Mirjana Jana Biščević, supruga veleposlanika Republike Hrvatske

Objavljeno: 21.01.2022. Pregleda: 11

Mirjana Jana Biščević, supruga je veleposlanika Hrvatske u Srbiji, s osobnom profesionalnom karijerom duhovnog voditelja (health coach master), koju je godinama provodila kroz brojne individualne i grupne terapijske seminare i radionice. Sama o tome kaže:
„Sve što radim iz tog spektra ne mogu nazvati poslom. Za mene je to – moj život.“
Ponosna je na činjenicu da je svoje znanje i pomoć dijelila s ljudima u mnogim državama svijeta, prateći supruga u njegovim diplomatskim misijama, od Europe do srednje Azije, od Balkana do Bruxellesa. No, Mirjana ima još jednu veliku ljubav, a to je vez. Na nedavno priređenoj izložbi Niti koje povezuju, koja je održana u Hrvatskoj čitaonici Fischer u Surčinu, bili su izloženi njeni ručni radovi, koji su nastali u razdoblju od 2009. do 2020. godine.

Imali smo prilike uvjeriti se u Vašu kreativnost prilikom izložbe Vaših ručnih radova. Od kada datira ljubav prema rukotvorinama? 

Znate, ja sam rođena i djetinjstvo sam provela u jednom malom mjestu u Hrvatskom zagorju. Tamo je tradicija vezenja nešto prirodno za svaku kuću, žene to rade generacijama, prenosi se s koljena na koljeno. Barem je tako bilo u prošlosti. Vjerojatno nema u tom mojem kraju kuće u kojoj iznad štednjaka nekad nije visjela tkanina s izvezenom domaćicom i natpisom „Kuharice manje zbori, da ti ručak ne zagori!“. Šalim se, naravno, ali u tim našim kućama stolnjaci, nošnje, jastuci, sve je bilo ukrašeno vezovima, tako da je to nekako prirodno postalo i dio mojeg odrastanja i mojeg života. Naravno, prilično je pomogla baka!

Rekli ste mi prilikom jednog našeg razgovora da ste veći dio ručnih radova izradili u zračnim lukama. U kojoj Vas mjeri to ispunjava i kakav je osjećaj vidjeti plodove svog rada na kraju? 

Možda ćete se iznenaditi, ali mislim da je najveći dio tih radova nastao u bussiness loungeu aerodroma u Istanbulu! Mi smo, naime, od Zagreba do Dušanbea ili obrnuto redovito letjeli preko Istanbula, što je značilo da bismo sletjeli ujutro i zatim čekali kasnovečernji let za Dušanbe… E, sad, zamislite, sjedi Zagorka u Istanbulu i – što radi: tkanina, igla, konac i beskrajno strpljenje. I upravo zato što su ovi radovi uglavnom nastajali u takvim uvjetima, još ih više volim i cijenim. Oni su dio priče mojeg života posljednjih godina.

Po dolasku u Beograd imali ste priliku upoznati se s radom Kreativne sekcije Hrvatske čitaonice Fischer gdje ste i organizirali svoju izložbu. Kakvi su bili Vaši prvi dojmovi kada ste ih prvi put sreli i vidjeli njihove rukotvorine? 

U Hrvatskoj čitaonici Fischer upoznala sam divne i otvorene ljude, predane kreativnom radu, očuvanju naših tradicija. Iskreno, upoznala sam brojne ljude i u drugim udrugama, u župama… Znam da nikomu od njih nije bilo lako u vremenima koja su za nama, znam da im ni danas nije lako jer još uvijek postoji atmosfera odbojnosti i tim više cijenim njihov rad, predanost. I da se vratim na naš susret prvi puta, e, to je bio „klik na prvu“. Po meni taj prvi dojam uvijek je onaj pravi, a kasnije se pokazalo da je zaista tako.

Želja Vam je priključiti se radu Kreativne sekcije u Surčinu. Koliko će Vam značiti boravak i rad sa ženama sličnih interesa i sklonosti? 

Jako se radujem našim budućim susretima i suradnji. Sigurna sam da ćemo osmisliti razne zajedničke projekte, povezati se s drugim udrugama, oživjeti suradnju, osnažiti duh ovdašnje hrvatske zajednice. Veleposlanstvo će nas sigurno podupirati, vidjet ćemo mogu li neki novi projekti dobiti potporu i iz Zagreba. A ponajviše me raduje da ću svojim znanjem i iskustvom u coachingu, uvelike pomoći i obogatiti živote tih divnih žena.

Planirate li organizirati još neku izložbu u nekom drugom gradu u Srbiji? 

Ja sam otvorena, spremna… I suprug mi govori da i ja nosim dio odgovornosti za ukupan uspjeh njegova mandata. Zato, da… željela bih ponoviti ovu izložbu negdje u nekom drugom gradu ili u nekom manjem mjestu, tamo gdje, koliko znam, i u Srbiji i Vojvodini također postoji duboka tradicija narodnih rukotvorina. Eto, zato sam izložbu i nazvala Niti koje poVEZuju. 

Kako izgleda život veleposlanikove supruge i kako ste se prilagodili čestim promjenama prebivališta? 

Ja sam svjesna da moj suprug obnaša odgovornu dužnost… Što više, da ih je u posljednjih deset-petnaest godina obavljao vjerojatno i više nego bilo koji hrvatski diplomat. Otuda i ta silna putovanja, promjene prebivališta, prilagodbe drugim kulturama. Svjesna sam da to od njega traži veliku posvećenost, koncentraciju, raspolaganje tisućama informacija… Moje je da budem »dobronamjerna pratnja« u tom poslu, a da istodobno ostvarujem i sebe, svoje ciljeve, interese. Ne želim biti neskromna – zahvalna sam da sve to funkcionira bez problema. Zahvalna tim više što ponekad pomislim da ja svojim malim problemima ponekad zaokupljam njega koji itekako ima velikih problema.

Gdje Vam je bilo najljepše u smislu da ste se mogli više posvetiti sebi i onome što Vas najviše ispunjava? 

Teško pitanje… Možda je, s jedne strane, život u Sarajevu omogućio da na lakši način prevladam početne dvojbe, pa i zabrinutosti zbog ulaska u jedan novi život i novi svijet – ali, ipak je to podneblje, kultura, ljudi… koje poznajem, koji su bliski i to je pomagalo. S druge strane, odlazak na višegodišnji život u Dušanbe, u Tadžikistan, isprva je bio gotovo strašan izazov: nova kultura, običaji, ljudi, uvjeti života… Nimalo lako. No, to je pak dovelo do toga da se, upravo zbog tih uvjeta života, još više okrenem sebi, posvetim svojem radu, da se još više usredotočim na svoje ciljeve.

Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)

Bunjevačka kuhinja

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2022
    Najave i kalendar
  • Lijepa riječ u Somboru
  • 26. Izložba božićnjaka i predstavljanje monografije
  • Koncert klape Barun
  • Koncert velikog tamburaškog orkestra HKPD Matija Gubec u Rumi
  • Božićni koncert u Monoštoru
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima