Običaj zvonjenja za pokojnike u Surčinu i papučoš na kalendaru

Objavljeno: 31.10.2023. Pregleda: 120

Studeni 2023. (kalendar hrvatskih institucija u Srbiji)

Baštinimo da traje naslov je tematskog zidnog i stolnog kalendara za 2023. godinu u čijoj izradi i objavi zajednički sudjeluju hrvatske profesionalne institucije i organizacije: Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, NIU Hrvatska riječ i Hrvatsko nacionalno vijeće. Kalendar pod sloganom ŽIVA BAŠTINA – nematerijalna kulturna baština Hrvata u Srbiji na 12 listova predstavlja 22 elementa koji su dio velikog istoimenog projekta.

Običaj zvonjenja za pokojnike u Surčinu

Zvonjenje za pokojne iz obitelji poslije večernje svete mise na dan Svih svetih u Rimokatoličkoj župi Presvetoga Trojstva je tradicionalni običaj Hrvata u Surčinu, jedinstven u Srbiji. Izvorno su na zvonjenje dolazili svi odrasli muškarci. Muškarci se okupljaju u vjeronaučnoj dvorani, sada prostoru udruge Hrvatska čitaonica Fischer. Sa sobom donose neko piće, obično vino, koje namjenjuju za pokojnike. Ovo vino se tijekom večeri pije uz anegdote o pokojnicima dok se strpljivo čeka na red za zvonjenje. Na zvonjenje u crkvu odlaze po trojica muškaraca obično iz iste obitelji ili rođaci. Svatko tko zvoni namijeni to zvonjenje za jednog pokojnika iz obitelji. Jedno zvonjenje traje tri do pet minuta s pauzama od po pet minuta. Poslije pauze dolazi druga grupa. Tijekom te večeri u trajanju od dva sata grupe se smjenjuju s tim da jedan čovjek može više puta zvoniti ali svaki puta za drugoga pokojnika. U zvonjenju sudjeluje 40 do 50 muškaraca. Do 1990-ih godina zvonjenje je trajalo do 22 sata. Od početka 21. stoljeća u zvonjenju sudjeluju i žene iz obitelji gdje nema muškaraca. One na samom početku odzvone za svoje pokojnike i odlaze kućama. Do elektrifikacije zvona zvonilo se povlačenjem jedeka (konopca), a sada se zvoni pritiskom na dugme. Običaj je u ovoj župi prisutan od davnina, pretpostavlja se da su ga donijeli preci tijekom 18 st. koji su došli iz Like.

Za vrijeme dok muškarci zvone u crkvi u kućama žene i djeca pale svijeće. Svijeće se pale za pokojnike iz obitelji, kumove, prijatelje. Jedna svijeća se pali za jednu dušu te se glasno naznači kome je namijenjena. U ovome sudjeluju svi prisutni, i odrasli i djeca. Uobičajeno je da se na stol postavi lijepo uređena daska, a na nju se stave upaljene svijeće. Nekada su se palile bijele svijeće, danas se pale svijeće u čamčićima. Posljednje dvije svijeće se pale za duše u čistilištu i za one za koje nema tko upaliti svijeću. Kada su sve svijeće upaljene, moli se krunica s dodatkom šeste desetice „Koji neka se smiluje vjernim mrtvima“. Pokraj svijeća se dežura tu noć dok ne izgore.Autorica: Katica Naglić

Umijeće izrade bunjevačkih i šokačkih papuča – papučoš

Umijeće izrade papuča – tradicijske obuće u Vojvodini imalo je svoj vrhunac između dva svjetska rata, kada je samo u Subotici radilo 50 majstora papučoša, naziv je prihvaćen iz mađarskog jezika. Do šezdesetih godina Bunjevke su nosile svečanu nošnju po gradu, a nedjeljom, poslije svečane mise, iz katedrale su išle na korzo u raskošnim svilenim haljinama (danas poznatim kao narodnim nošnjama) te u bijelim šlingovanim suknjama ispod kojih su se nazirale svečane papuče. Osim Bunjevaca i Šokaca, papuče su nosili i Srbi, Mađari, Nijemci, Slovaci i drugi narodi. Papuče su se razlikovale po šarama budući da ih je svaka etnička zajednica ukrašavala na svoj način. U drugoj polovini 20. sto­ljeća ručno rađene papuče zamjenjuje strojna izrada papuča. Posljednji aktivni zanatlija u Subotici bio je Laza Kujundžić. Sačuvao je kompletan alat, na kojem su četiri generacije izrađivale obuću, te ga darovao Dejanu Kovaču, jedinom majstoru koji ručno po staroj tehnologiji šije papuče. Samo je nekoliko živućih majstora ovog starog zanata u Subotici i Somboru.

Tehnologijom starom više od sto godina i istim takvim alatom, Dejan Kovač iz Subotice ručno izrađuje autentične bunjevačke i šokačke papuče. U izradi papuča koristi miholj – panj, tronožac, drvene kalupe, noževe, šila, bičkije, čekić, bedergelo – glačalo, švabo – drveni podmetač, originalne kartonske modle poslagane po veličini. Postupak izrade papuča počinje tako da se goveđi krupon najprije izreže prema kalupu, malo se navlaži vodom kako bi bio savitljiv, đon buši šilom i spaja s oglavljem. Zatim „prenoći“ kako bi se osušio. Sutradan se priprema umaka u veličini papuče, ona se „kljuka“ ovčjom vunom kako bi bila meka za petu, a na oglavlje se stavlja pliš s određenom vezenom mustrom od zlatnog ili srebrnog konca s karakterističnim floralnim motivima koje su izrađivale nadaleko glasovite vezilje. Najvažniji motiv je klasje koje simbolizira život i obilje. Na kraju se dodaje mala drvena peta, koju su nekada majstori ručno tesali nožićem. Papuče se šiju fonalom – kudjeljnim konopom. Iako su najljepše i najupadljivije ženske i dječje, papuče su nosili i muškarci. One su bile napravljene od čvrste i jake crne kože, koja se zakivala drvenim klinovima u đon, jer nije bilo ljepila. Tako načinjene mogle su izdržati mnogo godina rada na salašu i bile su trajnije od današnjih industrijskih.Autorica: Katarina Čeliković

Više o Nematerijalnoj kulturnoj baštini Hrvata u Srbiji ovdje: Katalog NKB Hrvata u Srbiji

Književne manifestacije

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2024
    Najave i kalendar
  • Uskrsni koncert u Novom Sadu
  • Uskrsni koncert HKPD-a Jelačić
  • Zavod u Noći muzeja otvara izložbu posvećenu Hrvatskom narodnom kazalištu u Subotici
  • Predstavljanje knjige „Tragovi trajanja“ o Hrvatskom groblju u Boki
  • XIII. Seminar bunjevačkog stvaralaštva u Tavankutu
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima