Ildikó Lovas, književnica - intervju

Objavljeno: 14.06.2022. Pregleda: 25

U nakladi Gradske knjižnice Subotica nedavno je objavljena i promovirana knjiga subotičke književnice Ildikó Lovas pod nazivom Duša grada ili znaci identiteta – subotičke kolumne. Riječ je o prijevodu s mađarskog na srpski jezik zbirke kolumni koju je Magyar Szó objavio 2020., a koje su prethodno objavljivane u istoimenom listu. Želja je autorice bila da njena razmišljanja, ili kako ona kaže »literarnu avanturu«, učini dostupnom i onima koji ne poznaju mađarski jezik. U dvadeset poglavlja autorica je iznijela svoja saznanja o Subotici kakva je nekad bila i razmišljanja kakva bi mogla biti u 21. stoljeću.

Ildikó Lovas je rođena 1967. godine u Subotici. Diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Njena proza prevođena je na srpski, hrvatski, slovenski, talijanski, njemački i bugarski. Dobila je više prestižnih nagrada za svoje knjige. Dobitnica je i nagrade Grada Subotice Pro urbe za 2021. godinu.

Kako je nastala knjiga Duša grada ili znaci identiteta – subotičke kolumne?

Negdje 2016.-17. sam počela razmišljati o nekoj novoj knjizi budući da sam bila opsjednuta građom u Gradskoj knjižnici. Moj ured u Gradskoj knjižnici je u kutu na znanstvenom odjelu i tamo možeš sve vidjeti – od starih novina pa nadalje. Projekt skeniranja građe je tada bio u tijeku i došlo je do novog zamaha. Pregledano je ono što je urađeno i prenijelo se u Sentu gdje je veći skener i onda sam počela čitati te stare novine. I nije mi bilo dovoljno to što sam nekad čitala od Tibora Kolozsija A szabadkai sajtó története (Povijest subotičkog novinstva), koja nije prevedena, ali u kojoj je sve što treba od početka do 1945., i koja te uvodi u jedan svijet gdje vidiš da ništa ne znaš ni o Subotici ni o novinarstvu ni o novinama, ni tko su bili ti ljudi. Ono što mi znamo određeno je nekim drugim razmišljanjima, tako smo odrasli da su nas učili kao da je sve počelo 1945., a to nije istina. I onda mi je bilo prvo pitanje zašto ne pričamo o onome što je bilo ranije? Pa ljudi su tu zajedno živjeli i u najtežim trenucima, to moramo priznati. Zar ne? I onda sam počela čitati sve napise od 1890. I sve sam željela pročitati. Prvo, ono što je bilo na mađarskom, a onda i ono što je bilo na hrvatskom-bunjevačkom, na primjer o povijesti Subotice od Jose Šokčića o tome kako je bilo poslije Prvog svjetskog rata, kakav je bio taj svijet, kako su tada razmišljali.

Koji su Vam još izvori bili važni u stvaranju kolumni i ove knjige?

U međuvremenu sam stalno imala u glavi Gézu Csátha, možda zato što imamo taj topos u mađarskoj književnosti kao da je on umro na demarkacijskoj liniji, a što nije istina, nije tamo umro. To je jedan književni mit. A kako stalno čitam njegov dnevnik, koji je počeo pisati nakon majčine smrti, shvatila sam da sa znanjem što sam stekla čitajući tadašnje novine, našla sam jednu sasvim novu točku gledišta. Osim toga, tu je Leteći Vučidol koji je objavljen kad su Géza Csáth, Emil Havas i Artúr Munk bili gimnazijalci i kad čitaš usporedo i njegov dnevnik moraš shvatiti da međunacionalni i međuljudski odnosi nisu bili onako opterećeni kako se misli. Jeste, nisu se voljeli kao golubovi, ali nismo ni mi golubovi nego smo ljudi. Nije bilo tako kako su nas učili. I počela sam ići u tom pravcu. Totalno sam i zalutala, a onda sam našla i jedan razgovor s kćerkom Géze Csátha koji nikad nije objavljen, nalazi se u Petőfi irodolmi múzemu. To sam pažljivo saslušala i počela sam biti opsjednuta s tim. Prvo sam napisala Kad te Bog ritne u stomak, što je objavljeno na srpskom jeziku u Beogradu prošle godine. Paralelno s tim sam napisala i ove kolumne, pa sam se onda vratila na roman, koji sam planirala napisati. To će izići na jesen. Nije da sam ja tako htjela, jer nisam opterećena time da stalno moram pisati i objavljivati, ali mislim da ono što trebamo napisati, naš »nadređeni« će tako riješiti da će biti napisano. Ovaj roman u nastajanju je, dakle, razlog zbog čega sam počela pisati kolumne, a i inače sam voljela razmišljati o Subotici. To nije sad neka novost, ali je novi kut. Znači, to nije ono što mi priča László Magyar ili ono što mi priča Tivadar Kongó ili ono što mi priča Zsombor Szabó, nije ono što mi priča Boško Krstić, niti ono što priča Ante Rudinski, ili László Hovany, ili Mirko Grlica što mi je pričao. Sve što su oni znali ja sam pitala pa su mi pričali, a nalazila sam i u njihovim tekstovima. Ali, kad ti kopaš sam i saznaješ, to je nešto sasvim drugo.

Jesu li onda kolumne sabrane u ovoj knjizi neka vrsta »dnevnika unazad«, budući da sadrže i sjećanja iz djetinjstva, ali sada iz nekog drugog kuta kao i promišljanja koja nisu propuštena kroz ideološke naočale, nemaju ambicije biti stručna i znanstvena već su osobno, literarno viđenje prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Subotice?

Baš tako. Zato sam napisala ovu knjigu. A s druge strane baš tako kako kažete, to primarno znanje iz nekadašnjih novina je prvo. Ono što sam pročitala o tome kakav je to svijet. Ja ne ronim, ali mogu zamisliti kakav je to svijet kad netko zaroni i ode dolje i u tišini promatra sasvim drugi svijet. Jer iz novina možeš sve saznati. I onda počneš kopati zašto je to netko tako rekao i pomalja se jedna druga povijest. A s druge strane stvarno su to bila moja sjećanja iz djetinjstva. To sam i napisala – kad iz Malog Radanovca kreneš kod zubara ili u knjižnicu ili samo da kupiš točeni sladoled od vanile i rum-puncha u Pioniru na Korzou i počela sam razmišljati kakva su bila moja osjećanja, što bih ja napisala kao novinarka danas. Što sam ja vidjela u ovom gradu, što ja vidim u ovom gradu. I to je jedno sasvim drugo gledište. Htjela sam biti nježna. Nisam htjela biti gruba. Ja dosta iskreno i direktno govorim ono što mi se ne sviđa, što mislim to i kažem, a trpim i kad drugi govore da im se ne sviđa ono što ja kažem. Nikad ne ulazim u revolt ili revolveraški način, nisam ja kauboj, tako da me to ne interesira i nije intelektualni nivo tako raditi. Tu sam htjela da bude nešto suptilno. Našla sam na primjer tu priču u svojoj glavi kad idemo u grad i pogledam na drugu stranu, preko puta zatvora, i vidimo kip Ane Bešlić.

Vrlo istaknuto mjesto u knjizi ima Ana Bešlić i njeni radovi. Zašto?

Zato što je ona sve što smo i mi u suštini. Živjela je u jednom vremenu koje je ideološki bilo opterećeno. I ipak je radila svoje skulpture. Ona je vjerovala u to što je vjerovala i o tome se može pročitati u njenoj biografiji. To je jedna stvar. Iz Bajmaka, to jest Baba Puste, za vrijeme hladnog socijalizma stigne u Pariz s ovim oblicima što je napravila iz kamena. Te su skulpture neviđene. Ne samo zato što imaš dojam da ih ne možeš zaboraviti kad ti pogled padne na njih, ako imaš oko za to. A ako nemaš, onda ništa, jer ih i nisu stavili tako da ih svatko vidi, već tamo gore između dva drveta, poliven je bojom, ne znaš što reći. A onda sam se sjetila kako je bilo lijepo kad sam čekala kod zubara, što nije bilo lijepo jer se jako bojim, i kroz prozor vidiš oblike skulpture Majka i dijete, i imaš u duši misao da će sve biti u redu. I idem kasnije autom pokraj tog mjesta i krajičkom oka vidim kao da nije tamo. Drugi dan sam otišla pješice i vidim nema je. Do danas se ne zna ništa o toj nestaloj skulpturi. Zato je to toliko naglašeno u knjizi, jer ona je simbol, metafora svega što smo imali i što smo izgubili i za sve što možemo vratiti na svoje mjesto. Jer nešto i možemo vratiti.

Što možemo vratiti?

Vi i ja ne moramo voditi računa je li bilo normalno za vrijeme nestašice nafte 1972.-1974. ukidati tramvaj, pa smo čekali autobus koji nije dolazio. Mi to vrijeme ne možemo vratiti. Možda je moje razmišljanje nerealno i nostalgično, iako ja nisam nostalgični tip. Ali neke stvari možemo vratiti. Znamo li gdje je ta skultpura? Znamo da je jedna u Beogradu. Je li to nečiji zadatak? Moj sigurno nije. Primijetila sam da nije tamo, ali hoćemo li mi kao grad razmišljati što nam znači Ana Bešlić? Ona je simbol onoga što smo imali i simbol slobode razmišljanja. Mi smo naše živote živjeli i prije 90-e, odrasli smo u tome, znamo i dobru i lošu stranu tog vremena, ali iako smo nekad mislili da je sve to negativno, znamo sad već da ima i pozitivnog, prije svega ta socijalna osjetljivost i puno drugih stvari. Ali kad se pojavi Orwell to već nije dobro. I znamo i da su ljudi mogli ići naprijed, a i danas je tako, kada postanu dio sustava. To je sasvim logično i normalno, a Ana Bešlić je simbol da je ona i u tom sustavu zadržala i dio svoje slobode, umjetničke slobode.

Ovu knjigu vidim kao pokušaj da se pokrene razgovor, dijalog na temu kakav je naš grad, kakav on treba biti iz jednog specifičnog kuta, kao i dijalog o stvarima o kojima ne pričamo ili ih zamagljujemo. Je li to bila i Vaša ideja? Ima li dijaloga?

Prošle godine je bila javna rasprava o gradskoj jezgri. Sjedili smo u hladnoj Velikoj vijećnici i budući da ste i Vi bili tamo, onda to znači da razmišljamo na jedan određeni način. Podržavaju li to ljudi? Podržavaju. Inače bi taj sastanak i javna rasprava bila neuspješna. Ali ta javna rasprava je bila uspješna. A to znači da ljudi koji žive u Subotici, rođeni Subotičani ili oni koji su postali Subotičani, razmišljaju o Subotici zato što vole ovaj grad. Nervira li nas to da ne možemo stići kolima do grada za šest minuta kao prije već je to sada 15 minuta jer je zastoj kod Patrie? Volimo li to? Volim li zakasniti na sastanak zato što ne mogu naći parking mjesto. To ne volimo. Razmišljamo li na palanački način ako moramo stati baš ispred kazališta ili ljekarne, jer ne želimo pješačiti? S jedne strane želiš biti velegrad i sve da bude haj-haj i veliki auti se voze i da svi svugdje idu autima, a s druge strane želimo biti jedan mali grad gdje je lijepo živjeti i gdje svatko može parkirati gdje želi. Trebamo biti pametniji. Mislim recimo na ideju da rušimo Gomboški sokak i gradimo tamo višekatnice, a postavlja se pitanje gdje će ti ljudi parkirati.

U jednoj kolumni pišete kako „identitet grada formiraju oni koji u njemu žive", bilo da su se u njemu rodili, kao i njihovi preci, ili su u njega došli u novije vrijeme.

Kao prvo ta rečenica je bila u suštini rečenica reakcije. Ne znam kako je kod drugih zajednica, ali kod Mađara je tako da mnogi od onih koji su tu rođeni ali su otišli, ne samo početkom 90-ih nego i kasnije, kad se vraćaju kažu kako je naš grad postao balkanski grad. Sad govorim o Mađarima, jer i oni kao i svaka zajednica misle da je Subotica njihov grad. I Mađari i Hrvati i Bunjevci i Srbi i svi. I samo tako i možemo graditi Suboticu da svi mislimo da je naš grad, da je to moj grad, jer ako ne misliš tako onda te to ni ne interesira. A mene interesira. Tu rečenicu sam napisala, jer je bila jedna konferencija u Budimpešti gdje su rekli da Subotica više nije ista kao prije, a onda sam ja rekla da mi nismo psi čuvari, da je čuvamo i kad se netko vrati kaže – e super, vi to dobro radite. A gdje piše da ja to moram raditi, a vi to ne morate? Ja sam dala ono što mislim da trebam dati. U ovu našu zajedničku korpu sam stavila na primjer ovu knjigu i sve moje knjige i ono što sam radila kao savjetnica za kulturu sedam-osam godina. Meni i danas ljudi u gradu kažu »dobar dan Ildikó, kako ste«, i danas se sjećaju tog vremena i valjda sam onda i dobro radila. I meni je to dovoljno.

Kako ste ušli u politiku?

Došla sam na mjesto gradske savjetnice za kulturu 2003. kada sam imala 36 godina, kada je Géza Kucsera postao gradonačelnik, a Árpád Papp je postao predsjednik Izvršnog odbora. Tražili su nekoga na godinu dana za područje kulture jer je György Boros, koji je bio na tom mjestu, zbog zdravstvenih razloga otišao. Na njegovo je mjesto došao Papp, ali kad je on postao predsjednik IO kao intelektualka sam došla na to mjesto. Sve do tog vremena, od kada sam se vratila s fakulteta 1991. do 2003., mada je i onda Savez vojvođanskih Mađara govorio da nam trebaju novi talenti, mladi intelektualci za direktore, članove upravnih odbora, mene nikad nisu zvali. Ni u jednom upravnom odboru nisam bila, nigdje nisam bila potrebna. Postala sam glavna urednica časopisa Üzenet 1998. Do tada su svi urednici Üzeneta bili u radnom odnosu u Hét Napu, a urednici Rukoveti su bili zaposleni u Subotičkim novinama. Ja sam bila prva i jedina koja nije bila primljena u radni odnos u Hét Nap, ne znam zašto. Tadašnji Hét Nap me nije volio, nego su me Boško Krstić i Milovan Miković primili u radni odnos u Subotičke novine i zahvalna sam za to i nikad to neću zaboraviti. Poslije 2003. godine sam došla u Izvršni odbor i tadašnji gradonačelnik nije bio oduševljen mnome. To nije bila neka tajna, ali sam i to preživjela i do 2010. sam bila na tom mjestu, i to je bilo to. Kad je SVM stvarno rekao da će biti otvoren prema intelektualcima, ušla sam u stranku jer sam mislila da stvarno trebamo biti otvoreni i uključiti nove ljude, i ne uvijek da samo tri čovjeka kažu što će biti u kulturi. I ne samo u kulturi, već i u svim razmišljanjima SVM-a o Subotici, o gradu. Ne treba uvijek razmišljati usko i sa zavišću jer nemamo što izgubiti, jer vrijedimo i trebamo se poštivati međusobno. Meni je to bilo najvažnije i mislim da smo tu i uspjeli. Nakon toga sam još u Mađarskom nacionalnom vijeću bila od 2010. do 2015. zadužena za kulturu.

Što mislite je li Subotica oaza multikulturalizma i što uopće mislite o multikulturalizmu?

Multikulturalizam je ideologiji bratstva-jedinstva brat blizanac, a njihova mlađa sestra ili brat je interkulturalizam. Mislim da je to politički proizvod zasnovan na ideološkom razmišljanju i da u suštini nema veze s realnošću i s našim životima. Mislim i da smo mi ljudi pametniji od svake ideologije i svakog političkog proizvoda, a tome ide u prilog i da je Subotica posljednjih 300 godina uspjela sačuvati svoje ljude i svoj imidž i zajednički život. Što mislim o zajedničkom životu? Ništa drugo ne postoji. Ne vjerujem u to da trebamo drugačije živjeti – da ne budemo komšije, susjedi, szomszédok. Tako trebamo živjeti i trebamo znati reći i dobar dan i jó napot, malo to treba vratiti. I ako me pitate treba li biti ispisano na svim jezicima na pekari ili u ljekarni, mislim da treba. Je li sada ispisano? Mislim da nije. A to je međusobno poštovanje, povjerenje i zajedničko življenje.

Izvor: Hrvatska riječ (Jasminka Dulić)

Najave i kalendar

Pogledajte sve

Moglo bi Vas zanimati...

  • 2022
    Najave i kalendar
  • Promocija knjige Ivana Tumbasa: Steščalo se
  • Koncert Lucije Vukov i Kristine Stankov
  • 26. Izložba božićnjaka i predstavljanje monografije
  • Koncert klape Barun
  • Koncert velikog tamburaškog orkestra HKPD Matija Gubec u Rumi
Pogledajte sve

Obaveštenje o kolačićima