959.) i Čovjek bez svojstava R. Musila (Rijeka 1967.). Prijevod Uliksa kritika je ocijenila vrlo uspješnim iako mu se zamjeralo što zahtjevna Joyceova jezična naslojavanja i dosjetke nije prevodio s većim osloncem na hrvatsku književnu baštinu te njezine dijalekatske i stilske idiome. Prevodio je na njemački i engleski jezik. Ističu se njemački prijevodi Jame I. G. Kovačića (Das Massengrab, Zagreb 1962.) i zbirka hrvatske lirike (Kroatische Dichtung, Zagreb 1933.)
U međuratnom se razdoblju bavio i slikarstvom, osobito akvarelom, a svoje je radove izlagao u Zagrebu (1928., 1935., 1937.) i u Kaliforniji.
Godine 1966. dobio je Herderovu nagradu za književnost.
Zbirka pjesama Ogigija (Zagreb, 1960.)
Ogigija predstavlja bijeg, sklanjanje iz svijeta punog straha i strepnje na otoke spasenja, izmišljenog života, idealne sreće i ljubavi. Gorjan kao da klapi o ljudima, njihovom životu i boli.
Pjesme imaju sadržinu i izvjesnu filozofiju. U pjesmama opravdava sebe i svoj bitak, koje nemaju dublji smisao i opravdanje.
Gorjanove pjesme natopljene su bolom i očajem, ali sve to se tek naslućuje: on je pjesnik neukrotive strasti i uznemirene krvi. lako u bijegu i traganju za samoćom, u njegovim stihovima nema vapaja ni plača - sve je tiha tuga, kazivana najčešće detaljno, kako bi bio što uvjervljiviji.
Osnovno što smeta u Ogigiji je nesagledan i nedoživljen svijet otočana, a ne njegov unutarnji, intiman. Ne mijenjajući stih, on je nizu pjesama dao prozu lišenu toplog lirskog izraza, razdraganog egzotikom koja je inače odsutna u Ogigiji. Ono što je uspio prenijeti su opisi, slike, pejzaži i mrtva priroda.
Priredila: Ksenija Ivanković Radak
Priređeno prema:
Židovski biografski leksikon
Književne novine, godina XI, br. 132, 1960. godina
