Josipa Dević, pjesnikinja, publicistica, kiparica, urednica i voditeljica radijske emisije

Objavljeno: 20.01.2023. Pregleda: 3

Josipa Dević, rođena u Splitu, odrasla u Sumartinu na otoku Braču, sa 16 godina dolazi na školovanje u Suboticu gdje kasnije osniva obitelj i sa suprugom Franjom dobivaju sinove Borisa i Darka. Svoju ljubav prema pisanju, stvaranju i Bogu vremenom je pretočila u poslove/hobije, spojivši tako ugodno s korisnim. A ljubav, vezu i čežnju za svojim zavičajem iskazuje svojim pjesmama pisanim na dalmatinskoj ikavici, čuvajući je tako od zaborava, kako u svom srcu, tako i u novom okruženju, koje, budući da u njemu živi već gotovo četiri desetljeća, smatra svojim drugim domom.

Pisme i pjesme

Josipa osjeća da ima dva doma, što s jedne strane, kako ističe, predstavlja bogatstvo, a s druge, nosi sa sobom i teret.
„Kažu – gdje ti je obitelj, tamo ti je dom. Normalno je da Suboticu doživljavam kao svoj dom – tu mi je obitelj, tu su sad jako dobri prijatelji, rodbina. Ipak, rekla bih da mi koji smo došli odnekud, imamo dva doma, jer kad odem u Dalmaciju, opet osjećam da sam došla doma. To je jedno bogatstvo, ali nosi sa sobom i jedan teret, jer normalno je da su prisutni čežnja za zavičajem, za rodbinom i prijateljima koji su mi tamo. Kroz moje pisanje se može primijetiti ta moja čežnja za rodnim krajem i zato zavičajne pjesme volim pisati na dalmatinskoj ikavici”, kaže ona, dodajući kako je pjesme počela pisati u osnovnoj školi: „Kao mala bila sam oduševljena knjigama, bila sam najmlađe, sedmo dijete, i dosta vremena sam provodila čitajući ili sam bila u samostanu gdje su časne organizirale razne aktivnosti. Imali smo divnog župnika fra Marija Jurišića uz kojeg sam se prvi put srela s duhovnim pjesmama, šansonama. Čitala sam i dosta duhovne literature i rekla bih da je taj period od 4. do 8. razreda dosta utjecao na moje oblikovanje u budućnosti što se tiče pisanja”.

Osim na dalmatinskoj ikavici, Josipa piše i na standardnom hrvatskom jeziku, a, kako navodi, jako malo njenih pjesama nastane s predumišljajem, planski.
„To se najčešće dogodi u trenucima nekog osobnog stanja – tuge, radosti, čežnje... Događa mi se često da me samo jedna riječ na neki način muči i onda izađe cijela pjesma o njoj. Volim i moje pjesme koje izađu i na standardnom hrvatskom, jer su one razumljive širem krugu ljudi, dok srž, dušu onih na dalmatinskoj ikavici, koja pod utjecajem povijesti, kulturnih, trgovačkih veza, sadrži dosta talijanskih riječi, istinski razumije samo određen broj čitatelja.”

Njezine pjesme objavljene su u raznim izdanjima, mogu se čuti na nekim događajima, a veliki broj ih je i uglazbljeno. „Objavljivane su u Subotičkoj Danici, Novoj riječi, u Liri naivi, čija sam sudionica od samih početaka, u tjedniku Hrvatska riječ, Glasu koncila, Duhovskom plamenu, a mogle su se čuti na manifestaciji Večer ikavice u Stanišiću, na kojoj kao čuvarica ikavice također sudjelujem od samih početaka. Odazovem se svugdje gdje mogu prezentirati moju dalmatinsku ikavicu i jako mi se sviđa što ju ljudi vole čuti. U Sumartinu na Braču govorimo štokavsku ikavicu, a već tri kilometra dalje gdje sam išla u osnovnu školu, tamo se govori prava čakavica. Puno mojih pjesama je i uglazbljeno, više od 60 (najviše duhovnog karaktera), među kojima je pet himni. Pjesme su izvedene na brojnim festivalima duhovnih pjesama, više se mogu čuti na hrvatskim radio postajama, televiziji. Među njima ima i dječjih, i sve su one uglavnom pisane na standardnom hrvatskom jeziku.”

Spoj dalmatinske i bunjevačke ikavice

Josipa Dević došla je s područja gdje se govori dalmatinskom ikavicom na područje s bunjevačkom ikavicom, što je slučaj i u njezinoj obitelji. Pitali smo je je li to bila olakšavajuća okolnost za nju.
„Pa bilo je zabavno. Inače mi je lako prebaciti se s jednog jezika/govora na drugi, znam bunjevačku ikavicu, iako ona iz mojih usta ne zvuči tako kako je ovdje govore. Bilo je smiješnih situacija, što zbog naglaska u nekim riječima, što zbog različitog smisla i značenja riječi, ali uglavnom nije mi bilo teško i mogu reći da mi je bliska bunjevačka ikavica i da je doživljavam kao dio svog života. Kako zbog supruga, tako i zbog snahe Antonije, koja je također Bunjevka i koja isto nastoji sačuvati svoju ikavicu. Naši sinovi znaju dalmatinsku ikavicu i uvijek me zadivi kako se s naglaskom znaju prebaciti na nju, i onda mi je to k’o da sam došla doma. Suprug također divani, a interesantno je što se i nakon 39 godina, koliko smo zajedno, zna dogoditi da ne razumije neku moju riječ koju izgovorim pa se začudim je li moguće da tu riječ nikad nisam izrekla.”

Osim što se bavi pisanjem, Josipa ima svoju Radionicu duše Bracera (naziv za originalni brački teretni jedrenjak) i urednica je i voditeljica jedne emisije na Radio Mariji.
„Mogu reći da sam, što se posla tiče, spojila ugodno s korisnim. Pjesme pišem i za druge (razne izvođače), sastavljam govore, čestitke... Već dugo godina volim vajati, izrađivati figure i skulpture raznim tehnikama, od gline, hladnog porculana. Imala sam tri samostalne izložbe, od kojih dvije u Domovini. To me baš usrećuje i imam svoju malu radionicu personaliziranih darova gdje izrađujem predmete i po narudžbi. Već osmu sezonu urednica sam i voditeljica emisije Biti blizak Bogu i čovjeku na Radio Mariji. Emisija se bavi aktualnim temama bliskim ljudima, provodi ih kroz neke situacije koje se nama svima događaju i kako kroz te situacije ostati i biti blizak i Bogu i čovjeku i ne ogriješiti se o njih.”

Volim dičiti se svojim

Na pitanje je li nagrađena za neke svoje pjesme Josipa Dević je odgovorila potvrdno, ali umjesto njihovog isticanja ili nabrajanja, dobili smo sljedeći odgovor:
„Nagrade su tu da kažu da je nešto jako dobro, one su poticaj za dalje, ali nagrade su i odgovornost i obvezuju vas da ono što radite dalje treba biti još bolje, jer uvijek to netko sluša. A ja se najviše ‘bojim’ malih slušatelja zbog kojih trebamo biti jako oprezni. Ne samo s tim što pišemo, nego i što govorimo, jer riječ je nešto što nam je Bogom dano, što nas definira kao ljude i riječ kao takva nas u biti i predstavlja kao osobe. Mi koji se bavimo riječju, jezikom, imamo odgovornost na neki način više razine, zato što to nije samo riječ, to je ono što jesi, ono kome pripadaš, ono što želiš sačuvati baš za te male koji će to čitati i slušati”.

Josipina priča o važnosti i odgovornosti koju nosi napisana/izgovorena riječ navela je na pitanje o važnosti očuvanja govora...
„Očuvanje govora je jako bitno, mada mnogi će reći da je vrijeme pregazilo ikavicu, da je to malo starinski, da nije moderno, nekima je nije lijepo za čuti. Ono što među ostalim čuva jedan narod, to su jezik i govor. Kad bismo mi sad negirali postojanje našeg jezika, našeg govora, što smo onda? Dakle, po pitanju govora moramo jako biti svjesni svoje odgovornosti prema prošlosti zarad budućnosti. Imamo odgovornost prema svojoj djeci, prema budućim pokoljenjima da im prenesemo to što smo i tko smo i ne ogriješiti se, što se nažalost trenutno događa, jer neki ljudi negiraju svoju pripadnost. To je zaista, rekla bih, u razini jednog velikog grijeha, maltene čak i izdaje”, istaknula je ona i ispričala jedno svoje nedavno iskustvo:

„Kada govorimo o zavičaju, o govoru, prenijela bih jedno moje iskustvo koje vjerujem imaju mnogi koji su otišli negdje u svijet, a to je trenutak, tj. osjećaj kada sretnete osobu koja je iz vašeg kraja ili koja govori vašim jezikom ili govorom. Nedavno sam srela čovjeka iz Makarske i to je trenutak kada vi ne sretnete samo osobu, vi sretnete svoju zemlju, svoj zavičaj, svoj narod, to je automatski prebacivanje na materinski govor. To je sreća, srdačnost, susretljivost, prepoznavanje nekog koga ne poznaješ, a jako ti je blizak. Ta osoba nosi isti korijen kao i vi, nosi istu materinsku rič, iste običaje, istu kulturu. To je nešto što daje snagu za dalje, a s druge strane shvatite koliko je bitno da i vi to čuvate i donosite tamo gdje živite. Jako poštujem drugog čovjeka i njegov jezik, ali volim dičiti se svojim i volim da me drugi prepoznaju po onome što ja jesam. Ne mogu zamisliti da me netko otcijepi od mog nacionalnog identiteta, pripadnosti mom hrvatskom rodu. Ne mogu zamisliti da me netko deklarira drugačije nego kao vjernicu. I nastojim svojim životom, razmišljanjima, radom i hobijima to i pokazati. U stvari, ne mogu reći da to nastojim, nego jednostavno to sam ja i ne znam drugačije”.

Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič)

Šokački narodni običaji

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2023
    Najave i kalendar
  • Predstavljanje knjige Fragmenti – Izbor intervjua 2003. – 2022.
  • XIV. Gupčev bal
  • Petrovaradinski karneval
  • Dičije prelo u Đurđinu
  • Šokačko prelo u Beregu
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima