Ruža Silađev, književnica - intervju

Objavljeno: 14.11.2022. Pregleda: 6

„Proza Ruže Silađev ušla je trajno u hrvatsku narodnu baštinu kao zapis vremena prošlog i izvornog sonćanskog jezika. Podunavski Hrvati-Šokci dobili su knjige na svom materinskom govoru i na hrvatskom standardnom jeziku u kojima se čuvaju sjećanja iz narodnog života i o osobama iz Sonte, u njima je značajan rječnik te sonćanski nadimci s prezimenima. Svojevrsna etnografska proza ima i sva obilježja dobre kratke priče. Ruža Silađev svojim pisanjem ostavlja trajni trag u književnosti Hrvata u Vojvodini, u Republici Srbiji“. Riječi su ovo iz obrazloženja Nagrade za životno djelo na području književnosti koju je Ruži Silađev dodijelio Organizacijski odbor ovogodišnjih Dana hrvatske knjige i riječi – Dana Balinta Vujkova. Ta nagrada povod je i za intervju s njome.
Ruža Silađev rođena je 1949. u Sonti, gdje i danas živi. Po obrazovanju je farmaceutkinja, sada u mirovini. Piše kratku prozu, pjesme, pripovijetke za djecu i dramske tekstove.

Objavila je do sada tri knjige. Novinsko-izdavačka ustanova Hrvatska riječ objavila joj je knjige Divani iz Sonte u dva izdanja (2007. i 2008.) i Šokica pripovida (2011.), a u vlastitoj nakladi objavila je knjigu kratke proze Sonta u sjećanjima šokačkim 2019. godine. Divani iz Sonte prva je knjiga proze na šokačkoj ikavici u povijesti objavljena s lijeve strane Dunava. Sve tri knjige za tisak priredila je jezikoslovka i sveučilišna profesorica dr. sc. Sanja Vulić-Vranković iz Zagreba.

Proza i tekstovi Ruže Silađev objavljeni su u Klasju naših ravni, Subotičkoj Danici, Hrvatskoj riječi, Glasu ravnice, Zvoniku i Hrvatskim novinama u Subotici, časopisu Lola iz Banja Luke, Zvona i Nari iz Istre, na online glasilu Hrvatski glas Berlin, časopisima Marulić, Matica i Kvaka u Zagrebu, Šokadija i Šokci u šokačkoj riči u Vinkovcima, Glasu Slavonije u Osijeku, Glasu komune i Isteru u Apatinu, zbirkama priča Preprekova jesen i Put do istine. Pjesme je objavljivala u Liri naivi, u zbirkama pjesama s Rešetaračkih susreta, u zbirkama More na dlanu i Kultura snova. Priče za djecu objavljene su joj u Hrcku i Klasju naših ravni, Novoj riječi, a zastupljene su i u panorami Zapisane avanture za velike i male. Također, zastupljena je u antologijama pjesama Odsjaji ljubavi: panorama suvremene duhovne lirike Hrvata u Vojvodini i Život je pisma: Antologija hrvatskoga pučkog pjesništva u Srbiji ‘Lira naiva’ 2003. – 2022.

Za svoj rad dobila je nekoliko nagrada i priznanja. Dobitnica je prve nagrade na uskrsnom natječaju katoličkog lista Zvonik (2016.) za priču o milosrđu; prve nagrade za pjesmu na Šokačkoj večeri u Sonti, 2018.; treće nagrade za priču na natječaju Preprekova jesen 2017., u Novom Sadu; druge nagrade za pjesmu na Večeri ikavice u Stanišiću, 2017. kao i druge nagrade u Sonti na natječaju za Lipu rič 2019. Na natječaju Novosadske novinarske škole, 2016. i 2018. njene dvije priče za djecu su odabrane uz ostalih sedam (pisane na jezicima nacionalnih manjina), objavljene i prevedene na pet jezika i snimljene na audio CD-u za slijepu djecu. Katoličko društvo Ivan Antunović iz Subotice dodijelilo joj je 2020. godine nagradu Ivan Antunović.

Kako ste doživjeli Nagradu za životno djelo na području književnosti koju Vam je dodijelio Organizacijski odbor Dana hrvatske knjige i riječi – Dana Balinta Vujkova?

Bila sam vrlo iznenađena, a onda nakon preispitivanja same sebe i sagledavanja onoga što sam objelodanila na papiru za ovih sedamnaest godina, nastupilo je osjećanje radosti i potvrde moga rada. Zahvaljujem Organizacijskom odboru Dana hrvatske riječi – Dana Balinta Vujkova kao i svima koji su vjerovali u moj rad i objavljivali ga već od prvih napisanih tekstova. Ja se trudim, pišem, a na urednicima je da to procjenjuju i objavljuju.

Pišete, kako ste naveli, sedamnaest godina. Zbog čega ste odlučili pisati o Šokcima u Sonti, o njihovom nekadašnjem životu, običajima, prezimenima, nadimcima...? 

Počelo je 2005. godine, sasvim slučajno. Prijateljica iz ranog djetinjstva s kojom još uvijek dijelim prijateljstvo, zamolila me je da napišem tekst o nekom običaju, nešto onako pravo šokački, budući da, kako je rekla, znam „lipo divanit“. Kako su se bližile poklade, napisala sam tekst Prid poklade, a dva-tri dana kasnije i Poklade, sjećajući se kako je to bilo u danima moga djetinjstva i djevojaštva. Povratna informacija je bila iznenađujuća. Oduševljenje. Zamolila me je da proslijedi tekst u novine, mislim da je to bila Hrvatska riječ. Ubrzo mi se javio, sada pokojni, književnik i urednik Milovan Miković i između ostalog rekao: „Pišite, samo pišite… Mi ćemo to staviti u Časopis za književnost, znanost i umjetnost Klasje naših ravni“. Tako je počelo. Od tih prvih tekstova o Šokcima i mome selu kao da sam zaronila u more u kojemu se vide prekrasne biljke, životinje, kamenje, ali kada ga se malo razgrne nalaze se tu i biseri. Jednostavno više od istraživanja i pisanja nisam mogla odustati. Vuklo me je naprijed i naprijed i otvarali su se novi vidici, nove teme o sonćanskoj prošlosti i sadašnjosti. Tako sam shvatila da imamo izvorne bajke koje nitko nije zabilježio, pa se hitro bacih u istraživanje i u nekoliko mjeseci sam skupila desetak. Uz njih tu su i imena i prezimena pripovjedača. Objavljene su u knjizi Šokica pripovida. Nažalost, nisam se dosjetila staviti godište rođenja i eventualno smrti pripovjedača. No, imam u svojoj arhivi. Također, vidjevši da ljudi objavljuju tu i tamo po neki nadimak, dosjetila sam se obraditi nadimke i prezimena. U to vrijeme, između 2007. do 2012., još je bilo dosta živih starih ljudi koji su mi mogli priložiti i one zaboravljene nadimke, npr. Štrikini, Čerapini… Tako sam zabilježila preko 420 nadimaka s prezimenima. U svakoj knjizi sam podastrla i „Tumač riječi“. Iz teksta u tekst izranjale su nepoznate riječi i tako iz knjige u knjigu povećavao se novi broj riječi.

Osim iz osobnih iskustava, do podataka za priče iz povijesti dolazite u razgovoru s mještanima. Imate li još kazivača i kazivačica?

Kazivača i kazivačica još ima, to su ljudi stariji od mene deset i više godina. S njima se konzultiram, pitam ono što ne znam, to mi osigurava istinitost i autentičnost podataka i priča. Također, kako bih došla do podataka o osobama, surađujem i s mjesnim matičnim uredom kao i s Crkvom.

Spomenimo i Vaše priče o fotografijama, koje objavljujete i u tjedniku Hrvatska riječ. Neke fotografije su iz Vaše obiteljske arhive, od rodbine, a ima i onih od drugih osoba. Kako do njih dolazite? 

Puno je više fotografija od poznanika nego iz rodbine. Svi se poznajemo, rođena sam u Sonti, i moji svi, kao i sa suprugove strane, a nekad je, kao što znate, bilo puno djece, po sedmero-osmero. Što se tiče prikupljanja fotografija, sad mi se ljudi već sami javljaju. Kažu: „Joj, što imam zgodnu sliku, doneću ti“. Onda popričam s njima o fotografiji, o događaju koji fotografiju prati. Također, tu u razgovorima nailazim i na nove riječi.

Koliko su običaji i specifičan govor sonćanskih Šokaca danas živi? Koliko uspijevaju odoljeti izazovima suvremenoga života, asimilacije i globalizacije? 

Mislim da je „divan“ još u dobroj mjeri sačuvan najviše u obiteljima, jer oni koji se nisu školovali i odlazili van Sonte, su u stalnom kontaktu ili su bili s roditeljima, bakama i djedovima i tako sačuvali svoj govor. Već je poznato da je i dijaspora „ponijela“ govor rodnoga kraja, pa ga i oni za sada još čuvaju. Zanimljivo je da recimo u Kanadi, gdje živi zajednica od možda dvadesetak obitelji iz Sonte i sastaje se, te na osnovu mojih tumača riječi i tekstova propituju jedni druge, zabavljaju se i eto, i na taj način čuvaju govor.

S obzirom na Vaše pisanje i knjige, kako Vas mjesna šokačko-hrvatska zajednica doživljava? Kakve su reakcije? 

Reakcije su uglavnom pozitivne. Obično su to euforični komentari koji me, naravno, čine sretnom. U prilog tome ide solidan broj prodanih knjiga. Nađe se ponetko tko mi zamjera kada pišem o siromaštvu. Ali, to je već za mene jako prizemna tema. Ne mogu pisati drugačije nego što je bilo i negativni komentari takve vrste me ne mogu spriječiti u pisanju istine.

Svoje tekstove objavljujete i na Vašem Facebook profilu. To je novi medij, što Vam on pruža? 

Imam dosta pratitelja, moje objave ovako mogu pratiti i Sonaćani koji više ne žive u Sonti. Neki podijele moju objavu, poput Hrvatskog glasa Berlin. Imam puno komentara, a oni su uglavnom pozitivni.

Poseban segment Vašega stvaralaštva je književnost za djecu. Objavljujete priče za djecu u Hrcku, one su uvrštene i u panoramu Zapisane avanture za velike i male, neke od njih su na natječajima Novosadske novinarske škole izabrane te prevedene na pet jezika i snimljene na audio CD-u za slijepu djecu. Kažite nam više o ovom segmentu Vašeg književnog stvaralaštva, kako one nastaju? 

Priče za djecu su nastajale kao i svi drugi tekstovi. Jednostavno nešto „klikne“ u mozgu i od tog „klika“ slažu se riječi i rečenice, nastaju događaji i novi osjećaji, proširuju se misli i eto, priče za djecu ili bajko-basne koje najčešće pišem. U rukopisu zbirke priča Djetinjstvo koje ne poznaješ uglavnom su autorske priče iz djetinjstva ili mojih članova obitelji, prijatelja i poznanika. Dovoljna je samo tema, a onda dodatak mašte koji ih, nadam se, obogati. Jako je lijepo pisati o djeci i za djecu s ovim razmakom u godinama.

Pišete i poeziju, neke od Vaših pjesama zastupljene su u antologijama Odsjaji ljubavi: panorama suvremene duhovne lirike Hrvata u Vojvodini i Život je pisma: Antologija hrvatskoga pučkog pjesništva u Srbiji ‘Lira naiva’ 2003. – 2022. Što Vam poetska forma omogućuje u odnosu na prozu kojoj ste ipak znatno posvećeniji? 

Ne doživljavam sebe kao poetu. Izuzetno se dogodi da napišem pjesmu, mada mi liči na prozu u poeziji. Pjesma je za mene mali prostor što neminovno znači i mali broj riječi, rečenica i događanja, a pogotovo opisa običaja i ljudi. Proza je ono što me ispunjava. Tu se mogu razmahati kao slikar na velikom platnu.

Kakav je danas život šokačkih Hrvata u Sonti? Poznato je da i to selo trpi posljedice ekonomskih migracija, tu su, pretpostavljamo, i drugi izazovi… 

Trpi, trpi itekako. Kao i sva sela, polako nestaje. Sonta, devedesetih godina prestrašena, pa onda osiromašena kao i druga mjesta, nezaposlena… Sve je to utjecalo na raseljavanja, najprije u Hrvatsku, a posljednjih pet-šest godina u Njemačku i druge zapadnoeuropske zemlje. Nije za osudu, jer su obitelji došle do kruha i ruha.

Kad već pričamo o Sonti, kako vidite rad mjesne KPZH Šokadija koja radi na očuvanju šokačke baštine u tom selu, a ima i svoju Šokačku kuću? Udruga se nedavno reaktivirala… 

KPZH Šokadija se trudi, mada je korona loše utjecala na naš rad kao i odlazak nekoliko značajnih osoba za Šokadiju. Nešto više mladih je skoro angažirano, pa se nadamo da će biti i one prijašnje aktivnosti. Tu je i OKUD Ivo Lola Ribar koji ima više članova i nekoliko entuzijasta koji pomno prikupljaju i rekonstruiraju narodne nošnje kao što radi i Šokadija.

Koliko su, po Vašem mišljenju, šokački Hrvati u Podunavlju povezani glede rada na očuvanju svoje baštine? Konkretno, imaju svoje godišnje okupljanje pod okriljem manifestacije Šokci i baština, tu je i recimo okrugli stol O Šokcima je rič. Treba li više ovakvih programa? 

Od „viška glava ne boli“. Treba da ima i više manifestacija i napose više publikacija, općenito, više pisane riječi. Što nije napisano kao da nije ni postojalo. Osobno sam čvrsto uvjerena u to. Šokci u Podunavlju čuvaju kontinuitet u suradnji, mada bi suradnja mogla biti i veća, ali tu je uvijek onaj financijski faktor.

Do sada ste objavili tri knjige – Divani iz Sonte (u dva izdanja), Šokica pripovida i Sonta u sjećanjima šokačkim. Nešto ste već spominjali u razgovoru na tu temu. Kako stojite glede rukopisa u pripremi, koji su Vam, u tom smislu, daljnji planovi? 

Da, tri su objavljene knjige. Imam pedesetak novih priča iz Sonte kao i nekoliko publicističkih radova o običajima – primjerice o pobožnosti za pokojnika ili o proljetnoj prehrani Šokaca u Sonti – koji će možda ugledati svjetlo dana u novoj knjizi. Nadam se tomu, samo da bude zdravlja i razuma, jer imam 73 godine. NIU Hrvatska riječ poslala sam rukopise za djecu U vrtu Beskrajno Zeleno i Djetinjstvo koje ne poznaješ koji su u međuvremenu dopunjeni.

Izvor: Hrvatska riječ (Davor Bašić Palković)

Šokačka kuhinja

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2022
    Najave i kalendar
  • Mira Temunović – 50 godina s tamburom
  • Godišnji koncert folklornog odjela HKPD Matija Gubec
  • 86. Godišnjica osnutka HKUD Vladimir Nazor iz Sombora
  • Koncert Lucije Vukov i Kristine Stankov
  • Koncert velikog tamburaškog orkestra HKPD Matija Gubec u Rumi
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima