Zajednički kalendar manjinskih hrvatskih institucija u Srbiji za 2025. godinu prikazuje odabrana djela hrvatskih kipara u Srbiji koja pripadaju segmentu javne spomeničke baštine. Mjesec studeni predstavljaju radovi Ivana Meštrovića – poprsje Miroljuba Ante Evetovića u Subotici, spomenik Neznanom junaku na Avali i spomenik Svetozaru Miletiću u Novom Sadu.
Poprsje Miroljuba Ante Evetovića
Miroljub Ante Evetović (Bački Aljmaš, 1862. – Valpovo, 1921.) bio je franjevac, pjesnik, profesor filozofije i crkvene povijesti. U okvirima obilježavanja 250. obljetnice doseljenja veće skupine Bunjevaca u Bačku 1936. godine u Subotici mu je kod katedrale Svete Terezije postavljeno poprsje, rad Ivana Meštrovića. Poprsje je uklonjeno 1941. nakon početka okupacije, a 10. kolovoza 1996. godine vraćeno je na isto mjesto u parku kod subotičke katedrale gdje se nalazi okruženo zelenilom s južne strane crkve a orijentirano je prema Somborskoj cesti.
Meštrović je boravio u Subotici u veljači 1927. kada je subotičkom biskupu Lajči Budanoviću obećao da će raditi za Suboticu bez honorara. U listu Neven od 31. listopada 1929. nalazi se podatak da je Ivan Meštrović ponovno boravio u Subotici, skupa sa zagrebačkim župnikom Rittigom. Ministarstvo unutarnjih poslova odobrilo je 29. svibnja 1931. godine podizanje spomenika biskupu Antunoviću i Miroljubu Anti Evetoviću čije je brončano poprsje Meštrović izradio prigodom desete godišnjice pjesnikove smrti 1931. godine. Na postavljanje se čekalo još pet godina, vjerojatno zbog tadašnjeg stanja u državi. Na čelu Odbora za podizanje ovih spomenika nalazio se Blaško Rajić. Prvo se prišlo izradi spomenika Evetoviću, dok su se financije za spomenik Antunoviću prikupljale sve do početka Drugog svjetskog rata. Poprsje je postavljeno i svečano otkriveno 16. kolovoza 1936. godine, kao dio službenog dijela proslave 250. obljetnice doseljenja veće skupine bunjevačkih Hrvata. Nakon početka okupacije, poprsje je sklonjeno a poslije Drugog svjetskog rata nalazilo se u kolekciji Gradskog muzeja. Meštrović je Evetovića prikazao realistično s minimalnim intervencijama na površini biste. Na postamentu je upisano Miroljub Ante Evetović, pjesnik 1862-1921 a ispod toga i njegovi stihovi: I ne treba i ne želim više, U životu sebi većeg dara: Hrvatskoga roda ja sam pjesnik, i svećenik Božijeg oltara..., Za dom radim, za rod pjesme pišem, I moje i roda suze brišem... Na bočnim stranama naznačeni su, latinicom i ćirilicom, datumi postavljanja poprsja te naznaka o Meštrovićevom autorstvu. Treba spomenuti da u Mađarskoj postoji kopija ovog Meštrovićevog rada. Poprsje Evetovića na inicijativu mjesnog bunjevačkog „Divan kluba” postavljeno je 1988. godine u u Bačalmašu u parku pokraj župne crkve Uzvišenja Svetog Križa. Na postamentu je s prednje strane uklesan natpis Ante Miroljub Evetović, a na poleđini je upisano Ivan Meštrović 1936. Također postoje i spomen-ploče Evetoviću u Osijeku (1930.) i (Valpovu 1931.).
Spomenik Neznanom junaku na Avali
Na mjestu gdje je smješten mauzolej Neznanom junaku tijekom kasnog srednjeg vijeka nalazio se utvrđeni grad Žrnov. Nakon Prvog svjetskog rata, na ovoj su lokaciji 1922. stanovnici okolnih sela podigli kameni spomenik na mjestu groba nepoznatog palog ratnika. Po želji kralja Aleksandra, a po uzoru na brojna podizanja spomenika Neznanom junaku u drugim zemljama saveznicama, porušeni su ostaci Žrnova i na tom prostoru izgrađen je mauzolej Neznanom junaku koji je postao simbolično mjesto odavanja počasti palim vojnicima tijekom svih ratova vođenih u periodu 1912. – 1918. Raščišćavanje terena i pripremni radovi započeli su u travnju 1934. a izgradnja spomenika započela je 18. lipnja i trajala je četiri godine. Neobrađeni blokovi granita iz jablaničkog kamenoloma dopremani su do željezničke stanice u Ripnju kod Beograda odakle su dovoženi do ove lokacije na Avali (visina 511 m) gdje su izvođeni završni radovi poliranja i glačanja. Temelj i jezgro spomenika izgrađeni su od armiranog betona na kojega su postavljani blokovi od tamnog kamena. Stručnjaci Tehničke direkcije Uprave kraljevskog dvora vodili su nadzor nad podizanjem spomenika a rukovodilac radova bio je inžinjerski pukovnik Stevan Živanović. U obradi kamena i montiranju blokova sudjelovali su pripadnici jugoslavenske kraljevske vojske i mornarice. Prigodom Vidovdana 1934. godine kralj Aleksandar položio je povelju o podizanju memorijala u temelj spomenika, koji je potom posvećen. Meštroviću je pri izradi projekta asistirao i njegov stalni suradnik, arhitekt Harold Bilinić (Split, 1894. – Zagreb, 1984.).
Meštrović je pripremio dvije varijante spomenika koji predstavlja ideju odavanja počasti. Početna ideja bila je jednostavna forma memorijalnog obeliska s prigodnim natpisima. Ovu zamisao je kralj Aleksandar odbio, nakon čega je Meštrović predložio koncept mauzoleja, svojevrsnog sarkofaga na osnovi od pet stuba kao simbola petovjekovnog ropstva pod Osmanlijama. Tako se u ovom spomeniku memorijalnog i grobnog karaktera prožimaju oblici i značenja antičkog hrama, žrtvenika i grobnice, dok sarkofag ističe kontinuitet česte forme grobnog obilježja, naročito vladarskih ili značajnijih ličnosti, još od antike i dalje tijekom srednjeg vijeka. Spomeniku se prilazi kaskadnim stubišnim prilazima s uređenim hortikulturnim okolišem. U osnovi objekta nalazi se kripta gdje je smješten kovčeg s posmrtnim ostacima nepoznatog ratnika. Izvana gledano, pet pristupnih stuba tvore postament mauzoleju amfiprostilnog tipa koji je otvoren s obje kraće strane te zaključen dvoslivnim krovištem sa stiliziranim ugaonim akroterijima. Treba spomenuti formalne sličnosti između Meštrovićevog koncepta i 2.500 godina stare grobnice perzijskom kralju Kiru Velikom koja se nalazi u iranskom Pasargadu. Sličan koncept slavljenja kulta heroja ili nacionalne prošlosti, u znatno monumentalnijim realizacijama, ponavljan je tijekom 19. stoljeća (primjerice, Walhalla kod Regensburga i Befreingushalle kod Kelheima). Lokacije ovakvih memorijala su vrlo često na uzvišenjima odnosno vrhovima brda ili planina, što je zapravo produžetak drevnog religijskog i političkog kulta „svete planine“. Kroz objekt se prolazi po uzdužnoj osi sarkofaga, kroz dva portala (orijentiranih k istoku i zapadu) naglašenih udvojenim parovima karijatida, odnosno ženskih figura u ulozi stupova, koje su okrenute k ulazu. Visina karijatida iznosi četiri metra, isklesane su iz jednog komada granita. Skulpture su odjevene u narodnu nošnju ukrašenu nakitom. U načinu Meštrovićeve obrade odjeće očituje se modernistička geometrijska stilizacija, dok su lica izvedena realistički. Ove figure predstavljaju čuvarice ulaza u mauzolej, smirenog su i ozbiljnog izraza, stoje bosonoge i ruku prislonjenih uz tijelo u različitim položajima. One nose ulogu simbola majki svih palih ratnika čime upućuju na ideje vječne slave i jugoslavenstva, ujedinjavanja svih nacionalnosti u kraljevini a predstavljaju Bosanku, Crnogorku, Dalmatinku, Hrvaticu, Slovenku, Vojvođanku, Šumadinku i Južnosrbijanku (Makedonku). Karijatide su isklesane u Meštrovićevoj radionici u Splitu i dopremljene na Avalu. Na vijencu iznad portala uklesan je velikim slovima natpis: Aleksandar I Kralj Jugoslavije Neznanom junaku, a na suprotnoj strani rimskim brojevima godina završetka spomenika MCMXXXVIII.
Avalski kompleks zapravo predstavlja nacionalno i državno svetilište u uskoj vezi s prirodom i selom, odnosno percipiranjem seljaštva kao povijesne osnove tadašnje državne zajednice na osnovu pastoralnog ili ruralnog identiteta. Mauzolej donekle reaktivira semiotiku Meštrovićeve ranije ideje – samo u fragmentima realiziranog – Vidovdanskog ciklusa, to jest Kosovskog hrama i pripadajućeg skulptorskog programa (1904. – 1914.). Spomenik Neznanom junaku ostavlja dojam drevnog, arhaičnog i antičkog mjesta ali jasno povezanog s lokalnim jugoslavenskim etnosom putem prikazane nošnje na karijatidama. Osam djevojaka koje zapravo simboliziraju osam oblasti, iako rađene s namjerom da predstavljaju ideju stabilnosti putem različitosti, zapravo su simptom društveno-političke krize koja je bila konstantna od 1918. i formiranja južnoslavenske države. Po završetku izgradnje 1938. godine, posmrtni ostaci nepoznatog (pretpostavlja se srpskog) ratnika iz starog spomen obilježja položeni su u novu kriptu. Spomenik Neznanom junaku je utvrđen za spomenik kulture od izuzetnog značaja 1979. godine. U neposrednoj blizini spomenika nalazi se i državni hotel Avala iz 1931. godine čiji je autor arhitekt Viktor Lukomski, ruski emigrant.
Spomenik Svetozaru Miletiću u Novom Sadu
Predsjednik Odbora za podizanje spomenika narodnom tribunu vojvođanskih Srba, političaru i novinaru Svetozaru Miletiću (Mošorin, 1826. – Vršac, 1901.) bio je Aleksandar Moč, predsjednik Matice srpske, inače pristalica Udružene oporbe (koalicija Hrvatske seljačke stranke i Samostalne demokratske stranke). Odbor je izravno angažirao Meštrovića za izradu spomenika. U veljači 1939. Meštrović je boravio u Novom Sadu gdje je na poziv Matice srpske i gradske uprave razgovarao o pripremama za izgradnju i podizanje spomenika Miletiću. Meštrović je, s obzirom na predviđenu lokaciju spomenika na glavnom gradskom trgu, zatražio da se spomenik Presvetom Trojstvu iz 1781. ukloni jer bi se nalazio suviše blizu budućeg spomenika. Tome se usprotivila župa Imena Marijina te je uslijedio kompromis i Trojstvo je premješteno deset metara dalje, bliže crkvi gdje je stajalo sve do uklanjanja nakon Drugog svjetskog rata. Meštrović je do ljeta dovršio izradu modela te je spomenik Miletiću tijekom lipnja 1939. odliven u Zagrebu. Tijekom srpnja započeta je i rekonstrukcija trga ispred novosadske Gradske kuće. Otkrivanje i posvećenje spomenika 1. listopada pratio je bogat program u kome su sudjelovali brojni gosti iz Beograda, Novog Sada i ostalih gradova Vojvodine. U sklopu svečanosti povodom otkrivanja spomenika, dan ranije 30. rujna, priređena je izložba suvremenih vojvođanskih slikara u novosadskom Sokolskom domu. Tada su izloženi radovi mladih umjetnika poput Mladena Josića, Magde Petrović, Milana Konjovića, Stevana Bodnarova, Vase Pomorišca, Ivana Tabakovića, Franje Radočaja, Bogdana Šuputa i drugih. Na sam dan otvaranja 1. listopada održana je svečanost na kojoj je govorio predsjednik Kraljevske vlade dr. Dragiša Cvetković. Na svečanoj tribini pjevao je veliki zbor pjevačkih društava iz čitave Vojvodine uz prisutnost velikog broja ljudi. Pored članova vlade prisustvovali su i bivši ministri, narodni poslanici i senatori, episkop bački Irinej Ćirić i brigadni general Vuko Lepetić, kraljev izaslanik.
Početkom Drugog svjetskog rata spomenik je uklonjen od strane mađarskih okupacijskih vlasti. Vraćen je odmah po oslobođenju Novog Sada na inicijativu Vase Stajića i ponovno otkriven 10. prosinca 1944. Novi postament nešto je niži od prvotnog dvometarskog, a krajem 1951. godine novosadski kipar Pavle Radovanović (Zrenjanin, 1923. – Novi Sad, 1981.) uklesao je tekst Svetozar Miletić 1826-1901, rad Ivana Meštrovića 1939. Visina brončane figure Svetozaru Miletiću iznosi pet metara, dok skupa s postamentom visina prelazi sedam metara. Miletić je prikazan u natprirodnoj veličini s uzdignutom desnom rukom i stisnutom šakom. Odjeven je u kaput i redengot, valoviti ogrtač koji je simbolički trebao predstavljati širinu i zamah Miletićevog djelovanja na polju nacionalne borbe 19. stoljeća. Nedugo nakon postavljanja, spomenik Miletiću doživio je kritike od strane struke pa i šire javnosti, dijelom i zbog očite sličnosti sa njegovim spomenikom Grguru Ninskom iz 1927. u Splitu. Pojavna sličnost ovih spomenika je u prikazanoj gesti, naglašenom odlučnom položaju i zamahu Grgurove i Miletićeve ruke. Obje skulpture reprezentiraju snažne političke i povijesne ličnosti koje po Meštrovićevom viđenju, odlučno i hrabro predvode svoje narode te su kao takvi ostali upamćeni u narodnoj svijesti. Miletić je prikazan donekle zdepasto i nižeg rasta što dugi kaput dodatno naglašuje a javljale su se i kritike pomalo groteskno oblikovanih šaka. Ipak, spomenik Svetozaru Miletiću postao je dominantna i prepoznatljiva točka središta Novog Sada. Stavljen je pod zaštitu države kao nepokretno kulturno dobro – spomenik od velikog značaja, 1949. i ponovno 1991. godine.
Foto:
Nada Sudarević (Hrvatska riječ)
Mihael Sokol
Priređeno prema:
Bela Duranci i V. Gabrić-Počuča, Javni spomenici opštine Subotica, MZZSKS, Subotica 2001.
Vladimir Mitrović, Djela velikana hrvatske umjetnosti 20. stoljeća u Novom Sadu, Ivan Meštrović, Ivan Vitić, Josip Seissel, Hrvatski kulturni centar – Fondacija „Spomen-dom bana Josipa Jelačića“, Novi Sad – Petrovaradin, 2022.
graditeljins.wordpress.com/2018/04/18/ivan-mestrovic-i-novi-sad/
Stanko Piplović, „Klasicizam u arhitekturi Ivana Meštrovića“, Kulturna baština, br. 45, str. 385-420, 2019.
Aleksandar Ignjatović, „Od istorijskog sećanja do zamišljanja nacionalne tradicije: spomenik neznanom junaku na Avali (1934-1938)“, u: Istorija i sećanje, studije istorijske svesti, (ur) Olga Manojlović Pintar et al, Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd, 2006.
Davor Stipan, „Prilog revalorizaciji arhitektonske baštine Ivana Meštrovića u svjetlu muzeološko-baštinskog promišljanja“, Informatica museologica, vol. 44, br. 1-4, str. 187-196, 2013.
beogradskonasledje.rs/izdvajamo/spomenik-neznanom-junaku-na-avali
https://www.zkvh.org.rs/aktualnosti-post/znamenite-osobe/ante-evetovi-miroljub-1862-1921
https://www.hrvatskarijec.rs/vijest/A31081/Mestrovic-u-Subotici,--smjena-Vranje-Sudarevica/
FB Bácskai Horvátok Kulturális Központja/ Kulturni centar bačkih Hrvata
