PRENOSIMO: Nela Skenderović, urednica Revije „Dužijanca" - intervju

Objavljeno: 16.06.2021. Pregleda: 3

nela skenderovic 2Prošloga tjedna iz tiska je izašao novi broj ilustriranog časopisa Udruge bunjevačkih Hrvata Revija Dužijanca. I ovogodišnja, deseta po redu, Revija donosi pregršt zanimljivih tekstova i fotografija koji opisuju manifestacije i događaje koji su obilježili prošlogodišnju, po svemu posebnu Dužijancu 2020. Drugi puta za redom Reviju je uredila Nela Skenderović, a izlazak novoga broja bio je povod za razgovor. Njena prisutnost u zajednici i brojni angažmani unutar iste samo su bili dodatna motivacija. Uz osnovnu školu, Nela je završila i nižu Muzičku školu u Subotici, a nakon toga je upisala Prehrambeno-tehnološku srednju školu. Završila je Poljoprivredni fakultet u Zagrebu, a četiri godine studirala je i na Institutu za crkvenu glazbu Albe Vidaković u Zagrebu. 

Danas je Nela prisutna u novinarstvu, ali na razne načine i u svijetu glazbe, bilo da ju stvara ili samo „postavlja na pravo mjesto". 
 Ovih dana iz tiska je izašao novi broj Revije Dužijanca. Od prošle godine ste urednica ovog godišnjaka. Tko čini uredništvo i što je ono što se nalazi u Reviji? 
Uredništvo čine predsjednik-a UBH Dužijanca mons. dr. Andrija Anišić, direktor Udruge Marinko Piuković i dopredsjednica Ljiljana Dulić. To je uže uredništvo s kojim sam surađivala i dogovarala sve vezano za Reviju i prošle i ove godine. Prethodnih osam brojeva, od kojih su neki bili i dvobroji, sam proučila i imala sam želju taj ilustrirani časopis za kulturu življenja jasnije strukturirati. Prvi dio Revije čine tekstovi i razmišljanja vezana uz dužijancu. Na početku je tema iz duhovnosti, potom slamarstvo, glazba, iz povijesti dužijance, galerija velikana, intervjui. Konkretne teme se mijenjaju ovisno o aktualnosti. Slijedi Takmičenje risara kao jedan od dva velika stožera svake dužijance, a potom kronološki Dužijance u okolnim mjestima i Dužijanca malenih. Drugi veliki stožer je središnja proslava Dužijance sa svim svojim sadržajima. Događanjima su obuhvaćeni Blagoslov žita, Priskakanje vatre, Natjecanje u pucanju bičevima, izložbe, kolonije, a na kraju su Aktivnosti Udruge i Spisateljski izričaj. Ono što je u dužijanci novo ili tekstovi koji obrađuju pojedine dijelove bunjevačke nošnje ili se bave stručnim osvrtom na pojedini segment u dužijanci, teme su koje također imaju svoje mjesto u Reviji. Prostora za poboljšanje uvijek ima, razmišljamo i o foto natječaju, a tema o kojima se može pisati ne nedostaje. Dužijanca kao naš običaj je sama po sebi veliko bogatstvo koje se široko grana. 
Dugo godina ste uključeni u brojna događanja unutar zajednice, ne samo da poznajete sve običaje ovdašnjih Hrvata nego te običaje i živite, čuvate našu tradiciju, ali i govor. Je li upravo ta ljubav prema svome bila dovoljna da se prihvati izazov uređivanja Revije Dužijanca?
Moj identitet je utemeljen na kulturi i tradiciji bunjevačkih Hrvata, pripadnosti Katoličkoj crkvi i svjetonazoru koje proizlazi iz toga. Prihvatila sam biti urednicom Revije na poziv direktora i predsjednika Udruge, a dodatni izazov je bio svladavati i naučiti nešto novo, o uređivanju, cijelom procesu dok Časopis ne izađe iz tiska.
Kako ste zadovoljni s ova dva broja iza kojih Vi stojite; razmišljate li o uvođenju novih rubrika, odnosno angažiranju još suradnika? 
Zadovoljna sam, iako ima puno toga što može biti bolje i nastojat ću to postići. Trebalo bi Reviju raditi cijele godine. Sada se već može razmišljati o temama i autorima za naredni broj i sustavno pratiti i bilježiti sve što se događa u Dužijanci. Vrijeme za uređivanje naredne Revije počinje trenutkom završetka prethodne. Suradnici su dobrodošli i pozivam one koje dotakne nešto iz raznolikog sadržaja dužijance da svoje poetske, prozne uratke, fotografije pošalju na mail Udruge.
Bili ste glazbena urednica, a potom i novinarka Uredništva na hrvatskom jeziku Radio Subotice. Kakve Vas uspomene vežu za to razdoblje i kako ste doživjeli privatizaciju ove medijske kuće, te ujedno i gašenje svakodnevnog programa na hrvatskom jeziku?  
Na početku ću istaknuti zadovoljstvo i osjećaj obogaćenosti što sam bila dio tima Radio Subotice s kolegama iz srpske i mađarske redakcije. S novinarima koji su bili zaista vrsni u svome poslu. To iskustvo mi je vrlo blisko i drago i čini me bogatijom. Kolege iz srpske i mađarske redakcije, svi zaposleni, su nâs iz Uredništva na hrvatskom jeziku dobrohotno prihvatili i bili zaista kolegijalni prema nama. Ističem i zadovoljstvo što sam mogla biti dio hrvatskog uredništva, od 2005. godine kao glazbena urednica, a potom i kao novinarka. Glavne urednice programa na hrvatskom jeziku, pokojna Ljiljana Dulić-Mesaroš, a potom i Ivana Petrekanić Sič, inzistirale su na visokoj kvaliteti radijskih emisija i priloga koje smo pravili, a isto tako na dosljednoj upotrebi hrvatskog standardnog pravopisa i jezika. Kao nekoga tko je novinarstvo učio iz prakse, mene je takav njihov stav pokretao na stalno usavršavanje i brušenje. Proces privatizacije Radio Subotice je bio vrlo mučan i svi smo jedva čekali da se završi. Gašenjem Radio Subotice prestalo je i emitiranje programa na hrvatskom jeziku. Ne znam ima li još neki primjer stečenih prava koja su na takav način oduzeta. To je bio veliki udarac za hrvatsku zajednicu 2015. godine i tadašnji predsjednik Hrvatskog nacionalnog vijeća Slaven Bačić i ravnatelj Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata Tomislav Žigmanov su urgirali, obavijestili matičnu domovinu o situaciji, ali se očito nije našao neki kompromis da bi radio i emitiranje na hrvatskom jeziku opstali. Privatizacija je odrađena tako kako se to i inače radi. Vrijednost Radio Subotice je dovedena do te razine da ju netko može kupiti. Radio Subotica je službeno osnovana 1968., ali je poznato da početak emitiranja radijskog programa u Subotici seže dosta godina prije. Pitanje je gdje je završila ogromna arhiva Radio Subotice, tehnička oprema, magnetofonske vrpce, gramofonske ploče, mnoštvo raznog radijskog materijala. Iskreno se nadam da je hrvatska zajednica u posjedu arhive programa na hrvatskom jeziku, jer je to svjedočanstvo o jednom vremenu. Ako to nije sačuvano, onda smo dio svog identiteta zanemarili. U vrijeme kada je privatizacija Radio Subotice bila izvjesna, bila sam svjedokom toga da je redakcija na mađarskom jeziku planski i sustavno povlačila svoju arhivu iz Radio Subotice. 
Na neki način ostali ste u ovome poslu, budući da ste suradnica Subotičkih novina, a ponekad i našega lista. Svojevremeno ste bili angažirani i na Radio Mariji Srbije. Je li za ostanak u medijima prevladalo iskustvo ili ljubav prema ovome poslu? 
Moram dodati i da su moja prva novinarska iskustva vezana za dvotjednik Žig u kome sam bila suradnica. Također sam bila urednica prvog broja Gupčeve lipe. To su sve vrijedna iskustva novinarstva. U Radio Subotici sam počela kao glazbena urednica, a posao novinara sam prihvatila kada se za to ukazala potreba. Iskustvo u radijskom novinarstvu sam stekla i u Radio Mariji. Kada se sve to uzme u obzir, logično je nastaviti u poslu koji čovjek poznaje. Svakako da je iskustvo i poznavanje rada u novinarstvu bilo razlog da se kao suradnica priklonim toj branši. Ono što mene osobno privlači u novinarstvu je to da je čovjek u pokretu, upoznat s događanjima, a veliko bogatstvo čini i mnoštvo ljudi s kojima sam došla u kontakt preko toga posla. 
Prošle godine ste skupa s Vedranom Jegićem uplovili u nove medije, pokrenuli ste YouTube kanal Vjernički forum. Koji je cilj postojanja ovoga foruma i kako ga doživljavate nakon godinu dana rada? 
Uvidjeli smo potrebu da se putem suvremenih elektroničkih medija govori o pitanjima važnim za vjernike. Potrebu da se kao vjernici nađemo na forumu, da o važnim temama razgovaramo, da čujemo mišljenja stručnih osoba, svećenika, laika. Važno je doći do zrele kršćanske vjere, biti osoba koja ima utemeljene i jasne stavove. Mislim da je važno upućivati ljude na pravu istinu vjere. Naše vrijeme nosi potrebe za odgovorima, jer je mnoštvo raznih internet sadržaja gdje se govori o tome kako da ljudi žive bolje, sretnije, ispunjenije. Htjeli smo pokazati da Crkva ima brojne »lijekove« za današnji svijet, da život u vjeri, život s Isusom pomaže da čovjek ne klone u beznađu i osjećaju nemoći. Želimo ljudske probleme sagledavati u svjetlu Božje riječi. Vedran i ja s nekoliko suradnika kreiramo sadržaje u skladu s našim mogućnostima. No, teško je doći do sugovornika, vrlo malo ljudi je voljno reći iskustva svoje vjere, podijeliti s drugima svoja pitanja, strahove, probleme, ono što su iskusili. Započeli smo s velikom voljom, želimo ustrajati, a i na nama je da puno toga naučimo da bi sve to išlo bolje.
Uključeni ste i u Književno-teatarski kružok koji djeluje u okviru HKC-a Bunjevačko kolo, gdje ste za prvu njihovu predstavu Avaške godine bili zaduženi za izbor glazbe. No, to nije Vaš prvi takav angažman, ali je li u nekom smislu drugačiji? 
Nešto slično sam radila za vrtiće i neke manje predstave, ali ovo je bilo sasvim drugačije iskustvo. Izuzetno mi je drago što sam dio KTK-a. To je vrsta suradnje koju jako volim. Svatko ima svoju ulogu i svoj udio u onome što zajednički kreiramo. Mislim da su Avaške godine vrlo uspjele. Nevena Mlinko je iz te poeme, koja je sama po sebi odlična, napravila tako dobar dramski komad, koji nije izgubio na svojoj poetičnosti, a dobio je i dramsku dimenziju. Izbor glazbe je bio izazovan zadatak. Odlazila sam na probe, slušala, polako su se postavljale scene i polako su se i formirali zvučni pejzaži koji prate neku scenu. Onda sam slušala, tražila, zajedno smo slušali prijedloge na probama i mislim da je to sada jedna cjelina.
Spomenuli smo maloprije ljubav prema poslu. Bi li se onda na prvo mjesto mogla staviti glazba?
Da, glazba je na ovaj ili onaj način uvijek prisutna u mome životu. Važno je razdvojiti svoj osobni identitet od posla kojim se čovjek bavi da bi zaradio za život. Ne mora to biti isto. U današnjoj situaciji je važno priskrbiti za egzistenciju, a nekad mi se čini da čovjek i više može dati u nečemu što voli, a da mu to nije profesija.
Sa svojim autorskim pjesmama ste sudjelovali na Festivalu bunjevački pisama i Festivalu hrvatske duhovne glazbe Hosanafest, te i osvajali neke od prvih nagrada, bilo za tekst, glazbu ili aranžman. Na koju svoju pjesmu ste posebno ponosni? 
Objektivnije mogu prosuditi oni koji to slušaju, ali zaista moram reći da je pjesma Modre zore, koju je izvela Antonija Piuković sama po sebi tekla. Od početnog motiva se pjesma sama nadograđivala. Svaka je pjesma nastala iz svog nekakvog miljea, iz potrebe i nosila je nešto specifično. U svezi procesa nastajanja pjesama spomenula bih rečenicu Winnie the Pooha. Kada su ga pitali kako on piše pjesme, rekao je: „Mi te pjesme ne možemo dohvatiti, mi samo možemo otići tamo gdje one nas najlakše uhvate". To je vrlo istinita i duboka misao i tako nekako se i kod mene događa proces nastajanja pjesama. 
Posljednjih nekoliko godina niste prisutni na toj sceni. Zbog čega je to tako? 
Hm, da. U stvaranju pjesme potrebno mi je doživjeti tu početnu ideju, da me nešto takne, probudi vatru u grudima; to je kao neko sjeme koje onda raste. Svakako je potrebno dati tom sjemenu da se razvija, osluškivati kako raste i što mu treba, ali i uložiti napor da se to sve oblikuje, da se pronađe najbolji izraz. Te prve godine kada nisam napisala pjesmu za Festival taj balans se narušio time što sam počela forsirati da se nešto stvori, a to nije dobar put. Narednih godina se izgubio unutarnji milje pogodan za pisanje pjesama, ostala sam bez posla na Radio Subotici, prilagođavala se takvim životnim uvjetima i te godine su na razne načine bile turbulentne. Željela bih se vratiti u takvu unutarnju ravnotežu, ali i koronavirus je dosta toga poremetio. Moram spomenuti kako je na festivalima, osobito prvih godina, vladala divna atmosfera, na probama smo se družili, čekali da čujemo kakva je čija pjesma, nakon festivala se znalo i zasvirati i zapjevati, veseliti. Sve to mi nedostaje.
Istraživali ste glazbenu formu – groktalice, koja se nekada izvodila u puku bunjevačkih Hrvata. Koliko su one istražene i dokle se stiglo na tom tragu?
Na poziv Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata još 2015. sam ispunila Protokol za evidentiranje nematerijalnih kulturnih dobara hrvatske nacionalne zajednice u Vojvodini na temu groktalica. Nemam saznanja je li se od tada nešto učinilo u vezi s groktalicama. Zaljubljenik sam u groktalice i voljela bih da oživi taj stari način pjevanja i da one budu dio baštine kojom se danas predstavljamo svijetu. Groktalice bi trebalo sveobuhvatno obraditi, napraviti veći projekt koji zahtijeva sudjelovanje lingvista, etnomuzikologa, pa čak i liječnika – fonijatara. To je projekt koji ne može nositi i provesti jedna osoba, iza toga mora biti organizacijska i svaka druga potpora hrvatske zajednice. Najveća neistražena zaostavština, ne samo groktalica, nalazi se u privatnoj arhivi Hrvoja Tikvickog (Badže), sina pokojnog prof. Bele Tikvickog. Groktalice su etnomuzikološko blago i po svojoj vrijednosti pripadaju ne samo hrvatskoj već i svjetskoj kulturnoj baštini. Iako se neke druge vrste groktalica uče u Muzičkoj školi u Subotici, bunjevačke groktalice bi mogle ući u program redovitog izučavanja i pjevanja u Muzičkoj školi. One govore puno o našoj povijesti i pripadnosti hrvatskom narodu. To su najstarije naše pjesme i zahtijevaju opsežna proučavanja i istraživanja. Mislim da tome treba ozbiljno i organizirano pristupiti. 
Spomenuli ste da ste poučavali mlade tamburi. Prema Vašim iskustvima, koliko je tradicijska glazba zanimljiva današnjoj mladeži?
Danas je rašireni trend u glazbi uzimati motive, cijele skladbe ili dijelove starih, tradicijskih skladbi i obraditi ih na novi način. Obrada može podrazumijevati citiranje, prevođenje u druge forme i žanrove, reharmonizaciju, izmjenu melodijske i/ili ritmičke strukture; svaka vrsta utjecaja je danas legitimna. Koristeći novu kombinaciju instrumenata, novo zvučno ruho, dodajući joj ritam ili obrađujući je za više glasova, bez instrumenata, ili što god drugo, stare skladbe mogu zaživjeti novim životom. Nije zanemarljivo ni to što tako glazba koja pripada određenoj kulturi i tradiciji može postati dostupna cijelom svijetu i postati »world music«. U tom smislu naše stare pjesme, tradicijske, mogu biti na neki način reciklirane. U prilog neograničenim aranžmanskim mogućnostima ide i korištenje novih i manje poznatih instrumenata, a kao instrument može poslužiti doslovno bilo što, pa i ljudsko tijelo. Dakle, sve je moguće, umetnuti, dodati, oduzeti, spojiti do sada nespojivo, a da na kraju rezultat bude dobar. Kao što mi slušamo tradicijsku i drugu glazbu u novom ruhu iz raznih dijelova svijeta, bilo bi lijepo da i nas, bunjevačke Hrvate i našu tradiciju, svijet više upozna i kroz ono što možemo ponuditi. 

Izvor: Hrvatska riječ (Željka Vukov)

Šokačka kuhinja

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2022
    Najave i kalendar
  • Mira Temunović – 50 godina s tamburom
  • Godišnji koncert folklornog odjela HKPD Matija Gubec
  • 86. Godišnjica osnutka HKUD Vladimir Nazor iz Sombora
  • Koncert Lucije Vukov i Kristine Stankov
  • Koncert velikog tamburaškog orkestra HKPD Matija Gubec u Rumi
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima