Josip Stantić, novinar - intervju

Objavljeno: 01.03.2024. Pregleda: 61

Skoro nezaobilazan posjetitelj svih hrvatskih političkih i kulturnih događaja koje organiziraju Hrvati u Vojvodini je u ulozi novinara Josip Stantić, video-novinar hrvatskog programa Radiotelevizije Vojvodine. Svoju novinarsku karijeru započeo je u Subotičkim novinama, a danas njegove priloge možemo redovito pratiti na RTV-u, i povremeno na HRT-u i portalu Hine. Uzdržan u komentarima, jer sebe smatra onim koji otvara teme i postavlja pitanja, a tumačenja prepušta kompetentnim sugovornicima, ipak ima svoje dojmove kako o tri desetljeća novinarstva na hrvatskom jeziku tako i o promjenama položaja Hrvata u Srbiji protekla tri decenija. Kaže kako mu je najteže pronaći relevantne sugovornike za političke i društvene teme i probleme u hrvatskoj zajednici, a da ga najviše smeta što svi misle kako znaju što je to novinarstvo i što treba tematizirati.

Već trideset godina ste u novinarstvu. Kako ste odabrali novinarsku profesiju? Je li to bila Vaša želja od početka?

Nije. Ja sam u biti odgajan kao prirodnjak. Moj otac je volio prirodu i bio u doticaju s ljudima koji su se bavili šumarstvom. Meni je ta djelatnost izgledala kao ona koja može čovjeka ispuniti i donositi benefite i zbog toga sam nakon završetka srednje poljoprivredne škole upisao fakultet šumarstva u Beogradu. Pohađanje stručne škole koja ne osigurava kvalitetno predznanje za nastavak školovanja pokazat će se kao pogreška, ali suština je da sam se od osnovne škole usmjeravao na to i sebe sam vidio u okruženju prirode koje je zeleno, čisto, prozračno... Nakon odsluženja vojnog roka, koji je bio dosta traumatičan, budući da je to bilo 90-tih godina i bio sam u Sloveniji kao posljednja generacija vojnika koja je napuštala Sloveniju, otišao sam u Beograd i studirao šumarstvo. Stigao sam do treće godine, ali nisam mogao nastaviti jer matematiku nisam savladao u dovoljnoj mjeri. I tada je nastao jedan vakuum od godine i pol dana te mi je otac sugerirao da upišem tečaj novinarstva pri Otvorenom sveučilištu u Subotici s mentorom novinarom Subotičkih novina Ljubomirom Đorđevićem. Nakon završetka tečaja, kao volonter sam odlazio u Subotičke novine raditi, kojima je urednik tada bio Milovan Miković. On nam je davao novinarske zadaće i tu sam polako ulazio u svijet novinarstva kroz praćenje društveno-političkog života grada Subotice. Uposlio sam se u Subotičkim i tako započeo novinarsku karijeru, premda sam u međuvremenu završio Višu školu za obrazovanje odgojitelja u Subotici. Tamo sam radio dok se stvari nisu počele lomiti zbog privatizacije te sam prešao na Radio Suboticu u redakciju na hrvatskom jeziku. Budući da je došlo do liberalizacije i demokratizacije u Srbiji postavilo se i pitanje televizijske produkcije na hrvatskom jeziku, a pošto sam tada ušao u svijet elektroničkog novinarstva počeo sam se baviti i televizijskim novinarstvom i produkcijom. Tako sam iz medija koji su čisto tiskovnog karaktera ulazio u svijet elektroničkih medija.

Što Vas je privuklo televizijskom novinarstvu i elektroničkim medijima?

Definitivno je rad u elektroničkim medijima daleko izazovniji i dinamičniji, osobito meni koji radim sam. Televizija istina manje-više podrazumijeva ekipni rad, uz novinara najmanje snimatelja, ali mene su profesionalne obveze i život natjerali da se prihvatim kamere, nakon što sam svladao osnove klasičnog novinarstva, a zatim sam ušao i u svijet montaže i svega ostalog. Dinamičnije je i izazovnije, a i zahvalnije jer elektronički mediji imaju i veću popularnost nego li tiskani mediji. Ali i dalje sam jako privržen tiskanim medijima i rado ih čitam. Kupujem i Hrvatsku riječ i tjednike i knjige i volim ih čitati tako da nikad nisam napustio svijet pisanog novinarstva.

Danas radite u Radio-televiziji Vojvodine, uz to ste vanjski i povremeni suradnik Hine, a Vaše priloge često možemo vidjeti i na HRT-u. 

Nakon odlaska s Radija Subotice, gdje se također počelo lomiti zbog privatizacije, ukazala se mogućnost da prijeđem u uredništvo na hrvatskom jeziku na RTV-u. Priključio sam se toj ekipi kao suradnik iz Subotice i tu sam i danas. Suradničkoj ekipi agencije Hina pridružio sam se na moju inicijativu. Naime, još dok sam bio na Radio Subotici 2000-tih potražio sam kontakte i upitao je li njima zanimljivo imati suradnika, dopisnika iz Vojvodine. Uredništvo Hine je pokazalo interes, napose što su se brojne mogućnosti za organiziranje hrvatske zajednice oslobodile i sama zajednica je bila ohrabrena i počela djelovati mnogo otvorenije. Tako se saznavalo u Hrvatskoj da ovdje postoji zajednica koja je vitalna i relativno brojna i željeli su prije svega dobijati informacije o tome kako žive Hrvati u Srbiji, a zatim se proširilo i na događaje iz društveno-političkog života Vojvodine. Za HTV ponekad šaljem video materijale iz života hrvatske zajednice. To je vanjska suradnja koja je također uspostavljena 2000-tih i meni je jako dragocjena, jer sam tamo puno naučio. Bili smo na HRT-u na raznim edukacijama, uspostavio sam komunikaciju s brojnim urednicima i držim da koliko pridonosim izgradnji slike o Hrvatima u Srbiji toliko meni koristi to iskustvo i znanje i standardi koje HTV ima i za unaprjeđenje programa koje prenosim i u radu na RTV-u.

Tko odabire i predlaže teme u Vašem radu?

To je moj izbor apsolutno. Budući da već tri desetljeća pratim hrvatsku zajednicu, sam pronalazim teme i sugovornike, predlažem jednom tjedno šefici dopisništva koja ih prosljeđuje kompletnom sustavu pa to dolazi do moje redakcije. Ako ima nekih sugestija, one mi stižu ali općenito sam biram teme, sam pronalazim ljude i obrađujem teme.

Koje su Vaše omiljene teme?

Važne su mi teme koje se događaju u Hrvatskom domu – Matici koja se izrodila u važnu instituciju, premda je Hrvatsko nacionalno vijeće bilo i ranije važno. Detektiram sve teme koje se događaju i vezane su za ovu instituciju. S druge strane, jako volim otići na teren razgovarati s običnim pukom u ambijentu u kojem oni žive, volim odlaziti van urbane sredine i razgovarati s ljudima koji nisu vezani uz profesionalne institucije nego svoje slobodno vrijeme i privatni život posvećuju tome da hrvatski identitet i zajednica opstane i živi.

Kako vidite promjene unutar hrvatske zajednice za trideset godina?

Drastične su. Suradnju s hrvatskim medijima sam započeo suradnjom s radijskom emisijom koja se zvala Hrvatima u Srijemu, Bačkoj i Banatu. To je bila emisija koja se emitirala još u ratno vrijeme iz Hrvatskog radija i tematizirala je koliko je mogla događaje iz hrvatske zajednice. Suradnik je tada bio Ivo Kujundžić, koji danas radi kao urednik na HRT-u. Preko njega i Stanke Kujundžić sam počeo surađivati za tu emisiju vrlo stidljivo, jer je to bilo dosta delikatno vrijeme i politički život hrvatske zajednice je bio vrlo težak. Tih ‘90-ih godina bilo je teško s ljudima razgovarati i manje-više sve se svodilo na komentare, izjave i reakcije ljudi koji su bili nositelji određenih političkih dužnosti u Demokratskom savezu Hrvata u Vojvodini prije svega. To je bilo to rudimentarno i teško vrijeme rada za neki hrvatski medij, ali sam držao da je važno i da se treba znati i izvan Vojvodine kako hrvatska zajednica kojoj pripadam živi i radi. Kako smo ulazili u 2000-te i nakon demokratskih promjena ljudi su se oslobodili i bilo je lakše doći do sugovornika. Društveni život je bio bogatiji, neke udruge su obnavljale svoj rad a nove su nastajale i bilo je daleko lakše pratiti i tematizirati događaje. No, moram reći kako i dalje postoji taj problem pronalaženja sugovornika u hrvatskoj zajednici. Premda živimo u vrijeme kada su mediji na svakom koraku i internet omogućava da svatko napravi svoj video i tonski uradak, meni je i dalje problem kako ohrabriti ljude da stanu pred kameru i iznesu svoj stav. Očito postoji još ta vrsta nespokoja, straha, nazovimo to kako hoćemo i na žalost limitiran sam jer nemam preveliki broj sugovornika koji su spremni otvoreno govoriti o nekim osjetljivim temama unutar hrvatske zajednice. Lakše je kada se govori o kulturi, nošnji, plesu... Tu ću lakše naći običan puk koji će o tome govoriti, ali čim trebamo tematizirati neke stvari koje su političke naravi, oko naše kontribucije u ukupnom sustavu Srbije, ili tematizirati i komentirati političke događaje i teme u hrvatskoj zajednici vrlo je problematično pronaći sugovornika a da to nije netko duboko involviran u strukture zajednice.

Je li danas manje sugovornika i različitih mišljenja i, da tako kažemo, dijaloga unutar hrvatske zajednice? 

Da, naravno. Ranije, kada je postojala ta neka alternativa i kada su postojala paralelna nastojanja da se i neke druge strukture uključe u politički život zajednice, a bilo je i stranaka i udruga koje su bile oporbenog karaktera, bilo je i više sugovornika koji su željeli javno istupiti jer se ne slažu s glavnom strujom politike unutar hrvatske zajednice. Ali kako je sada uspostavljena apsolutna dominacija DSHV-a, i HNV se etablirao kao institucija koja objedinjuje razna područja djelovanja, priznajem da je utihnuo taj neki drugi glas koji tome oponira. To nije ni moja zasluga ni moj problem – to je činjenica.

Pronalazite li uvijek sugovornike u HNV-u, DSHV-u, institucijama i organizacijama i dobijate li odgovore na pitanja koja postavljate? 

Tu ulazimo u pitanje kako je ustrojeno sve to. Slično stanje detektiram u svim institucijama, i manjinskim i većinskim u zemlji, pa i u HNV-u. Kao novinar tijekom ‘90-ih, u, kako se veli, nedemokratsko vrijeme, sjedio sam na sjednicama gradske vlade, imali smo brifinge kod gradonačelnika gdje je čovjek stajao na raspolaganju svakog ponedjeljka za sva silna pitanja, podobna i nepodobna, pratili smo sve sastanke gradskih dužnosnika i to je sve manje-više bilo očuvano niz godina. Ne mogu reći točno do kada, jer sam prestao pratiti rad lokalne samouprave i ne znam točno u kom trenutku je to prestalo biti javno. Ali sada svjedočim tome kako je doći do informacije od bilo kojeg važnijeg dužnosnika unutar gradske samouprave ogromna i složena procedura, a kamoli u državnim institucijama. Naravno, iz mojeg rakursa držim kako to nije dobro i preporučam da i unutar HNV-a i svih drugih institucija hrvatske zajednice budemo otvoreniji i dostupniji pa i sam kroz svoja izvješća mogu doznačiti da to nije zatvoren sustav. I potičem sve one koji o tome mogu odlučivati da se ne zatvaramo nego da se stvari otvaraju i da budu dostupni za komunikaciju i tematiziranje stvari. Jer, iako su problematične, one su gole činjenice i njih treba tematizirati. Pretpostavljam da ni premijer Hrvatske ne obožava tematiziranje pitanja Turudića, ali on stane i o tome mora na presicama otvoreno govoriti, kao što pretpostavljam ni Vučić ne voli razgovarati s novinarima N1 na nekim presicama, ali i on stane pred novinare i odgovara na neugodna pitanja. U tom smislu držim da to treba biti normalnost i da osobe u sustavu trebaju biti dostupne i imati autonomiju istupa.

Vidite li neke promjene u pogledu dostupnosti i otvorenosti ljudi iz institucija hrvatske zajednice u odnosu na ranija vremena?

Meni su ljudi dostupni i dalje. Nemam problema s time. Postavio sam sada pitanje kadrovskih promjena u HNV-u, iznenadnog odlaska Lazara Cvijina i Filipa Čelikovića i očekujem da ću dobiti odgovore i na ta pitanja. Ne mogu još ništa reći, to je relativno friško, a i osjetljivo je pitanje. Vidjet ćemo u kom pravcu će stvari ići, a ja samo tematiziram gole činjenice. I nadam se i vjerujem da se od toga neće bježati. Obzirom da ljude koji su u sustavu i prije negoli su postali dužnosnici osobno poznajem, imali smo razgovore po pitanju što i kako novinarstvo treba izgledati. Mene osobno smeta što ljudi, i dužnosnici i nedužnosnici, misle kako znaju što je novinarstvo i kako treba njime upravljati. S druge strane, nama se uskraćuje pravo da mi komentiramo i sugeriramo neke stvari. S druge strane, ja i ne želim to raditi, niti sam ikada želio ulaziti u sustav i komentirati način uređivanja sustava. To rade ljudi koji su dobili mandat za to, i ja to duboko poštujem. Jedino što mene dira i pretpostavljam i sve druge novinare je kako svi misle da znaju što novinar treba raditi i koje teme treba obrađivati.

Budući da već tri desetljeća pratite događanja u Subotici, kako Vam se čini je li došlo do promjene položaja Hrvata u Subotici?

Mi živimo u getu. Definitivno. Ja sam maltene na svim manifestacijama hrvatske zajednice. Uz novinare Hrvatske riječi ja sam na gotovo svim manifestacijama i događajima jedini televizijski novinar. Izuzetak su događaji u kojima sudjeluju ministri dviju zemalja ili drugi visoki dužnosnici. U pitanju su manifestacije koje nisu internog karaktera, kao prvo javne su sve, a kao drugo često izlaze iz okvira hrvatske zajednice i dar su svim građanima ovoga grada – od Dužijance, preko koncerata, atraktivnih manifestacija. Svjedočim da i po kvaliteti i po broju manifestacija hrvatska zajednica se stvarno ima čime ponostiti.

A nije uvijek bilo tako?

Nije. Mislim da smo sada zatvoreniji i u većem getu nego što smo bili do neke 2010.-2015. godine. Mislim da smo ranije bili i prisutniji i politički i društveno u gradu. Sada imamo slobodu djelovanja, istina ne baš uvijek, jer se ponekada zabranjuju neke manifestacije i događaji u gradskoj vijećnici, ali manje-više se dopušta da možemo manifestirati i očitovati svoju nacionalnu pripadnost. Ali to biva vidljivo i detektira se samo u medijima na hrvatskom jeziku, a u drugim gradskim medijima vrlo malo. Moram priznati da je to slučaj i s mađarskom zajednicom iako je vrlo snažna s brojnim resursima i programima i snažnom medijskom infrastrukturom, ali ja ni tu zajednicu ne vidim u javnosti. Postali smo jako geotizirani svi, i u medijima koji se obraćaju svim građanima nema baš manjina.

A kako vidite političku snagu i utjecaj Hrvata u gradu? Ima li tu promjena?

Ja tu vidim da su Hrvati kao politička snaga, odnosno oni koji vode politiku hrvatske zajednice diskreditirani, u smislu da su marginalizirani. Ne vidim ih da su uključeni. Razvidno je bilo donedavno, dok je Žigmanov bio ministar, da veći prostor djelovanja političkih predstavnika Hrvata ima u Beogradu i Novom Sadu u odnosu na Suboticu koja je političko, kulturno i znanstveno središte Hrvata u Srbiji. Čini se kao da je cilj da se zatomi vidljivost, politička i društvena, hrvatske zajednice. To je moj osobni dojam. Držim da živimo na marginama društvenog i političkog života Subotice.

Kako je do toga došlo?

Možda bi trebalo ući u neke analize, političke i društvene. Ne držim sebe dovoljno kompetentnim, ali ja detektiram i doživljavam da je to ciljano. Zbog čega se to događa, je li to zbog politički ciljanog i namjernog građenja distance, je li se namjerno želi onemogućiti da hrvatska zajednica skupa s ostalim manjinama ponovo dođe do izražaja i da ova Subotica ponovo bude i grad manjina u pozitivnom smislu kao što je nekada bila, postavlja se pitanje. Je li se to radi ciljano ili ne, ne bih se usudio reći, mogu imati samo neke dojmove o tome.

A imaju li predstavnici i organizacije Hrvata dobar odgovor prema društvenoj i političkoj realnosti koja se uvelike promijenila?

Tu ulazimo već u polje političkog komentiranja. Činjenica je da se bavim novinarstvom koje detektira stvari, a odgovore na složenije procese tražim od ljudi za koje držim da su kompetentni, poput politologa, ili ljudi koji se tematski bave određenim područjem, jer uvažavam njihov stupanj obrazovanja i kompetenciju i njima prepuštam da temeljem svojih intelektualnih i obrazovnih resursa protumače i ljudima kojima se ja obraćam stvarnost i što se tu događa. Ne radim u medijima koji njeguju komentatorski i kolumnistički stav, i osobno nisam komentator niti kolumnist, jedino mogu detektirati i otvarati pitanja i postaviti ta pitanja i na taj način vidjeti je li to dobro ili ne. Imam samo neke osobne dojmove, a i u poziciji sam da kao i mnogi drugi novinari mnogo više znamo nego što možemo reći, napisati i objaviti. To je tako. Jer svaku našu tvrdnju treba i dokazati i tu dolazimo i do vrlo osjetljivog područja, do onih stvari do kojih dolazimo privatnim kanalima a ne možemo sada zlouporabiti povjerenje i učiniti ih javnim, jer time izlažemo i svoje sugovornike neugodnostima i na koncu može se ispostaviti i da to nije točno i izazvati brojne probleme. Suma sumarum, imam neke dojmove koje u javnosti ne bih želio iznositi, jer nije moja uska struka. Bavim se informiranjem javnosti i nuđenjem odgovara kroz prizmu svojih sugovornika koji su kompetentni za to.

Ako je riječ o Vašim dojmovima, kako gledate na budućnost Hrvata u Srbiji, s optimizmom ili...?

Otvaranje Matice, imenovanje čelnika DSHV-a za ministra, dužnosti u Pokrajini, prisustvo premijerke Srbije i premijera Hrvatske na otvorenju Matice, susret ministara vanjskih poslova koje smo imali na prošlom Velikom prelu prošle godine sve je to izgledao jako optimistično i onda su se dogodile loše stvari i opet određenu dozu defetizma donijele i čini mi se da su stvari sada depresivnije negoli su bile samo prije godinu dana. Opet bi se trebalo upuštati u analize zašto je to tako, ali ja samo detektiram činjenice, da se neki negativni procesi događaju, od izbora do podataka s popisa, nekih kadrovskih promjena unutar zajednice i tu sad stvari izlaze izvan mog osobnog doživljaja optimističkih vizura i malo imaju defetističkih primesa.

Ipak, sredstva koja su osigurana za programe i projekte hrvatske zajednice iz Hrvatske povećavaju se iz godine u godinu. Popravlja li to ukupni dojam?

To je apsolutno dobra vijest i vidim kad je sredstava na terenu dovoljno kod ljudi da je aktivnosti više. Druga je stvar opet što obuhvat nije dovoljno širok. Jer ja sam svjedokom toga da manje-više razgovaram uvijek s istim ljudima. I kad se maknem iz Subotice meni su isti sugovornici i jako je malo novih lica i ograničen mi je broj ljudi s kojima mogu razgovarati, koji su aktivni u tim udrugama ili inicijativama. Dobro je što novca ima, jer ljude koji sa strane gledaju to ohrabruje. Vide da su tu neka sredstva, da Hrvatska podupire to i možda one koji su u strahu od svog očitovanja malo potakne, možda oni neće stati pred kamere ali su u publici. Novac je dobar poticaj i jako je važan, jer da njega nema bilo bi strašno sumorno. I da nije tog novca i te vrste potpore koju Hrvatska iskazuje mislim da bi situacija bila drastično gora.

Izvor: Hrvatska riječ (Jasminka Dulić)

Književne manifestacije

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • Uskrsni koncert u Novom Sadu
  • Uskrsni koncert HKPD-a Jelačić
  • Zavod u Noći muzeja otvara izložbu posvećenu Hrvatskom narodnom kazalištu u Subotici
  • Predstavljanje knjige „Tragovi trajanja“ o Hrvatskom groblju u Boki
  • XIII. Seminar bunjevačkog stvaralaštva u Tavankutu
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima