PRENOSIMO: Vlatka Lemić, potpredsjednica Međunarodnog centra za arhivska istraživanja – ICARUS - intervju

Objavljeno: 11.07.2017. Pregleda: 70

Vlatka LemicArhivi ne moraju biti isključivo državne institucije, a arhivska građa nije samo ono što je dio povijesti neke države, grada. Uz državne arhive postoje i privatni arhivi, arhivi udruga, obiteljski arhivi. Te vrste građe se često ne čuvaju u državnim nego specijalnim arhivima, što znači da često na njima ne rade stručnjaci, pa je takva građa nezaštićena i izložena nestajanju. Zato je tendencija struke da se i takva građa obradi, zaštiti i učini dostupnom javnosti. To  se potiče kroz različite projekte, a jedan od takvih je i Međunarodni centar za arhivska istraživanja – ICARUS.  Osnovan je 2008. godine u Beču, okuplja 200 članova iz 35 europskih zemalja i Kanade, a hrvatski ogranak osnovan je prošle godine. O radu ovog Centra razgovarali smo s dr. sc. Vlatkom Lemić, potpredsjednicom ICARUS-a i predsjednicom ICARUS Hrvatska.

Što predstavlja aktualni projekt koji vodi ICARUS?

Kroz europske projekte se potiče da stručnjaci koji se bave baštinom rade s pojedincima, udrugama na zaštiti arhivskog gradiva. Na taj način razvijaju se platforme kako bi se ti gradovi snimili i učinili dostupnim putem interneta, uključili u međunarodne baze podataka i tako se zaštitili „od nestajanja i propadanja“, ali i uključili u zajedničku povijest i baštinu. Na taj način se čuvaju te male priče, svakodnevni život malog čovjeka, dakle sve ono što se u dokumentima državnih tijela ne vidi ili je sekundarno i nije sačuvano. Jedna od takvih platformi je topoteka koja je krenula od jedne osobne priče, ali koja se razvila u okviru europskog projekta Zajednica kao budućnost, koji je počeo 2104. godine, a financira ga Europska unija. ICARUS vodi taj projekt i on predstavlja spajanje baštinskih institucija i arhiva s javnošću, korisnicima, vlasnicima privatnih gradiva. Na toj platformi privatne osobe, obitelji, udruge, kolekcionari i zaljubljenici u povijest mogu svoje gradivo opisati, objaviti, a ta građa ulazi u Europeanu i tako se čuva dio nepoznate povijesti. Ti su trendovi danas u svijetu razvijeni. Ako gledate društvene mreže, vidjet ćete da ima mnogo inicijativa zaljubljenika u povijest, kao što su predstavljanje povijesti nekog kvarta kroz stare fotografije. Na žalost, teško je tome što se sakuplja putem društvenih mreža ući u trag, ne zna se tko je vlasnik, priče često propadnu. Zato je trend razvoj platformi iza kojih stoje tehnička potpora i stručna znanja u obradi podataka kako bi se zanimljive priče prezentirale i sačuvale.

Topoteka je dakle moderna digitalna platforma za unos svih vrsta podataka. Ako sam razumjela, svoju topoteku može imati neki pojedinac, obitelj, neka manja zajednica.

Različite udruge, povijesna društva, zavičajna društva, profesori u školama, zaljubljenici u povijest, regionalni arhivi, muzeji, dokumentacijski centri i zapravo sve ono što često ne dođe do državnih arhiva, sve se to može na topoteci predstaviti javnosti, sačuvati. Upravo se taj mikro svijet i mikro povijest nastoji sačuvati kroz tu priču o topotekama. Prekrasni primjer je primjer Velike Britanije. Njihovo arhivističko društvo i stručna zajednica napravila je jednu takvu platformu za okupljanje takvih community arhiva. Mislim da ih ima oko 3.500 u registru s uputama kako se gradivo obrađuje, uz mogućnost međusobnog komuniciranja, podjele iskustava. Na taj način želi se sačuvati i regionalna povijest i sve te priče koje bi, kada gledate s te visoke razine, ostale skrivene i izgubile se u važnim državnim stvarima.

Izdvojili ste primjer Velike Britanije, ali koliko se u Hrvatskoj radi na tome da se obrade i dostupnim učine i takvi dijelovi arhivske građe, povijesti?

Među 150 topoteka iz desetak zemalja tri su iz Hrvatske, a nekoliko je još u pripremi. Nekoliko priča je već pokrenuto, kontaktirali smo udruge koje rade u svojim sredinama, različite baštinske ustanove i trudimo se okupiti takve inicijative na jednu platformu. Samo u Zagrebu ima 30-40 zavičajnih zbirki o kojima brinu udruge građana i mi se nadamo da će se njihovom dostupnošću na internetu i njihovim povezivanjem rad tih udruga predstaviti javnosti. Uz naše državne arhive, muzeje postoje kulturni centri, zavičajni centri, postoje brojne inicijative i sve one mogu se predstaviti kroz topoteku.

U suradnji sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata Vi ste topoteku predstavili u Tavankutu i ponudili dvije topoteke kroz koje bi se predstavilo povijesno naslijeđe i kulturna baština ovdašnjih Hrvata.

Znamo koliko ZKVH puno radi na zaštiti i promicanju kulturne baštine u Vojvodini, a idealna platforma za sustavno predstavljanje može biti topoteka. Tako bi se potaknuo jedan širi interes za tu baštinu, kroz predstavljanje u Hrvatskoj, ali i svijetu. Već tijekom ovog predstavljanja čule su se ideje što bi se sve moglo predstaviti kroz ovu platformu. Ako se jedan ili dvoje od ovih skupljenih entuzijasta odluči krenuti, već od idućeg tjedna možemo registrirati topoteku i krenuti raditi i predstaviti nešto što je široj javnosti nepoznato, nešto što bi moglo privući brojne istraživače. Topoteka je napravljena i financira se kroz projekt Europske unije, ali s obzirom na to da njeno postavljanje i održavanje zahtijeva tehničku potporu, to povlači i određene troškove. Trenutačno ti troškovi godišnje iznose 300 eura. Nadamo se da će, ukoliko nađemo dodatne izvore financiranja, uskoro biti potpuno besplatna. Za sada smo kroz ICARUS uspjeli naći sredstva za dvije vaše topoteke. Opisi na Topoteci napravljeni su prema stručnim standardima, mogu se prebacivati u druge baze. Topoteka je interaktivna, što znači da se mogu postavljati pitanja. Recimo, pitanje: „znate li tko je na fotografiji, koje godine je ta fotografija snimljena...“? Upravo je ideja cijele priče da uključi što više ljudi i probudi interes za njihovu lokalnu povijest, da se obogaćuje naš život, da upoznamo našu kulturu, tradiciju. I ideja tih europskih projekata je oživljavanje lokalne baštine, koja nije zaboravljena ako se na njoj radi, ako se ona predstavlja, živi. Najvažnije je krenuti, a ukoliko to prepoznaju lokalne vlasti, a takvih primjera je bilo u Mađarskoj i Austriji, onda se i one uključuju u financiranje, kao i turističke zajednice koje počinju shvaćati da je to priča koja potiče lokalnu povijest, priča koja ljudima podiže senzibilitet za svoj zavičaj. Nadamo se da će i kroz naše topoteke u Hrvatskoj biti prepoznato nešto što je dobro, edukativno. Neke zemlje koje su to već prepoznale došle su do toga da u svojim zajednicama, primjerice, organiziraju dane lokalne povijesti. U to se uključuju svi građani, a materijali za koje se do sada nije znalo da postoje postali su građa za monografije, različite manifestacije... Dakle, poanta je da se nešto oživi, da to ne bude jednokratan projekt tijekom kojega ćete vi nešto skupiti, to zaključati, već da to bude jedna živa priča koja će poticati, educirati. To može biti neka radionica lokalne povijesti, priča Istražite i Vi, ili priča Istražite svoje tavane. Takva vrsta poticaja ljudi da se uključe u povijest nije nova. Primjerice, prilikom obilježavanja obljetnice Prvog svjetskog rata Europeana je prokrenula akciju Donesite Vaše priče iz tog rata. Tako su ljudi donosili svoje priče i fotografije. Poanta je da se  ljudi senzibiliraju kako bi shvatili da povijest nije nešto što se događa drugome već da smo svi dio te povijesti.

To je taj jedan novi pogled na arhivsku građu koja zahvaljujući suvremenim tehnologijama postaje dostupna. Koliko se, s druge strane, arhivi i dalje doživljavaju kao mjesta na kojima su pohranjeni metri i metri starih dokumenata koji nisu nikome potrebni?

Percepcija javnosti je, nažalost, još uvijek takva. Na arhive se gleda kao na spremišta starog papira. Na Zapadu se to počelo mijenjati devedesetih godina, kada su se arhivi počeli otvarati prema javnosti. Krenulo je zapravo od istraživanja vlastite povijesti, interesa za noviju povijest, uvođenja prava na pristup informacijama. Arhivi su se počeli otvarati i doživljavati kao informacijski servis. Nadamo se da će se i kod nas arhivi početi tako shvaćati. U tom smislu neke stvari se već mijenjanju. Arhivi organiziraju izložbe, objavljuju gradivo, predstavljaju knjige. S druge strane, ono što je baš pravi arhivistički posao, a to je rad na obradi gradiva, ne može se raditi jer nema dovoljno ljudi, prostora. U Hrvatskoj imamo slične probleme kao i drugi. Uglavnom nedostatan broj ljudi, nedostatna financijska sredstva i smještajni kapaciteti. U 19 hrvatskih arhiva ima više od 130 kilometara građe, deseci kilometara gradiva još su na terenu, ali nema odgovarajućih spremišta da bi se ta građa čuvala u arhivima. Ono gdje kaskamo je i obrazovanje i stručne kompetencije arhivista. U Hrvatskoj postoji studij arhivistike na Sveučilištu u Zagrebu, postoje doktorske studije, ali ipak, budući da je većina ljudi zaposlena mnogo ranije, treba puno ulagati u stručna usavršavanja. To ne prolazimo samo mi u Hrvatskoj, već sve struke u ovom promjenljivom okruženju. Također, za rad arhiva i arhivista bitan je i pravni okvir. Mi imamo sreću ili nesreću da se priprema novi zakon, koji treba zamijeniti onaj donesen 1997. godine. Taj važeći zakon je danas zastario. S obzirom na to da su se dogodile tehnološke promjene, potrebno ga je uskladiti i s propisima koji se tiču zaštite tajnosti podataka, prava na pristup informacijama i, s obzirom na to da je Hrvatska članica EU, treba ga uskladiti s direktivama i standardima EU.

Uposleni ste u Hrvatskom državnom arhivu, trenutačno na mjestu savjetnice, ali obnašali ste i dužnost ravnateljice. Koliko je Hrvatski državni arhiv značajan za Hrvatsku kao državu?

Hrvatski državni arhiv je nacionalni arhiv i kao nacionalna ustanova mislim da je doista značajan za hrvatsku povijest, kulturu i nacionalni identitet. Čuvamo 30 kilometara građe, od najstarijih isprava iz X. stoljeća. Najstariji dokument je iz 999. godine, tu je i Slavonska grbovnica, najstariji zapisnik Sabora iz 1253. godine... Upravo svi ti dokumenti svjedoče o kontinuitetu hrvatske povijesti i državotvornosti. Spisi županija, Sabora, sudski spisi, više od 900 osobnih ostavština starih plemićkih obitelji, cjelokupno gradivo Vojne krajine, filmski arhiv, zbirka od dva milijuna fotografija, kartografska zbirka... Zapravo, sve ono što se uči u povijesti u originalnim dokumentima čuva se u našem arhivu. Godišnje oko 1.500 istraživača prođe kroz čitaonice, a još nekoliko tisuća se arhivu pismeno obrate za dokumente.

Koliko je uvođenje suvremenih tehnoloških dostignuća i u arhive i prezentiranje arhivske građe pomoglo da sve ono što čuvaju arhivi bude lakše dostupno, kako istraživačima tako i široj javnosti?

To je, s jedne strane, arhivima kao ustanovama pomoglo, jer je građa postala dostupnija. S druge strane, tu istu tehnologiju treba održavati, treba ju obnavljati. Veliki dio posla današnjih arhiva odnosi se na pitanje kako se uhvatiti u koštac s novim tehnologijama?

Ima tehničkih mogućnosti da arhivska građa postane dostupnija, ali koliko je neka građa još uvijek nedostupna, zabranjena za istraživanje?

Prema hrvatskim propisima gradivo je nedostupno 30 godina od nastanka. Može biti prije dostupno ukoliko ga stvaratelj učini dostupnim. Ograničenja koja postoje odnose se na tajne podatke, nacionalnu sigurnost, koji su u načelu dostupni 50 godina od nastanka. Dokumenti s osobnim podacima dostupni su 100 godina nakon rođenja osobe, odnosno 70 godina od nastanka dokumenta. Zbog interesa za suvremenu povijest traženi su dokumenti koji nemaju taj odmak trajanja i onda se pregovara sa stvarateljima gradiva da daju dozvole za korištenje dokumenata. Gradivo koje nosi oznaku tajnosti, po našim propisima, ide na posebna povjerenstva i svaki zahtjev se rješava posebno. Što se tiče osobnih policijskih dosjea, članovi njihovih obitelji imaju pravo pristupa tim dosjeima.

Izvor: Hrvatska riječ (Zlata Vasiljević)

Obaveštenje o kolačićima