Josip Jurca, voditelj Velikog tamburaškog orkestra HKPD-a Matija Gubec iz Rume - intervju

Objavljeno: 30.06.2023. Pregleda: 50

U Kulturnom centru u Rumi 27. svibnja 2023. godine održan je koncert Velikog tamburaškog orkestra HKPD-a Matija Gubec iz Rume u povodu obilježavanja 120. obljetnice rada te udruge. Članovi rumske udruge su se te večeri oprostili i od dugogodišnjih članova Društva Josipa Jurce, dirigenta tamburaškog orkestra, i Dušana Stupara, vokalnog solista. Josip Jurca, dirigent i voditelj Velikog tamburaškog orkestra Matija Gubec, poslije 26 godina aktivnog rada u udruzi odlučio je otići u mirovinu i orkestar prepustiti mlađim generacijama. A tijekom proteklih godina obučio je nekoliko naraštaja današnjih vrsnih tamburaša, skladao mnoge skladbe, napisao je i objavio više autorskih pjesama posvećenih rodnome gradu, Srijemu i Vojvodini i zajedno sa svojim tamburašima nastupao na brojnim koncertima i festivalima, gdje su dobili prestižne nagrade.

Iza Vas je 26 godina aktivnog rada u udruzi, ali glazba je mnogo dulje Vaša ljubav, preokupacija. Kada je bio Vaš prvi susret s glazbom?

Imao sam samo četiri godine kada me je sestra od tete počela učiti svirati harmoniku. Ali, bio sam mali, harmonika teška, držao sam je na stolu i tako sam počeo svirati. Kada sam krenuo u četvrti razred osnovne škole, roditelji su me upisali na prve sate glazbe kod profesora Nikole i Tamare Krutikov. Tu sam dobio dobru osnovu za samoobrazovanje. Član sam rumske udruge od malih nogu. Moj djed je također bio član udruge od 1925. godine i pjevao je u zboru. Osim njega, članovi udruge su bili i moj otac, pokojni brat, a danas moji sinovi i unuci. To je naša obiteljska tradicija.

Ruma je poznata kao grad tamburaša. Stoga je bilo logično da okosnica Društva bude tamburaška sekcija. Tamburaškom glazbom bavite se više od pol stoljeća. Kako ste se odlučili za taj instrument?

Naši tamburaši su nastupali i davne 1937. godine u vrijeme kada je osnovan Hrvatski tamburaški savez u Osijeku. Tamburicu sam počeo svirati 1964. godine kada je u Rumi osnovan Festival tamburaških društava Vojvodine. Tada sam imao 14 godina. U to vrijeme svirao sam harmoniku, ali sam se priključio orkestru i počeo svirati tamburu. Od tada datira moja tamburaška karijera. Te 1964. godine na festivalu u Rumi je svirao i naš orkestar i imali smo uspješan nastup. Tada su postojala samo dva velika tamburaška orkestra u Vojvodini: naš tamburaški orkestar i tamburaški orkestar Sloboda iz Subotice. Aktivno smo radili i vježbali. Godine 1997. sa zadovoljstvom sam prihvatio ponudu Upravnog odbora udruge da budem voditelj Velikog tamburaškog orkestra. Uspio sam okupiti oko 30 talentirane djece i vrlo brzo sam ih naučio svirati. Već poslije nekoliko mjeseci održali smo prvi koncert.

Nisu Vam bili strani ni drugi instrumenti, o čemu govore i Vaši angažmani u nekoliko bendova. Vremenom ste postali poznati i široj javnosti. Kako se sjećate tih vremena?

Na igrankama sam počeo svirati 1964. godine. Igranke su tada bile jedini vid zabave. Svirao sam zajedno sa Stjepkom Gutom, svjetski poznatim trubačem. Tri godine smo svirali u našoj mjesnoj zajednici i nakon toga smo dobili poziv da sviramo u nekadašnjem Hrvatskom domu (Domu JNA u Rumi), koji je u to vrijeme bio poznato mjesto za igranke. Tu smo svirali više od 10 godina. S pojavom Beatlesa na našim prostorima, počeo sam svirati gitaru. Bio sam član nekoliko bendova, svirao sam po hotelima u Srijemu i na Jadranu, od Umaga pa sve do Herceg Novog. U međuvremenu sam gajio ljubav i prema tamburi. Ta moja ljubav prema njoj je vremenom rasla i koncem devedesetih potpuno sam se posvetio tamburaškoj glazbi.

Kako je bilo raditi s mladim tamburašima?

Nikada nisam imao problema u radu s djecom. Trudio sam se da s njima nađem zajednički jezik. Nikada nisam bio strog. Trudio sam se da naš rad uvijek bude u lijepoj i ugodnoj atmosferi. Djeca su me dobro prihvatila. Nitko od njih nije odlazio iz orkestra zbog nekog problema nego su uvijek odlazili onda kada im životni uvjeti nisu dopustili da se više posvete tamburi. Najčešći razlozi su bili daljnje školovanje ili zaposlenje u nekom drugom gradu.

Iza Vas su brojni nastupi, gostovanja. Koji će Vam nastupi ostati u najljepšem sjećanju?

Jedne godine smo održali čak 28 koncerata, što se rijetko koji tamburaški orkestar može pohvaliti. Također, imali smo nekoliko zapaženih nastupa u dvorani Lisinski u Zagrebu. Jedna od manifestacija je bila Srijem Hrvatskoj, na kojoj je nastupio veliki broj sudionika, tamburaša i renomiranih pjevača iz Hrvatske. Najemotivniji koncert je bio u Sigetu u Zagrebu. Najveći dio publike su bili naši Rumljani koji su se preselili u Hrvatsku ratnih devedesetih godina. Bilo je jako emotivno. Budući da se bavim komponiranjem i pisanjem aranžmana i da sam napisao nekoliko zavičajnih pjesama o Rumi, tijekom izvođenja pjesama primijetio sam da je u publici bilo dosta suza. Osim u Zagrebu, svirali smo i u ostalim gradovima u Hrvatskoj i u Srbiji, a u Rumi posljednjih 15 godina organiziramo dva koncerta godišnje. Također, moram istaknuti da smo s našim solistima snimili nekoliko CD-a i jedan autorski s mojim kompozicijama.

Vaši koncerti su prepoznatljivi po tome što uvijek počinju i završavaju Vašim autorskim pjesmama. Vjerujete li da će tu tradiciju nastaviti i mlađi naraštaji?

Koncert uvijek počinjemo pjesmom Rumo ljepotice, a završavamo također mojom autorskom pjesmoj Moj kićeni Srijem, koja je i najpoznatija. Odlučio sam napisati više pjesama o Rumi zato što nije postojala nijedna pjesma o našem gradu i sve one su lijepo prihvaćene. Na CD-u koji smo snimili ima 26 pjesama, mojih autorskih skladbi, koje izvode solisti iz naše udruge: Dušan Stupar, Katarina Atanacković Horvatić, Marija Ratančić i njen suprug dr. Ivan Bogdan Dejanović, Zoran Lepšanović. Naša publika rado pjeva sve te pjesme i vjerujem da će tako ostati i u budućnosti.

Tijekom rada došli ste na ideju da izdate i dvije knjige. Što Vas je ponukalo da to učinite?

Knjiga U srcu mi zvoni tambura, koja nosi ime po mojoj pjesmi, sadrži partiture za tamburaški orkestar. Ona je tiskana 2017. godine. Interesantna je po tome što su u njoj sadržani kompletni aranžmani s mojim autorskim pjesmama, kao i popularnim aranžmanima starogradskih pjesama. Budući da sam se bavio i komponiranjem umjetničke glazbe, u knjizi su i te kompozicije koje su izvođene na festivalima u Rumi. U vrijeme dok je u našoj župi bio župnik Željko Tovilo, koji je također pjevao s nama, inspirirao nas je da pjevamo na misama. Tada sam napisao nekoliko aranžmana koje smo izvodili u crkvi, a na polnoćki u crkvi dugi niz godina. Zato sam došao na ideju da napišem knjigu Katoličke misne i božićne pjesme. Knjiga je tiskana 2021. godine. Župnik Ivica Ćatić i biskup Đuro Gašparović su nam odobrili tiskanje knjige i nadam se da će ona poslužiti tamburaškim orkestrima, kako kod nas u Srbiji tako i u Hrvatskoj, posebice onima koji sviraju u crkvi.

Tijekom svog rada dobitnik ste i više nagrada. Koje biste istaknuli kao najznačajnije?

Naše Društvo je 2013. godine dobilo Zlatnu povelju Ive Josipovića, tadašnjeg predsjednika Hrvatske. Osobno sam dobio nagradu Hrvatskog nacionalnog vijeća Josip Andrić za doprinos hrvatskoj kulturi, 2015. godine. One su nam svakako bile poticaj da budemo još uspješniji u daljnjem radu. Nagrada Ive Josipovića me je jako obradovala. Najprije zato što smo je dobili od predsjednika države, a drugo zato što je on vrsni muzičar. Nagrada HNV-a me je također obradovala i drago mi je da su i oni prepoznali moj trud i rad.

Kako ste se osjećali na oproštajnom koncertu i jeste li bili zadovoljni onim što su Vam priredili članovi Vaše udruge?

Bilo je previše emotivno. Planirao sam mnogo toga reći na bini, ali nisam mogao. Iz Društva ne mogu otići, previše sam vremena proveo tu, skoro pola života. U vrijeme dok sam vodio orkestar dobro smo opremili prostorije Društva. Izgradili smo zgradu u dvorištu gdje je na katu prostorija za instrumnete i za vježbanje. Tu se nalazi i ured gdje sam provodio najviše vremena. To je moj drugi dom. Sve moje note su u tom uredu. Cjelokupan moj rad će tamo ostati i vjerujem da će puno značiti članovima udruge.

Jeste li zadovoljni kada danas vidite Veliki tamburaški orkestar koga ste ostavili mladim naraštajima?

Nadam se da će udruga nastaviti kontinuirano raditi. Tim prije što je Veliki tamburaški orkestar preuzeo Dragutin Škrobot, koji je završio Muzičku akademiju i svirao je dugi niz godina u našem orkestru. Ambiciozan je i veliki je entuzijast. Uspio je okupiti tamburaše koji su svojevremeno prestali svirati i drago mi je zbog toga. Vjerujem da će pod njegovim vodstvom orkestar nastaviti vrijedno raditi, nizati uspjehe i održati kontinuitet rada udruge koji traje 120 godina. Dokle god budem mogao bit ću uz njih i uvijek ću im rado pomoći u svemu.

Izvor: Hrvatska riječ (Ž. V.)

Aktivnosti Zavoda

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • Dani Hrvata Bunjevaca u Splitu i Splitsko-dalmatinskoj županiji
  • ZKVH i Prelje u programu Noć muzeja u Baji
  • Međunarodni Marijanski pučki festival Zdravo budi, Marijo!
  • 11. saziv umjetničke kolonije Panon
  • Izložba Vrijeme nade – slamarska umjetnost NKB Hrvata Bunjevaca i Ukrajinaca
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima