Fondacija Antun Gustav Matoš u Beogradu proslavila je pet godina svog rada svečanom akademijom, održanom 4. prosinca 2025. Upravitelj Fondacije Marin Piuković poručio je da prostor Fondacije u Beogradu postaje trajno mjesto okupljanja hrvatske zajednice i simbol kontinuiteta njenog rada u glavnom gradu Srbije. Istakao je da je važnost obljetnice u tome što zajednica pokazuje profesionalnost, prisutnost i aktivno sudjelovanje u društvenom i kulturnom životu Beograda. Po njegovim riječima, pokretanje nastave hrvatskog jezika najveći je iskorak u dosadašnjem radu Fondacije. Piuković je zahvalio državi Srbiji na ustupanju prostora, kao i Hrvatskoj na podršci kroz programe prekogranične suradnje:
„Ovaj prostor mjesto je okupljanja, a odskora i mjesto radosti, smijeha i učenja hrvatskog jezika. Najveći je uspjeh upravo pokretanje nastave hrvatskog jezika“.
Most između naroda
Predsjednica Hrvatskog nacionalnog vijeća Jasna Vojnić podsjetila je kako je hrvatska zajednica, na inicijativu HNV-a, još 2017. pokrenula višegodišnje nastojanje da osigura prostor u Beogradu.
„Nakon tri godine dopisa i razgovora s državnim institucijama, dobijena su dva stana nekadašnje Fondacije Zoran Đinđić, što je omogućilo osnivanje Fondacije Antun Gustav Matoš“, kazala je ona i istaknula doprinos prvih ljudi Fondacije Mate Principa i Katice Naglić, koji su, kaže, udarili temelje i oblikovali prostor u njegovoj početnoj fazi. Danas Fondacijom upravlja novi upravitelj i prostor se razvija kao mjesto okupljanja studenata i šire zajednice:
„Prije šest mjeseci izabrali smo novog upravitelja Marina. Sada se osjeti mladalački duh. Sada će ovo biti mjesto za sve naše studente da se imaju gdje okupljati. Sigurna sam da se mogu provoditi razne aktivnosti, ali ne samo za našu zajednicu nego za svakog u Gradu Beogradu“.
Opunomoćena ministrica u Veleposlanstvu Republike Hrvatske u Beogradu Davorka Velecki Čičak istaknula je da Fondacija Antun Gustav Matoš tijekom pet godina djelovanja nije bila samo posvećena očuvanju uspomene na velikog hrvatskog književnika, već je postala mjesto susretanja i povezivanja:
„Ona je u ovih pet godina postala više od čuvara sjećanja na jednog od najvećih hrvatskih književnika. Postala je most. Most između vremena, poetika, a najvažnije između ljudi i naroda“.
Proslavi obljetnice Fondacije AGM, među ostalim, nazočili su i povjerenik za zaštitu ravnopravnosti Milan Antonijević, načelnici općina iz Hrvatske Anđelko Dobročinac, Davor Adžić i Dragan Sudarević, ekonom Srijemske biskupije Petar Dujić i predsjednica Hrvatskog poslovnog kluba u Beogradu Marija Radulović.
Matošev odnos prema Srbiji
U sklopu obilježavanja pete obljetnice, dan prije (3. prosinca) u Fondaciji je održan stručni skup posvećen kulturnim i političkim vezama Zagreba i Beograda, koje je u svom djelu i životu povezao Antun Gustav Matoš.
Student četvrte godine povijesti Rino Džanko govorio je o odnosu Matoša prema Srbima, Srbiji i jugoslavenskom pitanju. Ova je tema, rekao je, važna jer Matoš nije bio samo književnik, nego i politički feljtonist, polemičar, komentator, satiričar, pa i ideolog jedne verzije hrvatskog nacionalizma, a jugoslavenska ideja je u to vrijeme bila jedno od ključnih pitanja hrvatske politike s pitanjem odnosa Hrvata i Srba kao jednim od središnjih.
Matošev boravak u Beogradu započeo je 1894., intenzivirao se nakon 1898. i završava se 1908.
„U prvim godinama boravka Matoš je fasciniran srpskom nacionalnom energijom, Srbiju opisuje kao ‘narodnu državu’, kao ‘slobodnu zemlju kojoj se Hrvat može diviti’ i kao društvo ‘gdje je sve nacionalno i gdje se sve radi za Srbiju’. Tu je nastala i njegova slavna izjava: ‘U Beogradu naučih biti Hrvat’, što, po Džanku znači da je ‘u Srbiji prvi put vidio narod koji se ne ustručava biti svoj, narod koji ne prepušta politiku tuđinu, narod koji nije mentalno koloniziran’. Za razliku od toga, Hrvati se Matošu čine kao narod u okovima: politički nepismen, kulturno prestrašen, previše obziran prema drugima, previše poslušan prema Beču i Pešti. Međutim, kako godine prolaze, Matoš sve manje idealizira Srbiju te se u njegovim tekstovima počinju pojavljivati sasvim drugačiji motivi: Srbija kao politički kaotična, kao zemlja u kojoj je teško doći do istine, srpski tisak kao grub, senzacionalistički i pristran, srpska politika kao hegemonijalna i srpsko društvo kao razlomljeno“, rekao je Džanko.
On je istaknuo da Matoševe političke stavove ne smijemo čitati kao sustav, nego kao niz emocionalnih reakcija, što se vidi iz njegovih izjava te tako u jednom razdoblju slavi srpski nacionalizam, u drugom napada srpsku političku hegemoniju. U tom prostoru između fascinacije i razočaranja, između privlačnosti i odbojnosti, između bliskosti i udaljenosti, rađa se i Matošev odnos prema jugoslavenskoj političkoj ideji koju nikada nije prihvatio jer je smatrao da Hrvatska ima vlastitu državnu tradiciju, vlastitu kulturu, vlastiti politički identitet i vlastitu povijesnu sudbinu. Najveći Matošev problem s jugoslavenskom idejom je ono što će kasnije postati i najveći problem Kraljevine SHS: politički unitarizam i beogradska centralizacija, zaključio je Džanko.
Matoš o duhu gradova
Prof. dr. sc. Ivica Žižić govorio je o Matoševim pogledima na gradove, ali i o njegovim promjenljivim sudovima o Srbima i Srbiji.
„Otići iz Beograda u Zagreb, to je otići iz otadžbine u otadžbinu. Mi i Srbi smo kao oni jaganjci koji mogu da sisaju dvije majke. U Beogradu naučih biti Hrvat, kao Srbi što su svi bez razlike svi tvrdi nacionalisti, i ja sam tek ovdje postao pravi pravaš. Srbija je meni dala utočišta, i tamo se navikao na bezgraničnu skoro slobodu, na slobodne gestove kakvih pojedinac ne smije kod nas ni slutiti. Bilo kako komu drago, mi i Srbi smo jedan narod!“, pisao je Matoš u feljtonu Dva grada.
No, kad je morao otići iz Beograda pod stalnim napadima, stvarajući sam sebi neprijatelje u ime ljubavi prema istini, svadljivi Matoš je dao i drugi sud o Srbima i Srbiji. Naime, Matoš je drugom prilikom pisao i sljedeće:
„Orijent mi se gadi. I ta srpska lažna glorija reprezentanata slobodnih misli. Sada mi nije čudo, što postoji između Srpstva i Hrvatstva tako grozan konflikt, kada sam se zaista uvjerio da nas sa Srbima veže samo – jezik. I karakterom se Hrvat i Srbin vrlo razlikuju. Čamili su pod Turčinom donedavno, pa su postali prevejani i podmukli. Prvi ljudi u Srbiji, brate moj, šuruju sa hajducima, a žandari i potajnici su njihovi jataci! Činovništvo grozno robi i krade, jer misli: e kad dođe druga partija na vladu, bacit će nas na kaldrmu“.
Godine 1908. Matoš se, amnestiran, definitivno vraća u Zagreb. U feljtonu piše kako je čeznuo „kao Hrvat za Hrvatskom, kao vojnik za civilom, kao uznik za slobodom“. No, spram raskoši Pariza, Zagreb mu izgleda posve provincijalan i marginalan, zapravo, grad koji utjelovljuje svu nelagodu dosade, naveo je Žižić i zaključio:
„Na tragu Matoša valjalo bi ponovno proći kroz kulturnu mapu Zagreba i Beograda i upoznati njihov duh, a on se svagda kazuje znakovljem/kodovima koji stoje otvoreno njihovu promatraču da prepozna ono drugo, ali i da nađe isto, zapravo da definira vlastiti identitet, kao i da oblikuje svoj odnos s tom drugošću koja mu dolazi ususret. Jer identitet nesposoban susresti drugoga, pretvara se u fanatične narative, koje smo i Srbi i Hrvati proživljavali gotovo čitavo jedno dugo i bolno stoljeće".
Izvor: Hrvatska riječ (M. V. R. i J. D.)
