Približava se svečano razdoblje prije korizme, vrijeme poklada u kojem se priređuju maskenbali, karnevali, maškare ili mačkare, ili kako Golubinčani vole reći, premundureni dani kada cijelo selo „poludi". Golubinačke mačkare su kao običaj stigle u ovo selo prije više od 200 godina. Pretpostavlja se da su mačkare u Golubince stigle iz Dalmacije (gdje imaju najdužu tradiciju), u vrijeme doseljavanja ljudi iz tih krajeva u ovo selo. Mačkare se održavaju uvijek šest nedjelja prije Uskrsa, a dani mačkara su dani ludovanja, veselja i radosti, vrijeme kada je sve dozvoljeno.
Odmor i radost
Tradicija mačkara u Golubincima održala se do danas, uz obogaćeni program, veliki broj sudionika i održavanje karnevala, ali je suština ostala ista: njegovanje tradicije koja traje duže od dva stoljeća. Mještani Golubinaca ponosni su što je njihovo mjesto postalo prepoznatljivo po tom običaju i što su ga uspjeli prenijeti na svoju djecu. I baš kao i nekada, Golubinčani se vesele mačkarama i mjesec dana prije pripremaju se za te dane.
„Stanovništvo sela nekada se većinom bavilo poljoprivredom i nismo imali posla zimi. Veselili smo se Božiću i blagdanima, a siječanj je za nas bio poseban", prisjeća se 81-godišnja Katica Ćaćić iz Golubinaca i dodaje: „Otkad pamtim moji su roditelji išli na mačkare. Nosili su što je tko imao. Bilo je i lijepih i ružnih maski. Lijepe su bile bijeli anđeo, vila, mladenka, mladoženja. Tako odjeveni hodali su ulicama, kerili se i pocikivali. A bilo je i onih ružnih i strašnih mačkara. To su bile maske vraga, sotone i mi smo to zvali krampus. Ljudi su oblačili kožuhe i kape naopako. Imali su bradu i lanac vezan oko struka. I oni su tako odjeveni hodali ulicom, štipali i plašili ljude. Oni koji su bili mirni dobro bi prošli, a oni koji su se otimali i koji su pobjegli, bili su uhvaćeni. Njih su mazali s kremom za cipele, izuvali ih, bacali u blato. Bilo je i onih koji su se maskirali u pokojnike. Uzeli bi iz crkve kola za mrtve na kojima bi ležao muškarac, a kraj njega je stajala žena koja je plakala i kukala nad njim. Tako su išli ulicom i stajali bi pred svaku kuću i ulazili u onu gdje su ih domaćini htjeli primiti".
Maske u tajnosti
Kako dalje priča baka Katica, kasnije kada je odrasla, njezin dom je mjesec dana prije mačkara postao okupljalište žena. Uz razgovor i pjesmu, smišljale bi, krojile i šivale razne maske. Radilo se u tajnosti, iza zaključanih vrata, kako susjedi ne bi vidjeli maske prije maskenbala.
„Već početkom siječnja otvarali smo ormare i birali najljepše ponjave: čipkane, heklane, necovane i šlingane. Od njih smo ručno šivale suknje i šešire. Potrudile smo se da naše maske budu najljepše i zato nismo nikom dozvoljavali da ih vidi. Jedne godine smo pravile bijele rade, druge godine đurđicu. Njih smo šivale na suknje i šešire. Svake večeri bismo se okupile i uz pjesmu šivale maske. Masken-bal se održavao ponedjeljkom. Tada su se birale najljepše maske. Utorkom smo obilazili domaćinstva. Pjevali smo pred svakom kućom u selu bećarce, sevdalinke, poskočice i druge pjesme. Domaćini bi nas lijepo ugostili, počastili suhomesnatim proizvodima, kolačima i pićem. Nedjeljom su bile male mačkare. Tada su ulicama hodala djeca. Nosili su košare s lutkama u njima", prisjeća se naša sugovornica i dodaje da su tradiconalna jela koja se tom prilikom pripremaju hladetina, domaće krafne i salčići s pekmezom.
Djevojke u kušnji
Muškarci su se vozili traktorom. U prikolicu bi stavili stol i stolice, bačvu vina i vozili se selom uz harmoniku i pjesmu.
„Bilo je to i vrijeme zaljubljivanja ali i otkrivanja nevjere, pa su se događali i raskidi. Igranke su se održavale u seoskom domu kulture. Muškarci su se nekoliko puta premundurivali. Uglavnom bi se maskirali u stare bake i šepave starce. Tako maskirani, dovodili bi svoje djevojke u iskušenje, štipali ih i milovali. Kad bi im to dopustili, posumnjali bi da su im nevjerne."
Baka Katica s ponosom kaže da je radosna što su mačkare iz godine u godinu sve bogatije i bolje, što su posjećenije i što su u organizaciju manifestacije uključeni njen sin i snaha.
„Danas je naše mjesto poznato po ovom događaju i karnevalu. Moja snaha je prosvjetna radnica i svake godine dovede djecu iz škole na karneval, pa kad povorka krene, prava ljepota je vidjeti ih u šarenim maskama. U Golubincima se okupljaju i mještani iz drugih mjesta. Svi dođu gledati karneval i to bude doživljaj za pamćenje. Drago mi je što se taj običaj nastavio, što su ga mladi prihvatili, što ga s ljubavlju doživljavaju i njeguju", kaže na kraju razgovora naša sugovornica.
Izvor: Hrvatska riječ(S.D.)
Život žene sredinom prošlog stoljeća, kako one udane, a tako i one koja to nije bila, nije bio lak. Djeca su, čim bi ojačala, dobijala svoje zadaće u obitelji, a udajom mlade žene uveliko su pratile u poslu svog supruga. Žena je dolaskom u novu obitelj, koja je nerijetko bila mnogobrojna, jer je u tom vrijeme uobičajeno bilo da više generacija žive u jednom kućanstvu, stjecala novi status. Malo je bilo događaja i poslova gdje žena nije sudjelovala, bilo da je poslove radila ili je pomagala drugima. Po kazivanju žena koje još pamte to vrijeme, sama trudnoća, njeni vidljivi znaci, nije bilo nešto za hvalu. Trudnoća, a naročito uvećani trbuh, bili su specifične situacije koje su se tajile dok god se moglo.
Porod na njivi ili u kući
U Monoštoru su nekada postojali specifični običaji tijekom poroda i u danima nakon toga. U selu je postojala žena koja je bila stručna i koja je pomagala pri porođaju (babica). No, to što je takva žena postojala u selu, nije uvijek značilo njeno prisustvo na porođaju, jer žene nisu znale kada su zatrudnjele, pa često nisu znale ni približno točan dan poroda. Stoga su se porodi nerijetko događali u poslu dok se radilo na njivi. Ako je to bilo u vrijeme kosidbe, pupčana vrpca se djetetu presijecala srpom. Ako je porod bio u kući, često babica nije stizala, pa je svekrva pomagala snahi kod poroda. Događalo se da se žena i sama porodi. Njiva svakako nije bila mjesto za porod, ali ni sama kuća često to nije bila jer slobodnog prostora baš i nije bilo, budući da je u kući živjelo više generacija (obično rodilja sa suprugom, pa još i njihova djeca s obitelji, te djed i baka). Događali su se, po kazivanju starijih žena, i porodi na tavanu. Smrt novorođenčeta odmah nakon poroda ili u danima nakon toga bila je česta pojava, ali baš i nije bilo velike žalosti za umrlim djetetom. Najviše je žalila majka-rodilja, a zbog loših uvjeta pri porodu i rodilju je znala zadesiti smrt.
„Znaš, jedna žena 12 dice rodila, puna kuća dice, čovek pijanac, a tri sobe imali. Išla žena sama na tavan rodit. Kaže latim škare, odem na tavan, rodim, prisičem škarama, i u pregaču donesem dite dole, i opere ga. Nema di od dice, nema mista. Više put tako išla. Ispraksirana je bila. A sva ta dica velika, jaka. Zdravi. Evo, i danas su živi. Živa istina”, sjećanje je Monoštorke Marije Turkalj, koje je zapisala Sonja Periškić Pejak.
Babenje
Nakon poroda najmanje tri tjedna porodilja je bila vezana za krevet te nije radila ništa u kući niti van nje. Nije ustajala, osim samo kada je to baš morala, i drugi su se brinuli o njoj. Za to vrijeme o njenoj prehrani – užini, brinule su njena majka, tete, ujne, kuma te svi ostali iz njene obitelji koji su za to bili voljni. Hrana se nosila u košare gdje je za muško dijete ona bila prekrivena otarkem (ručnik) s plavim ružicama i modrim za djevojčice. Ako je bilo sloge, bilo je dogovora o redoslijedu donošenja užine da se ne bi dogodilo da u istom danu donesu dvije ili čak tri užine. Bilo je nepisano pravilo da prva tri dana užinu donosi kuma rodilje, a nakon nje mama, pa tete, ujne... Donosili su se i razni kolači, torte pa i vino. No, ovaj običaj donošenja hrane rodilji, koji se u Monoštoru naziva nosit babenje, umnogome je ovisio od imućnog stanja i brojnosti rodiljine bliže i šire obitelji.
Marija Raić, Monoštorka udana u Sombor, koja je rodila dvije kćeri koncem 80-ih godina prošlog stoljeća kaže da se njena mama Anica Mrvičin još držala običaja babenje i da joj je nakon poroda užinu iz Monoštora donosila u Sombor. „Nisu moji iz Monoštora došli u rodilište vidjeti unuke, već kada sam došla kući. Kada su prvi puta došli mama je donijela kompletan ručak, s juhom, kuhanim mesom i umakom, pečeno meso i monoštorsku tortu od oraha i čokolade. Ručak je donosila tri dana, ali ne svaki već svaki drugi dan. Tako je bilo i kod prvog i kod drugog poroda”, kaže Marija.
U razgovoru ona se prisjeća i rođenja svoje najmlađe sestre Anice prije pedesetak godina kada je i njena mama, po starom običaju babenja, dobijala užinu. „Iako je to bio početak 70-ih godina mama Anica odlučila je roditi u kući, kao što je u kući rodila i moju sestru i mene. Tri dana poslije poroda mami je užinu donosila moja majka, a kako je s njom u kući bila i moja teta one su zajedno dolazile s hranom u našu kuću. Bila je tu juha kuhana od domaće živine, kuhano meso uz umak od rajčice i višanja, pečeno meso, boca vina, tegla dunca od višnje. Sjećam se da su hranu donosile u bijeloj velikoj košari od pruća, koja se koristila samo za babenje. Kroz selo su išle tako s korpom, a bila je zima, a teta je još u ruci na stalku za tortu nosila i domaću tortu od oraha i čokoladnog fila. Hrana se donosila oko podneva, za užinu. Poslije ta prva tri dana, naredna tri dana užinu je mami donosila njena kuma. Tako za sva tri”, kaže Marija.
Nakon razdoblja oporavka žene nakon poroda uslijedio je obred u crkvi – prikazanje/prikazivanje koji je označavao novo uvođenje žene u zajednicu: „Tri nedilje si u krevetu, onda se digneš i nosiš dite prvo u crkvu. Bilo koji dan može bit. Iđeš u sakrštiju i velečasni ti vodi u crkvu, ti nosiš dite i sviću, a velečasni ti prati. On ti da sviću. Sad se dite sa majkom uvodi u zajednicu. To je zato što je i Divica Marija Isusa prikazala u crkvi, od toga je to. Za tri nedilje se smisti organizam”, riječi su Rozalije Pašić koje je zapisala Sonja Periškić. Običaj je bio i da žena nakon crkve svrati u dućan, da kupi sebi nešto, kako se govorilo „da ostavi buhe” – nečistoću i tek poslije tih dana je mogla s bebom ići u goste.
Izvor: Hrvatska riječ (Ž. Šeremešić)
U danima nakon Božića slave se imendani, blagoslivljaju se vino i voda, svete se kuće te odjekuje radost i veselje zbog rođenja spasitelja svijeta – Isusa Krista. U ovom tekstu prikazat ćemo neke od tradicijskih običaja nakon Božića u obitelji Soldo iz Srijemske Mitrovice i obitelji Galar iz Rume.
Baka Kata Soldo (82 godine) podijelila je s nama neke od običaja uoči blagdana Svetog Stipana i Svetog Ivana, te blagdana Nevine dječice. Goran Galar iz Rume je ispričao nešto više o sada već tradicionalnom običaju uoči Tri kralja u Rumi – ophod kraljaca. Ovi kazivači su samo dio već poznate bogate kulturne baštine običaja uoči i nakon Božića koji su nekad postojali i nekih koji su i dalje očuvani u manjim sredinama Srijema.
Prva tri dana nakon Božića
Drugog i trećeg dana Božića obilježavaju se blagdani Svetog Stipana (26. prosinca) i Svetog Ivana (27. prosinca). Na ove dane mnoge obitelji primaju goste ukoliko se u njihovom domu slave imendani Stipana i Ivana ili se ide u goste kod rodbine, prijatelja, susjeda koji u obiteljima imaju Stipana ili Ivana. Osim obilježavanja imendana, postoji i običaj odlaska na groblje. Primjerice, Kata Soldo priča kako na Svetog Ivana obilazi grob svog sina Ivana. Prema kazivanju bake Kate na groblje se ne nose kolači niti voće ili orasi, već samo sveta voda, svijeća i žito ukrašeno trobojnicom. Poslije jutarnje mise 27. prosinca baka s unucima Markom i Katarinom odlazi na groblje, a po povratku s groblja prijatelji i susjedi se okupljaju na zajedničkom ručku u njihovom domu.
Nakon Svetog Stipana i Svetog Ivana u Srijemu se također obilježavaju Nevina dječica. U mnogim mjestima ovaj dan se pamti kao šikalci ili šibari. Baka Kata pamti da je tog dana simbolično dobijala batine od svojih roditelja. „Još dok djeca spavaju roditelji dođu u sobi s malom šibom i počnu ih buditi: ’Ajmo, dječice draga, ustajte, budite se, ajmo, već je svanulo...’ i tada djeca brzo ustaju, a oni koji ne žele još ustati iz kreveta malo dobiju šibom... i tako, onda svi molimo Oče naš, obučemo se i poslije se ide u crkvu. Nigdje nismo išli toga dana u goste, ostajali smo kod kuće.“
U Golubincima je postojao ophod šikalaca na ovaj dan, to su bili momci koji su uz glazbu i pjesmu obilazili kuće djevojaka. Djevojke su momke dočekivale na vratima, te ih darivale jabukama, a ako se djevojci neki od momaka sviđao, on bi dobio naranču.
Nova godina, Silvestrovo
Na Staru godinu, 31. prosinca, običaj je otići na misu zahvalnicu gdje župnik obično iznosi kroniku župe za tu godinu, te se tijekom mise iskazivala zahvalnost za sve dobro što se dogodilo u protekloj godini. Baka Kata napominje kako jelovnik na dan dočeka Nove godine najčešće podrazumijeva neku vrstu pečenja, a u doba kada nisu postojali zamrzivači to je bilo svinjsko meso iz salamure. Kazivač Goran iz Rume objašnjava kako se nije preporučivalo konzumiranje pilećeg mesa (odnosno mesa životinje koja „baca unazad“) kako bi se osigurao napredak domaćinstva u novoj godini. Baka Kata se također prisjeća kako su se u njeno vrijeme za doček Nove godine uvijek organizirale igranke i okupljanja za mlade.
„Mi smo uvijek išli u dom za mlade ili kod nekih prijatelja čekati ponoć. Uvijek je tu bilo i muzike i igre i pjesme. Sjećam se da su se često organizirale i tombole, te su se te noći dijelile i razne nagrade. Ali nismo ostajali do kasno, kada prođe ponoć ide se kući gde su nas stariji ukućani čekali“, prisjeća se baka Kata.
Sveta tri kralja
Uz svečanu misu i malo svečaniji ručak obilježavaju se Sveta tri kralja 6. siječnja, a jedan od tradicionalnih običaja u Rumi jesu ophodi kraljaca. Kraljci su nekada bili oženjeni muškarci dok danas u ophode idu i momci noseći različite ukrase zataknute u šeširima. Tri ili četiri muškarca se prvo okupljaju u prostorijama HKPD-a Matija Gubec, odakle odlaze u crkvu gdje ih prima župnik, nakon čega odlaze u obilazak kuća. Kraljci obično ulazeći u kuću pjevaju Narodi nam se kralj nebeski, a cijela pjesma se pjeva samo ako se nekom želi odati posebna počast. Običaj je da domaćin časti kraljce s pićem i obično im daruje kobasice i novac. Na isti dan se često organizira i igranka na kojoj kraljci časte prvenstveno svoje djevojke ili simpatije, a onda i ostale goste, najčešće hranom i pićem koje su dobili u ophodu. Ova igranka se otvara svečanim ulaskom kraljaca, koji sa sobom unose veliku bačvu s vinom. Ova igranka je i danas najposjećenija od svih koje se organiziraju u HKPD-u Matija Gubec u Rumi.
„Ovo mi je četvrta godina kako vodim kraljce. Kao i prethodnih godina, i ove smo posjetili veliki broj domova. Ja se ovom blagdanu posebno radujem, prvenstveno zato što su prije mene kao kraljci išli pjevati moj djed, otac, brat, a sada i ja. Lijepo je da se ta tradicija nastavi i drago mi je što nam se sve veći broj mladih priključuje“, kaže Goran Galar, voditelj kraljaca.
U drugim mjestima nema ovakvog običaja, te se samo iz crkve nakon jutarnje mise donosi blagoslovljena voda. Baka Soldo iz Srijemske Mitrovice priča da nakon što se vrate s mise, svi ukućani se prekrste, izmole Oče naš i popiju po gutljaj svete vode. Prema njenim riječima, uz pomoć borove ili ružmarinove grančice blagoslivlja se cijelo domaćinstvo, svinjci, marva, kuća i dvorište. Nakon što se završi škropljenje domaćinstva uđe se u kuću, izmoli se još jedan Oče naš i onda se grančica kojom se škropilo baca u peć. Pored blagoslova vode, na blagdan Tri kralja počinje i blagoslov domova, te prema riječima kazivača priprema se kuća za doček svećenika koji obilazi katoličke domove prema već ustaljenom rasporedu.
Izvor: Hrvatska riječ (Sara Žurovski)
Zimski dani krajem prosinca ispunjeni su božićnim duhom koji kroz prizmu tradicijske baštine gaje i njeguju srijemski Hrvati. Tijekom ovog perioda nižu se događaji svojstveni Božiću i često ostaju među najljepšim uspomenama iz ranog djetinjstva. Počevši od misa zornica, Badnjaka i Badnje večeri, položnika, unošenja slame u kući, kićenja božićnog drveta, preko polnoćke, čestitara i betlemaša sve do tradicionalniih narodnih pjesama i čestitki koje se tih dana pjevaju i recitiraju.
Mise zornice
Četiri tjedna pred Božić po ustaljenoj tradiciji organiziraju se mise zornice na kojima se vjernici duhovno pripremaju za veliki blagdan Isusovog rođenja. Ranojutarnjim odlascima u crkvu raduju se, kako stariji tako i mlađi, koji ponekad dolaze sa školskim torbama, spremni da nakon zornica idu u školu na prvi sat. U Srijemskoj Mitrovici ustaljen je običaj da se po završetku mise djeca i stariji zadrže u župnoj dvorani na kratkoj okrjepi i toplom čaju.
„Volim doći na zornicu, ponekad mi je teško ustati rano ali se uvijek sjetim kako naš župnik kaže da je svaka zornica duhovni biser, dragulj, i to me uvijek motivira da dođem ujutro do crkve još po mraku. Ponekad dobijemo i darove od župnika“, kaže učenik šestog razreda Nemanja Živković iz Srijemske Mitrovice. Svake nedjelje se pali po jedna svijeća na adventskom vijencu i na taj način simbolizira četiri nedjelje u adventu koje nose naziv: nada, ljubav, radost i mir. Advent traje sve do Badnjaka kada započinje svečano božićno slavlje.
Badnji dan
Dan uoči Badnje večeri diljem Srijema se još naziva i Tucindan. Naziv je nastao iz običaja da se na taj dan djeca ne tuku da im ne bi ostali čirevi. U Surčinu i Novim Banovcima na ovaj dan ni djeca se međusobno ne trebaju tući. Na taj dan običaj je da kućanince u svojim kuhinjama spremaju pitije (hladetina).
U ovom danu odrađuju se sve završne pripreme i poslovi pred Božić. Tijekom dana ljudi se obično uzdržavaju od jela i pića da bi se naveče poslužila posna ali obilna večera. Prije same večere postojao je običaj koji se sačuvao do danas, a to je unošenje slame u kuću. Kazivači iz srijemskih sela govore kako u slami najčešće budu slatkiši, orasi i pokoji novčić koji djeca kroz igru traže; nekada se prakticiralo da djeca iz kuće u noći s Badnjaka na Božić u toj slami i spavaju. U Kukujevcima je postojao običaj da se pri unošenju slame govori pozdrav: „Faljen Isus i Marija! Čestitam vam Badnje veče, Adama i Evu, da budete živi i zdravi!“ na što bi ukućani odgovorili: „Uvijek faljen, živ i zdrav bio“.
Kićenje bora
Božićno drvce se nekada kitilo na Badnji dan, nakon večere, dok posljednjih godina vidimo da se dekoriranje kuće događa i ranije, u adventu. U zavisnosti od imovinske situacije u kući, kitili su se bor, jelka ili grana. U Kukujevcima kitilo se s liciderskim delicijama, orasima umotanim u zlato te šećerni slatkiši umotani u bijeli papir i staniol u raznim bojama. „Pravili smo od kocke šećera, zlatom je zavijeno i okačimo. Nije bilo za kupiti. Kasnije je bilo za kupiti kuglica, joooj to je bilo božanstveno, veličanstveno... „, prisjeća se Ana Tkalac iz Hrtkovaca.
Večera je bila poslužena na svečano postavljenom stolu na čijoj sredini bi se nalazilo žito, najčešće ukrašeno trobojnom trakom: crveno, bijelo, plavo. Pored žita na stolu se često stave i kruh božićnjak i posuda s više vrsta pomiješanih žitarica. Od hrane najčešće se poslužuje riblja juha, posni grah, kuhana ili pečena riba, krumpir salata, lepinje ili rezanci s makom, te razni voćni kompoti.
Čestitari ili betlemaši
Poslije Badnje večere domaćine su često posjećivali ili još uvijek posjećuju betlemaši. U pojedinim selima i gradovima diljem Srijema ova tradicija se očuvala, dok se u nekim mjestima nastoji ponovno oživjeti. Betlemaši su najčešće bili mladići prerušeni u tri kralja – Baltazar, Melhior i Gašpar koji su se prema predaji došli pokloniti novorođenom Isusu. Njih često prate drugi likovi kao što su dva pastira, kralj Irod, a u nekim mjestima i zli Krampus ili djed Ice. Svoj dolazak betlemaši najavljuju zvoncem te prvo najčešće zapjevaju Radujte se narodi, nakon čega bi izveli kratki igrokaz. Domaćini bi nakon igrokaza darivali čestitare, te im u mali znak zahvalnosti za njihov posjet davali kobasice, vina, jaja ili druge domaće proizvode. Čestitari su sa sobom najčešće nosili i mali betlem – jaslice koje prikazuju svetu obitelj u štalici.
Kata Božanić iz Surčina dodaje kako su u njezino vreme uz betlemaše često išli i dedaci. Dedaci su bili dvije ili tri osobe koje su također išle po kućama na Badnjak i uz priču i rimu zbijale šale. Posjet betlemaša se završava pjesmom Oj, Betleme, nakon čega se nastavlja ophod u druge domove, i to sve do ponoći kada se odlazi u crkvu proslaviti svečanu misu polnoćku. Na misi polnoćki svečano se naviješta i slavi Isusovo rođenje, a po povratku kući obilježava se kraj posta i jede se meso.
Božić
Na prvi dan Božića radili su se samo najnužniji poslovi. Ujutro se odlazilo na svečanu misu nakon čega su najčešće djeca išla po susjedstvu obilazeći i čestitajući Božić. Obično su ih darivali voćem, bonbonama i novčićima. Također, u nekim mjestima kazivači ističu važnost prvog posjetitelja u kući koji se nazivao polaznik ili položnik. Poželjno je bilo da to bude muškarac jer se vjerovalo da će onda u narednoj godini sve životinje biti muške. Položnik je dolazio rano ujutru da čestita Božić i on se darivao jabukama, orasima ili nekim odjevnim predmetom. U Golubincima kazivači svjedoče da se položnik odvodio do posude sa zrnjem (kukuruz, grah ili žito) koje je on zagrabio i bacao. N
a svečanom božićnom stolu jelovnik nije bio striktno određen. Marko Majić iz Rume navodi kako se za Božić u njegovoj obitelji obavezno pripremala purica s mlincima, dok drugi kazivači govore kako se najčešće za ručak služila juha, kuhano meso i umak te različite vrste pečenja (janjetina, prasetina, patka) uz raznovrsne suhe kolače.
U Srijemskoj Mitrovici i Golubincima kazivači se prisjećaju jedne posebnosti božićnog jelovnika – evenke. Evenka je grožđe koje visi obješeno na drveni štap u dvorištu ispod strijehe i suši se sve do Božića. Uz obilan ručak na stolu također stoji i svijeća, te žito povezano trobojnicom i neizostavni kruh božićnjak.
Posno tijesto kruha božićnjaka pripravlja se od vode, kvasca, brašna i malo soli. Njegova posebnost je u tome što se na gornjoj površini pravi križ od tijesta te se ukrašava figuricama od beskvasnog kruha, kako pri pečenju ne bi izgubile oblik. Najčešće su to figurice muškaraca, žene, djece, te raznih domaćih životinja. Neki kazivači navode da se kruh božićnjak lomi i jede na Božić dok ostali navode da se on polijeva vinom i jede za Novu godinu. Ukoliko postoji rupa u sredini kruha, tu se obično postavljala svijeća, a u Golubincima nakon ručka ta svijeća se gasila vinom. Onda bi svi ukućani pili iz te čaše vina kako bi se sačuvali od gušobolje. Ovaj prvi dan Božića se u većini mjesta slavi u užem obiteljskom krugu i ne pozivaju se gosti. U danima koji slijede kuću posjećuju gosti, najčešće prijatelji i rodbina pravoslavne vjeroispovijesti.
Kroz nabrojane običaje možemo naslutiti bogatstvo i raznolikost nematerijalne baštine koja postoji u istočnom dijelu Srijema. Starije i mlađe generacije na svojstven način i dalje njeguju i čuvaju veliku riznicu običaja i tradicijskih baština s različitim kulturnim i nacionalnim obilježjima. Važnost promicanja ove povijesne tradicije ogleda se u dvojakoj snazi duhovnog naslijeđa, te očuvanju hrvatskog manjinskog identiteta u Vojvodini.
Izvor: Hrvatska riječ (Sara Žurovski)
Dvajstčetvrti december. Oma ujtru rano svi u čestitanje kod rodova, jel komšija di ima Ada, jel Eva. „Faljenisus, jeste uranili? Čestiti vam Adam i Eva!“
Malo ji se povuče za uši ko i uvik ka’ je komu imendan, da bolje „raste“. Onda se dobije pit rakije iz polućka. Malo se podivani, pa doma. Eve su česte imenom. Ada je malko manje, pa ji se onda sad u selu može skoro na prste obadve ruke izbrojit. Onda ji svako i poznaje. U današnje vrime ritko ji ko zove Ado. Većinom su Ace.
Fruštukuje se soparno, najviše papule, jel mater je odjutros već gra skuvala, vilicom ga
izgnječila, posula bilim lukom, soljom i sitnom, crvenom paprikom. Masti se kruva papulom cili dan ka’ se ogladi. Pije se vina po malo. Potli fruštuka ide se na groblje. Kaka mater je tila zabost grančicu od kriškringla pokojnomu ditetu na grob, jel kaki bombonić ostavit. Zapali se svića.
Žencki svit sad ima puno posla. Misi se više tista, pa će kvečeri bit badnjače, čikmaka, orasima tista, poljani rizanaca sa soparnim gravom. Sva dica pomažu matere pravit badnjaču, a na njoje Križ, štalica, mali Isus. Napravi se još kakogod marvinče, krava, ovca, jel kokoš, jel pile. Sve o’ toga tista. Konj ne. Rimcka vojska je progonila Isusovu obitelj na konjma. Komšije koji su imali kravu pravili su i Zdravljaču, pogaču ko Križ. Na krajevima se zasikla četiri put da se dobije, ko forme, pet prsta na svake ruke. Dvadeset prsta vinčani vridni ruku u Kristu? Jel, možda drugo štogoda to značilo? Tuče se mak u stupe, melju orasi. Svakomu u srcu nika dragost: Klanjam ti se kraljiću.... Mater započima svetu pismu, a ostali privatu.
Dok nije bilo ribnjaka, ljudi se skupu, sikire na ramena, pa ajd čak na Dunov, jel kaki kanal. Razbiju led i navatu ribe. Onda se još i ribe kuva i peče. Na tepciju se izriže trska, pa priko njoje nareda posolita riba. Brez trunke masti. Dok se kvečeri budemo valjali po slame, merisaće nuz tamljan sa špojera i riba iz rerne. Žito što smo posijali na Luciju se uredi. Ošiša se. Crvenom plantikom poveže. Upolak se metne svića. Metne se u penžer, a oko njega čoban, ovce i ker. Sve napravito od gline i malo pamuka i krep-papira. Cilo poslipodne dica prislonu nosiće na staklo i gledu u to žito i ovce. Oće li se koja pribunit, pa pojist žito pri reda?! A, još je veća briga ka’će anđel dojt?!
Rana je pripravita. Marva i živina naranita. Kerovi i mačke isto. Drva i ogrizina nadonašano što bliže, za priko Božića. Sokak, dvor i sve drugo u kuće je pometeno, počistito, da se ništa ne mora radit priko Božića.
Mater na’stal metne novi krušni tarak sa crnima i crvenima štraflama što je ‘ve jeseni otkala. Ispod njega vlati žita i malo gvozdeni novaca da imamo do drugoga Božića kruva i novaca. Kadgoda se metalo u kaki džačić malko više slame da se ima koji struk za pod kvočku, a i na voćku privezat od mraza da sve rodi i plodi.
Badnje veče
Počme se smrkavat... „Ite dice na sokak vidit jel kogod upalijo svitlo!“ Šalje nas mater, jel nesrića ide tamo di je prvo svitlo. Oštro motrimo, jel ščim se ukaže jedno svitlo digoda, oma i mi možemo palit naš lampoš. Zoto što je nesrića ošla kod ‘ni što su prvi upalili. Trkom ko će prvi, javljamo da ima nigdi da gori. Mater pali sviću u žitu, pa onda lampoš.
Otac je sa brimenom slame već na vrati. Mater privata malo slame, donese isprid astala i ko forme, malo sidne na nju. Da nam kokoše bolje nesu. Mater prva raznaša slamu po sobe i viče ko kvočka: „Kvo, kvo, kvo...“ Otac cilo vrime viče: „Pipićok! Pipićok! Pipićok!“
I mi za njim pijućemo, pi, pi, pi, a u slame istom najdemo jabuku, jel srebreni ora, a kadgoda, al ritko i lemun (naranča)! Onda baća vikne: „Kokoš na tavanu!“ Manji, pogledamo gore, a baća, jel nena zgrabi lemun. Obećam sebe da mi na godinu neće privarit. Al, ope bude isto! Onda otac donese pod astal amove od konja. Ko nema konje, taj metne jednu štrangu. Još se metne korpica, jel šinik sa žitom i kukuruzma i jednim, jel dva jajceta.
Mater poreda na’stal svu ranu što je pripravila. Tu su badnjača, čikmaki (makom rizanci), orasima tista, obaška gra i rizanaca, riba i jedna boca dunca od višanja. Još metne jabuku. Ta će se jabuka nosit uoči Tri Kralja u crkvu posvetit ka’ se sveti voda. Taman da se sidne jist, a na vrati velika bilina i šareno da nemož gledat u to. Kriškringli, grana (bor) priko cili vrati, a drži ga anđel! Anđel ima na licu malo sito i raspletenu kiku. Svaj je u bilomu. Jedampt je imo ljope od snaš Juliške Galgine. Otac je reko da se anđel zabunijo ka’ je bijo kod nji, pa obo snaš Juliškine ljope. Mi, dica nikad nismo mogli razaznat kod koga je bijo prvo. Kod nas, jel kod nji.
Prid anđela svi kleknemo, i dada (otac) i mama, majka (očeva mater) i stari (očev otac) i mi, dica. Komu anđel kaže da se moli, taj izmoli Očenaš. Imo je anđel i mali prutić, a’ se nikada nije šibo. Niki su u škule pripovidali, sutra, da su dobili i od anđela batina. Ka’ se izmolimo dobijemo kriškringli, a anđel ode. Jedna mala curica je gledila i pokazivala matere kako je anđel baš pravac u nebo odletijo. Sa’ se ima ope posla. Ne znaš šta bi... Gonebamo se. Jel bi gledo u astal, pa jijo, jel u slamu zagmurijo, jel gledo u sjajni šareni krškringli. Svako na svoje misto stane kraj astala. Najmanje dite dobije u ruke čašu sa kukuruzma, žitom, i sa crvenom, bilom i plavom svićicom. Svićice se upalu. Dite se isprid astala okrene oko sebe, stane i kaže:
„Faljenisus, čestiti vam Adam i Eva i Badnjak!“ Svi ostali odgovorimo: „Živ i zdrav bijo! Otac pita: „Šta reče Bog?“ Dite odgovori: „Da jidemo i pijemo. Da se veselimo i Boga slavimo.“ I tako triput. Onda mu otac pruži čašu sa vinom. Dite uzme malo usta i poprska sviće. Da se utrnu.
Onda još uzme malo vina i popije. Svi zajedno se izmolimo Očenaš. Mater rekne:
„Fala ti, dragi Bože, što smo svi zajedno živi i zdravi dočekali Božić.“ Badnjaču iskida na noliko dilova koliko je nas. Prvo nju pojimo. Sad mater od svakojega jila prva proba. Niko ne smije ništa pipnit, dok ona ne proba. Onda za njom otac, pa majka i stari. Sa’ dica uzimu i jidu šta ko oće. Da se zna reda. Cilo veče i cilu noć, rana na’stalu stoji. Ji šta ko oće i radi šta ko oće i kad oće. Nije dicama briga puno za jist, neg ko će se prvi buretat po slame. Ko će komu ispod suknje i u gaće metnit slame. Privrću se dica i prašu po slame. Mater se brine za nove ponjave i ćilime na kreveta što će se jako zaprašit. Noto otac kaže: „A, neka dicu nek se sigru! Jedampt je u godine Božić.“
I otac i mater, i majka i stari polegu na slamu. Mater baci malo tamljana na špojer. Naša soba onda izgleda ko Isusova štalica što je na slike u svete knjige. Otac zagrli mater. Samo na Božić prid dicama i prid starim i majkom. Onda nji dvoj pivu: Ditešce nam se rodilo.... Nikada nisu taki veseli ko na Božić. Sva svitla što se ima u kuće se zapalu. ‘Ni što stoju u Srcu u Valpovu i Tri Sekire vidu jedni drugima u sobu i šta ko radi. Ka’ su uski sokakovi. Sve firange sa pendžera se sklonu. Na Božić ništa nije potajno. Ka’ se projde sokakom, nepoznatomu bi bilo ko da je došo u selo jako srićni ljudi. Svud svitlost i iz svake kuće se čuju božićne pisme.
Na sokaku je isto veselo. Posli deset sati mlade žene idu sokakom, pa zafiljivu po kuća, ko kake ima ponjave i ćilime i ko je kako uredijo. Divojke i momci na ćošova sviru u muzike pikule i armunike i pivu božićne pisme. Veća dica kupu kod Milikaše karbita, pa pucu. Ka’ se umori unide se u kuću, pa se malo na slame pridrima do po noći do Pološnice.
Pološnica
Kogod nije zaspo, mlado, jel staro, dobro se navuče, pa na pološnicu. Pološnica je u crkve u dvanaj’ sati. U po noći. U crkve veliki okititi kriškringlovi. Okolo okitito ćilimima. Isprid oltara uredita Betlemcka štalica. Isprid njoje poredano žito. Sva svitla i sve sviće su upalite. Kantor svira na orgula. Gosponoše pivu sve božićne pisme. Crkva puna, pripuna svita. ‘Ni što nikada ne idu u crkvu, na pološnicu dojdu. Siću se kako jim je tu bilo lipo lane, pa su ope došli. Na svršetku se ide prid štalicu poklonit malomu Isusu. Srce se zaraduje te noći. Dugo traje pološnica, al kad završi, ž’o ti što je prošla.
Prija je bilo da se pozove možda-zetove doma na pečena rebra iz salamure i friške pečene kobasice. Post je prošla. Od sinoć na’stalu još sva rana stoji. Tako se valja, pa da možda-zet vidi da smo za’stalom imali ko i drugi svit. Da nismo makarko. Možda-zetovi se najidu rebara i kobasica. Jedni budu stvarno zetovi, a drugi zaboravu di su pojili kobasice posli pološnice.
Izvor: Hrvatska riječ (Ruža Silađev)
Rodni salaš Jelisavete Kujundžić u Kujundžićevom šoru u Maloj Bosni, a sada i kuća u subotičkom naselju Ker, za kršćanske su blagdane bili, a i danas su prepuni i prebogati dječjim smijehom i radošću. Rođena u obitelji s 15-ero djece, potom mama njima troma, a sada majka 11-ero unučadi (10 djevojčica i 1 dječak) i pramajka četvero praunučadi (2+2), nije mogla poželjeti više od tolike ljubavi i prisutnosti svojih najmilijih za obiteljske blagdane. A svi oni, svake večeri za Materice, ispune joj kuću, no prije svega njezino srce.
Faljen Isus, gazdarice...
Na njenom rodnom salašu posebno se štovao blagdan – Materice.
„Materce su se jako iščekivale u našoj obitelji, sve se pripremalo dva-tri dana prija. Otac je donosio sve što triba za ovaj blagdan – jabuke, orasa, koje smo sve imali svoje. Posebno se čekalo ko će ujtru prvi mami čestitat Materce. Mama je sve nas darivala i to je bilo maramica jelčorape, al to je nama bilo veliko štogod. To se onda nije tako lako kupovalo, jel to je bilo posli rata. Moja mama, koja je rodila nas četvoro (tri sestre i brata), umrla je jako mlada. Tata se opet oženio, al ona je bila stvarno mama svima nama, nikad nije kazala mom ocu – ta tvoja dica, svi smo joj bili isti, prema svima se jednako ophodila i svu ljubav je utkala u nas. I zato smo jako voliliMaterce“, prisjeća se Jelisaveta Kujundžić.
Tu je ljubav potom prenijela na svoju djecu, unučad i praunučad, pa je tako svi oni svake godine posjete na ovaj obiteljski kršćanski blagdan. „Na taj dan mi dođu uveče sva dica, unučad i praunučad i darivam i. To bude puno smijanja, divana, podsićanja kako su kadgod dolazili kod nas na salaš u Malu Bosnu, a sad sam svima bliže otkad sam u varoši. Darivam i kad svi budu na okupu, u vrećicama s crvenim il plavim mašnicama dobiju jabuke, orase, koji slatkiš, a dobiju i malo novaca. Još mi dolazi i od moje sestre Doce sin Ivan, koji kaže – na Materce se mora ić kod teta Lize, a pokadgod dođu i njegovi sinovi Marin i Krunoslav.“
Kod bunjevačkih Hrvata Materice se čestitaju sljedećim riječima:
„Faljen Isus, gazdarice,
čestitam Vam Materice!
Ja sam došopriko mora,
da mi date malo ora.
Snašla me je strašna muka,
da mi date i jabuka.
Vidio sam i ovaca,
da mi date i novaca.
Napolju je zdravo zima,
molim jednu čašu vina!“
Nakon čestitke gazdarica odgovara: „Navike faljen bio! Fala, živi i zdravi bili!“
Sveta Luca i Božić
U utorak, 13. prosinca, je blagdan Svete Lucije, kada se po hrvatskim narodnim običajima sije žito, a teta Liza dijeli s nama sjećanja i o njemu:
„Kad će doć Sveta Luca, mama nas pošalje na tavan da skinemo žito, pa manja dica onda poizvlače travu, kukolje, a krupnije i lipče žito mama opere, pokiseli ujtru i do doveče tako stoji u vodi. Onda se odlije ta voda i vlažnim krpama se pokrije to žito. Kad žito počme klijat, otkrije se i više se ne pokriva već se svaki dan ujtru i uveče samo malo poprska vodom, a do Badnjeg dana lipo izraste mlado žito. Danas to žito sijem u male plastične posude jelšolje, a kadgod smo ga sijali u porcelanske posude, koje su služile samo za tu priliku. Inače, štogod žita posijem i malo prija Sv. Luce, što će mi bit za groblje za Oce jel dva-tri dana prid Badnji dan. To mlado žito, što je simbol života, meće se pod božićnu granu“.
Za Svetu Lucu su se vezivali još neki narodni običaji: „Sveta Luca se smatrala ženskim svecom. Onda se nije smilo šit, prat, žuljat na pralju u kortu, to je bio težak poso. Obično se taj dan zakuvavalotisto na zlatnu čorbu od kokoške, morkačeilpivca, siklo se mamuzom da budu lipe kockice, što će bit za prvi dan Božića. Tog dana se nije smilo ništa uzajmit, jel se kazalo da se na Sv. Lucu iz kuće ništa ne triba davat, a to važi i za Badnji dan“, kaže Jelisaveta, a prisjeća se i proslave Božića na salašu:
„Za Božić je kod nas bilo jako svečano. Onda se još nosila slama unutra. Mama što je pripremala za večeru, to je svima nama bilo jako lipo. Znala je pivat sve božićne pisme pa smo i mi s njom pivali. Prid večeru se zajednički molilo, otac je bio prvi koji se prikrstio, i svi zajedno smo se pomolili. Za večeru se iogra s maslom, onda nije bilo ribe ko danas, već tisto s makom, tisto sa sirom, kompot od suvi šljiva. Kad smo imali vinograd, ostavljalo se grožđe pa se i ono uduncovalo – odsiče se s čokota grožđe tako s granom, to se zvalo evenka, koja se digla na tavan i to se za Badnje veče skine doli i ide se ko da s loze bereš grožđe. Bilo je i slatkog vina. Uveče su bile vašange, to se tako malo nakomedijaju, al mi nismo tako išli, više su kod nas dolazili“.
O životu na rodnom salašu
Jelisaveta Kujundžić rođena je 1938. godine, a na svom rodnom salašu živjela je sa svojim suprugom do njegove smrti, 2001. godine, kada se seli u Suboticu. No, i danas se vrlo rado vraća mislima u svoje djetinjstvo. „Živili smo u slogi. Otac, koji je bio zemljoradnik, bio je glava kuće, staro se da uvik ima i ruva i kruva. Teško je bilo posli rata, alvrimenom se to razvijalo, dalo se zaradit, al svi su morali radit, i mali i veliki, ko je šta mogo. Mi starije sestre smo pomagali mami dok dica nisu poodrasla. Pošto nas je bilo toliko dice, išla sam na tečaj za šivenje da naučim šit raznu garderobu. Imali smo majkinu mašinu i ja sam šila na njoj svima, a onda malo još i komšiluku i rodbini pa je došo i koji dinarčić za to. Starija sestra je radila s ocom, sve poslove na zemlji je znala, a mlađa sestra je više radila oko josaga“, priča teta Liza.
Nedjeljom se išlo u crkvu, a za blagdane, svece i godove odlazilo se u varoš. „Svake nedilje se išlo u crkvu, a onda pridužnu tata pita nas starije kako je bilo evanđelje. Onda mi muc-muc, jedna kaže jedno, druga drugo, znali smo štogod kazat, al nama koje smo bile velike nije bila baš tako pamet tamo da slušamo sve, mi smo gledale u naše drugarice, komšince, al eto štogod smo i zapantile. U varoš smo išli s roditeljima za velike blagdane (na Velik petak u Staru crkvu, na Kalvariju...) i svece (na Svi svete na groblje), a kad smo bile divojke, išle smo same kad su bili godovi – na Cvitnunedilju smo išle u crkvu, na Korzu, al nismo išle na zabave, onda na Markovo, Bršančevo, Dove, na Veliku Gospojinu. Kad smo išle same, išle smo seljačkim kolima i obično je moja sestra Janja dekala, a mama nam je za ispod nogu, kad je bila zima, ugrijala ciglje i ogrnile smo se opaklijama. Sićam se da smo jedared na Tri Kralja pišce išle do varoši nas pet-šest divojaka iz šora. Svečano ruvo koje smo oblačile bilo je kod očeve mame u varoši (svako je imo svoj orman) i ona nije dala da se ono odnese na salaš. Tako da smo se mi oblačile kod majke“, završava svoju priču Jelisaveta Liza Kujundžić kojoj, kao i svoj ženskoj čeljadi koja slavi, čestitamo blagdan – Materice.
Izvor: Hrvatska riječ (I. Petrekanić Sič
Čuvari Isusovog groba se u pojedinim župama Srijemske biskupije, svake godine na Veliki petak okupljaju i biraju razvodnika, najboljeg junaka kao vođu garde. Od tog momenta u narodnoj nošnji, kraja iz kog potječu, čuvari stupaju u crkvu i zauzimaju mjesto sjeverno i južno od Kristovog groba. U Srijemskim Karlovcima u župi Presvetog Trojstva su 2001. godine obnovili ovaj stari običaj držanja „straže“ kod Isusovog groba na Veliki petak, poslije Križnog puta. Već 22. godinu ta mala hrvatska i katolička zajednica predano istrajava na očuvanju te tradicije. Inicijator i pokretač obnove ovog lijepog običaja je Josip Varga, tutor u župi Presvetog trojstva.
Nastavak stare tradicije
Na Veliki petak, prisjećajući se Isusove muke, odnosno njegova Križnoga puta i smrti na križu, mnogi vjernici pohode Isusov grob u Jeruzalemu, koji čuva poseban viteški red unutar Katoličke crkve što se naziva Konjaničkim redom svetog groba u Jeruzalemu. Čuvanje straže u Srijemskim Karlovcima počinje stražarenjem na Veliki petak u 15 sati, i to traje do večernjih sati. Stražari obučeni u „uniforme“ smjenjuju se na pola sata, hodajući kroz crkvu i zauzimajući svoja mjesta. Dan kasnije u subotu, od 8 sati i 30 minuta, stražari se ponovno okupljaju u crkvi i stražare. U subotu navečer, poslije oglašavanja zvona, kad orgulje počnu svirati i počnu se pjevati uskrsne pjesme, stražari krenu ka oltaru, sjednu u prvi red kao počasna straža.
„Vatrogasano društvo iz Srijemskih Karlovaca je nekada organiziralo čuvanje straže kod Isusovog groba i to je trajalo cijelu noć. Sjećam se tog običaja kada sam bio dijete. Sedamdesetih godina taj se običaj prestao prakticirati u našoj crkvi. Pitanje prijatelja ‘gdje se nalaze koplja stražara Isusovog groba’, potaknulo me je da ponovno obnovimo taj običaj što smo i učinili 2001. godine. Prvo smo posudili uniforme rimskih vojnika od kazališta, da bismo uz suglasnost i doprinos tadašnjeg župnika Ivice Živkovića 2004. godine, sami izradili svoje uniforme. Uz financijsku pomoć predsjednika općine i donacija župljana, prije pet godina smo kupili nove uniforme rimskih vojnika. Sada ih imamo deset. Jedna smo od rijetkih župa u Srijemskoj biskupiji koja prakticira taj običaj i sada smo već postali poznati po tome. Iz mnogih država dolazili su vidjeti nas i postali smo prava atrakcija po tom običaju. Na taj način smo privukli i veći broj vjernika, što mi je veliko zadovoljstvo“, ističe Varga.
Poticaj vjernicima
Srijemski Karlovci su mala župa, koja ima oko 150 kuća katoličkih vjernika. No, kako naš sugovornik s ponosom ističe, iako mali, nastoje sačuvati ovaj lijepi stari običaj, kako bi ga prenijeli na mlađe generacije.
„Prve godine kada smo obnovili ovaj običaj bilo je 23 muškaraca koji su nam se priključili u stražarenju. Od tada do danas bilo je 82 muškaraca koji su se smjenjivali u čuvanju. Godine 2017. nas je bilo 17, a iduće godine 14. Taj običaj nismo održali posljednje dvije godine zbog koronavirusa. Ove godine ćemo se ponovno okupiti i s nestrpljenjem čekamo taj dan“, navodi naš sugovornik.
Također ističe da je za njega poseban osjećaj kada na Veliki petak izađe pred oltar odjeven u uniformu s još četiri ili pet momaka. „To je nešto što me posebno ispunjava i čini sretnim. Dvojica stražara stoje s lijeve, a druga dvojica s desne strane Isusovog groba. Prvi se pričestimo i to je poseban osjećaj. S nestrpljenjem i veseljem čekam uskrsni blagdan kada ćemo se ponovno okupiti u našoj župnoj crkvi. Posebna mi je radost što je od dana kada smo obnovili ovaj običaj još deset momaka ponovno krenulo u crkvu. Jedan od njih je i krstio dijete. To mi daje nadu da će ova naša mala zajednica opstati i nastaviti ovaj običaj i potiče me da nastavim ustrajati koliko god mogu. Također mi je veliko zadovoljstvo što se i moj sin priključio, a nadam se jednog dana i moj unuk kome svakodnevno pričam o svim običajima“, kaže naš sugovornik iz Srijemskih Karlovaca.
I kako na kraju razgovora dodaje, osim osobitosti ovog običaja, velikog značaja za vjernike koji se raduju danu Isusovog uskrsnuća, za 20 godina od kako se obnovio ovaj običaj u ovoj maloj župi toga dana nikada nije padala kiša, što pridonosi veličanstvenijem ugođaju za sve njih.
Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)
Foto: www.dnevnik.rs (Zorica Milosavljević)
Poklade su iza nas, kao i Čista srijeda ili Pepelnica, ali kako bismo ovaj gotovo zaboravljeni običaj sačuvali, valja se osvrnuti na Čistu srijedu koja je sama po sebi imala svoje ustaljene i prepoznatljive sadržaje. Iako se običaji znaju razlikovati od mjesta do mjesta, ovoga puta su na više teritorija (Subotica i okolna sela, Sombor i okolni salaši) gotovo isti.
Jedan od specifičnih običaja na Čistu srijedu, a to najbolje znaju reduše, jeste iskuhavanje posuđa, lonaca, plehova, kuhača... Svega što je imalo dodira s masnom hranom. Sve to iskuhavalo se i ribalo, čistilo od masnoće i čađi.
Običaji koji se neće vratiti
„Dobro se sićam kad sam bila mala, kako je majka iskuvavala sude u velikom kotlu i ribala pepelom i čutkom do iznemoglosti. Mi, koji smo tad bili dica smo se tom znali i smijat, al majka nije odustajala. Ona je to zdušno radila, a mi nismo mogli baš svatit majkinu ozbiljnost“, prisjeća se Marija Vidaković i dodaje kako je vrijeme bilo drugačije i da se puno toga više poštivalo i pazilo nego danas. „Čista srida je bila poseban dan, post i nemrs i zdravo smo pazili šta se ide. Bilo je suve pogače, soparne paradičkom čorbe i krumpira u kori. Velik je post bio na Čistu sridu, al se cile korizme pazilo šta će se ist. U ponudi su bili krumpiri u kori, proja od prikrupe i eventualno nasuvo s jajima. Nije bilo ni krumpirom nasuva, jel je sa zaprškom“, priča nam Marija.
Ovu priču potvrdila je i Jasna Kujundžić, koja, kao i njena mama, već ovaj običaj nisu provodile u djelo, ali je majka Marija Stantić itekako iskuvavala sude.
„Nisam nikad to radila, al iz maminog divana znam da je majka sude iskuvavala već u utorak, za vrime poklada, kako bi već na Čistu sridu sve bilo spremno. Sudi su bili masni, jel se kuvalo na masti, al isto tako su bili i čađavi od kuvanja. Kuvalo se na ziđanom šporelju, a pepelom se najbolje skida ono umrčeno. Na Čistu sridu majka je ujtru za ručak pekla suve pogače i krumpira u kori, a za užnu je bilo samo soparne, paradičkom čorbe s kidanim krpicama – čipetkama“, priča sugovornica koja i sama pazi što je na stolu tijekom posta.
Postilo se i sušilo
Običaj iskuhavanja posuđa u knjizi Garavi salaši opisuje i autorica Katarina Firanj iz Sombora, točnije iz Nenadića, koja zapisuje običaje koji su bili namijenjeni na Čistu sridu.
„Kad je osvanila Čista srida, kogod od salašara je išo s koli jel saonicama u varoš u crkvu na pepilisanje, a žene su kod kuće poradile svoje poslove pa su se laćale pranja i ribanja sudi. Stari adet je bio na salašu da se sve što je od masnoće oriba i opere, jer nastaje veliki post. U lušiji od pepela su se okuvavali veliki cripani lonci, ribale se dobro tučane krastole, ogrebale naćve, daska i oklagija, pa tepcije i drugi sudi da ne bi digot bilo masnoće, a načimani su lončići s maslom jer su na maslu kuvali osim nediljom i svecom. Tog dana su stari sušili – samo dvared na dan o vodi i kruvu, a kasniji godina se ilo čitavog pečenog krumpira i bundeva, kokali su kokice jel kuvali kuruze u zrnu.“
O jelu na Čistu srijedu, koje nije bilo obilno, ispričala nam je i Blaženka Cvijanov, koja se također sjeća iskuhavanja posuđa, ribanja s čutkom i lugom (pepelom).
„Neizostavna je bila suva pogača. To se i danas mož ispeć. Tu iđe samo voda, so i brašno, al nikad nije taka ko kad se u užarenoj peći peče. Kod nas je vladalo pravilo da se ujtru išlo u crkvu na pepeljanje. Jasno, nismo svi išli, al onaj ko je mogo jeste. Mi mlađi smo obično išli na put križa u selo, u tri sata poslipodne i onda je bila propovid, a stariji su sridom el petkom išli u varoš na misu i korizmenu propovid“, priča sugovornica i kaže kako se i danas drži posta kao nekad: „Uz suvu pogaču bilo je krumpira u kori, soparne čorbe i znali smo uz krumpire metnit peć i i bundeve. Mama i bači, kako smo zvali oca, su zdravo pazili na post u korizmi. Prve nedilje se nije ilo mesa. Mama je uvik kuvala gra čorbe i gembete – to je sos od paradičke s kuvanim jajima. Uz to je prve nedilje korizme obavezno bilo i pogače s makom, sa sirom... I ostali dana u korizmi se pazilo na ilo. Ilo se tučenog sira, krumpira, jaja, često smo pucali kokice, el kuvali kuruza, bilo je raznog variva, graška, palente... Korizmu pamtim i po tom da smo svako veče zajedno molili krunicu, i to klečećki. Znalo je tu bit i smija i zadirkivanja, pa su nas mama i bači i ružili, al uvik kad se molilo je koga od dice uvatio smij. Nakon krunice bi bači sio kraj lampaša i čito nam Gričku vješticu, koja je onda izlazila u nastavcima. Bilo nas je desetero dice, pa bi svi posidali okolo i čekali da vidimo šta će bit dalje. Znali smo se i šickat, a bači je uvik imo kuruza u džepovima, pa nas je i pobedio, e to već nismo volili“, prisjeća se Blaženka.
Sve sugovornice koje su različitih godina i iz različitih mjesta više ne iskuhavaju posuđe, niti ga čiste pepelom. Tako možemo zaključiti da je danas katlanku na avliji u koju se ložilo i iskuhavalo posuđe jednostavno zamijenila perilica posuđa.
Izvor: Hrvatska riječ (Ž. V.)
Predbožićno vrijeme i pripreme za najradosniji kršćanski blagdan uvijek je bilo posebno važno za župljane Sota. U ovo predblagdansko vrijeme posjetili smo jednu od najstarijih župljanki Sota osamdestšestogodišnju Katicu Vulčević. Ona je s oduševljenjem prihvatila podijeliti s nama uspomene i sjećanja na nekadašnje božićne običaje koji se u većini kućanstava u Sotu i danas prakticiraju.
Badnja večer
Prilikom posjeta Katici Vulčević, vitalnoj i optimističnoj baki, u njenom kućanstvu zatekla sam i njene susjede Miju i Anu Dovčak, koji su se također rado uključili u priču o običajima u svom selu. Tijekom razgovora su se dopunjavali pričama o svemu onome lijepom što se nekada dešavalo u Sotu. Kako su mi tom prilikom rekli, imaju želju da se specifični običaji koji stoljećima žive u njihovom mjestu zabilježe i ostanu u naslijeđe mlađim generacijama. U susret i ovom Božiću na stolu je, baš kao i nekada, bio tanjur s jabukama, grožđem, suhim šljivama, orasima, češnjakom i medom. Pored prozora okićena kriskindla, specifičan naziv za okićen bor u Sotu.
„To su bili posebni dani za nas. Za taj dan smo živjeli. Svi smo se međusobno družili i radovali Božiću. Danima je birana najljepša i najduža slama koja će se unositi u snopu za Badnjak. Ona se u kuću unosila prije večere. Unosio ju je domaćin i dok je ulazio u kuću, govorio je: ‘Hvaljen Isus i Marija. Čestitam vam Badnji dan Adama i Evu. Da budete živi i zdravi i da imate kučića, svinja, pilića, ovaca i punu kesu novaca. Sve što vam dragi Bog želi’. Zatim je raširio slamu ispod stola, po kojoj smo se mi djeca valjali zbog vjerovanja da će tako bravci biti zdravi i debeli. U slami su se nalazili amovi od konja, te mjerna čaša u kojoj je bio kukuruz i žito kojim su nas posipali. Nakon toga smo dobijali darove: bombone, jabuku, suhu šljivu, orahe ili štrikane zepe. Rijetko tko od nas je dobio suhu smokvu. Domaćica, ‘kvočka’, je za sve to vrijeme morala sjediti na stolici. Postoji vjerovanje da će, ako se ispoštuje taj običaj na Badnjak, iduće godine biti više pilića u kućanstvu“, kaže baka Katica.
Za zdravlje i sreću
Slama je stajala u kući sve do blagdana Nevine dječice. Tada se iznosila i vani palila u dvorištu. „Prije večere, koja je posluživana u 18 sati, molitva je bila obavezna. Zatim se rezala jabuka na onoliko dijelova koliko je članova obitelji. Simbolika tog običaja je da ako se izgubiš, da se znaš vratiti kući onima s kojima si na Badnjak dijelio jabuku. Također, članovima obitelji su se dijelili orasi. Vjerovalo se da ako je plod oraha dobar, da ćeš biti zdrav u idućoj godini. Češnjak se umakao u med i jeo. Stari vjeruju da se na taj način borimo protiv uroka i bolesti. Kada je večera postavljena, nitko osim jednog člana obitelji više nije smio ustajati od stola“, kaže naša domaćica, dodajući da se bor kitio na Badnju večer, kad djeca odu spavati. Netko je kitio bor, a netko granu od kleke i to se zvalo kriskindla. Uglavnom su je ukrašavali puslicama (kolačima od bjelanjaka) u koje su ubadali drvce, te bombonama i orasima, koje su umotavali u krep papir.
Nakon večere uslijedilo je druženje. Muškarci su s kartali (kartašku igru oplitan), a žene su sjedile na slami, pričale i pjevale božićne pjesme, sve do vrijeme polnoćke. Tada su svi odlazili u crkvu na misu. Nakon čestitanja Božića u crkvi, odlazili su svojim kućama. Tada se jelo lučenje (hladetina), koje se posluživalo i za doručak na dan Božića, nakon jutarnje pastirske mise.
Božićna trpeza
Za Badnjak se pripremala posna hrana: juha od rajčice, riba, krumpir salata, obavezno tašci s pekmezom ili makom, te pupačke (ispečeno pa popureno tijesto s orasima ili makom). Upaljena svijeća na stolu gasila se juhom prije večere. Za božićnu trpezu župljani Sota su uglavnom pripremali juhu, sarmu, pečeno i pohano meso, uglavnom pileće. Soćanke su pripremale starinske kolače: šapice s orasima, medenjake, vanilice, štanglice, oblatne s raznim kremovima.
„Bila sam iz siromašne obitelji, pa se kod nas u kući nije pripremala bogata trpeza. Na Badnjak se pripremala riba, tašci, paradajz juha, krumpir salata, a ponekad i grah. Obavezno se kuhalo lučenje i mijesili smo pletenjak od tijesta, božićnjak. Od tog pletenjaka jedan komad se ostavljao i to parče se dijelilo ukućanima. A sve što se toga dana jelo, davalo se i stoci i peradi. Za Božić je bila obavezna sarma i pečena ili pohana piletina“, ističe naša sugovornica.
Sačuvani običaji
Pretpraznično vrijeme bilo je prigoda i da se pripremi svečano ruho za tu priliku. Djevojke i žene su tom prigodom oblačile svečane suknje i na vrat stavljale džege (svečane ukrašene kapice s okruglim dnom), a svaka cura se potrudila da se za tu priliku i odlazak na božićnu misu lijepo obuče i počešlja. I kako su nam na kraju razgovora stariji župljani Sota rekli, vrijeme pred božićne blagdane i sam Božić za njih je uvijek bila i ostala najveća radost. Kao kršćani su od rođenja učeni da se za Božić rodio Isus, naš spasitelj. Ono na čega su danas posebno ponosni jest da se većina božićnih običaja održala u selu do današnjih dana i da su ih prihvatili i mlađi naraštaji.
„Neki od običaja su se modernizirali, ali su ostali isti. Razlika je jedino u tome što su vjernici nekada u većem broju išli na polnoćku. Danas nas je manje. Ali mi koji smo ostali još uvijek idemo redovito na mise. Idu i mladi u crkvu što nam je posebno drago. Na nama starijima je da im, dokle god smo živi, prenosimo običaje koje smo naučili od svojih starih, a koji su se u našem selu prakticirali desetljećima i koji su na našu veliku radost ostali do današnjih dana“, kaže naša sugovornica.
I kako kaže na kraju razgovora, okupljanje i druženje župljana Sota nastavlja se na blagdan svetog Stjepana. Na taj dan, prema sjećanjima starijih župljana, tamburaši su išli šorom od kuće do kuće i ulazili u ona kućanstva gdje je u obitelji netko nosio ime Stjepan. U tim kućama su svirali i pjesmama čestitali imendan. Isti običaji prakticirali su se i na blagdan svetog Ivana.
Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)
Prije 60 godina šest kilometara od sela Đurđin (okolica Subotice) nalazio se Kajganov šor s tri salaša u nizu. Ondje su živjele obitelji prezimena Skenderović, a kojima je prdačno ime (nadimak) bilo Kajganovi. Na jednom od tih salaša rodila se i sve do udaje živjela i naša sedamdesetgodišnja sugovornica Marija, udana Matković. Iako šora i salaša više nema, Marijina sjećanja su itekako živa. Posjetili smo je u njezinom domu u Đurđinu gdje nam je vrlo rado pričala kako se slavio Badnji dan i Božić u obitelji iz koje potječe.
Otezana pogača
Počela je priču nekoliko dana prije Božića, tj. kako je išla priprava na salašu za sam blagdan.
„Imali smo dosta josaga i pileža i mama je puno radila. Kako bi sebi olakšala, počela je pripravljat ranije za Božić ono što se moglo. Prvo je detaljno spremala čistu sobu. Pokadgod ju je čak i mazala da nema onog ustajalog mirisa koji se posli lako uvlačio u tisto i kolače koje je čuvala u ovoj sobi. Iz istog razloga ju je i podmazivala, odnosno mazala pod žutom zemljom i vodom kako se ne bi prašilo. Posli tog je prostrla najsvečanije vidne krpare na pod i tamo se nije smilo ić“, kaže Matković i priča da je mama potom otezala suvu pogaču, jer je to kolač koji je mogao stajati i po dva mjeseca.
„To je bilo jako svečano kad ona radi. Danima ju je otezala, tanko joj je bilo ko flis papir! Nismo smili ni prić astalu – ne trčat, ne prašit… Pravila ju je s orasima, višnjama, suvim grožđem, makom, a sušila je u peći nakon što bi ispekla kruv, al kad se peć dobro oladila. Tad ju je nosila u čistu sobu gori na šafunjer i ne daj Bože da smo to dirali i ili prija Božića“, sjeća se Matković.
Kaže i da je tako mama sebi olakšala posao, al da je u isto vrijeme djeci – njoj i sestri – napravila veliku nevolju jer joj nisu mogli odoljeti te su se penjali na orman i jeli. Uz smijeh kaže Matković i da su uvijek bile otkrivene, jer su ih odali tragovi – šećer u prahu.
Badnji dan
Prema priči Matković, na Badnji dan je svatko od ukućana imao puno posla, a najviše mama.
„Uranilo se. Čestitali smo jedno drugom Badnje jutro i prionili na poso. Mama najviše, radio je i tata, a mi dica smo gledali. Mama je najprija zakuvavala kolače. Kolač i božićnjak za uveče, al i pogaču koju smo ili za ručak. Pokadgod smo i mi mami pomagali pravit figurice za božićnjak. Mećali smo na figuricu koja prikazuje Mariju svilenu maramu, tj. povezali smo je. Često smo joj više kvarili nego što smo pravili. Ručali smo oko osam devet sati tu pogaču na koju smo mazali puter. To nam je bilo prvo i jedino ilo do večere“, kaže Matković i dodaje da su toga dana obroci bili drugačiji i za sve domaće životinje koje su držali na salašu: „Tata je spremo avliju. Morao je namirit josag i sve pripravit, jel kad je došlo veče nije više smio ić med nji sve do posli ponoćke.“
Nakon što je otac završio sve poslove vani, zadatak mu je bio unijeti slamu i bor u salaš. „Tata je uno vunto slame u salaš, u sobu di će bit Božić, istreso je, namistio i tom smo se mi dica uvik jako radovali. No, prija nego što ju je tata dono, naš zadatak je bio da pometemo salaš. Morali smo sve pomest, jel se metla nije smila dirat dok se ne iznese slama. Đubre koje smo nameli smo izneli napolje i bacili na onu stranu na koju smo čuli da laju kerovi. Kazlo se da tamo di baciš đubre, tamo ćeš se udat. Moglo se to i namišćat, jel su kadgod u šorovima stalno lajali kerovi kad i je bilo puno, i salaša i kerova“, smije se Matković.
„Nakon što je završio poso sa slamom tata je uno granu, a mi smo je kitili. Nismo imali bog zna kaki ukrasa, najviše i je bilo od krep papira, ko nike ružice i anđeli, lanci... Imali smo i zvonca, male jaganjce, tičice koje smo kačili s pripinjačima i salon cukar. Naša grana je uvik bila iz Moravice. Tata ju je tamo kupovo, jel je svakako išo u Moravicu na pecu prodavat kupus“, kaže Matković i dodaje da su, kad su sav posao završili, sjedili s ocem na slami, pjevali božićne pjesme i čekali večeru.
Posna večera
Kao i u drugim bunjevačkim obiteljima na sjeveru Bačke, na salašu Skenderovića za Badnju večer jelo se posno – jabuka, med, češnjak, grah, tijesto sa sirom i makom, kompot od crnih šljiva i kolač (kruh). Iako je sada na jelovniku ustaljena i riba, Matković kaže da se nekada ona nije služila na salašima jer ju nisu imali gdje nabaviti.
Osim pravila što se jede, za Badnju večer se točno znao redoslijed konzumiranja namirnica. „Mama je nosila gra, a najmlađi član obitelji, položajnik upaljenu sviću. Kad su se približili astalu, čestitali su Badnje veče, mama je zdilu s gravom metnila prid nas, a tata je priuzo sviću od položajnika i metnio je na astal di je bila cilog Božića. Prija nego smo počeli ist smo molili Boga i onda je svako pio malo zamedljane rakije. Prvo smo ili kolača i meda, onda kolača i bilog luka i meda pa jabuke. Ona se dilila na onoliko dilova koliko ima članova u obitelji – kod nas na četri. Kazli su nam da se to zato radi da ako se kadgod izgubiš u magli da se sitiš s kime si dilio jabuku na Badnje veče i da ćeš onda cigurno nać pravi put kojim tribaš ić. Posli tog smo ili gra s kolačom. Kad je na red došlo nasuvo, tata je nalio vino u jednu čašu i svi smo pili iz nje. Prvo mi, a tata poslidnji. Onda je nalio malo vina u kašiku i s tim je ugasio sviću. Tad je morala bit tišina, jel se virovalo da će onaj na kojeg ode dim prvi umrit“, kaže Matković.
Kod Hrvata u okolici Subotice važan je bio, ali i ostao s malim izmjenama, i izgled stola tijekom Badnje večeri. Na stolu od Badnje večeri do blagdana Tri kralja stoji božićnjak, zamedljana rakija, vino, svijeća, zelena pšenica, jabuke, orasi, češnjak i med. Kaže Matković da je nekada bor bio na stolu, što sada nije čest slučaj. Također kaže i da se prije ispod stolnjaka stavljao po jedan čen češnjaka na sve četiri strane stola, te malo sijena koje je bilo bliže bora, „taman tamo di je mama tribala metnit čorbu pa je uvik morala pazit da se ne izvrne“, sjeća se Matković. Kaže da je obavezna bila i krušna kotarica, na podu ispod stola, a u koju su se stavljali žito, ječam i kukuruzi (u zrnu) te četiri jabuke. Zašto baš četiri? Matković objašnjava:
„Jedna jabuka se dilila s ukućanima, jedna je išla konjima i kravama, jedna je bila za živinu, a jedna se bacala u bunar. To se sve radilo na blagdan Tri kralja. Onda se i raskićavala grana.“
Sredinom prošloga stoljeća u Kajganovom šoru Matković kaže da djeca nisu dobivala darove pod borom već da su im dar bili sitni novčići koje je otac sa žitaricama bacao prije večere iza vrata.
Gosti s daleka puta
Po završetku svečane večere svi su s nestrpljenjem čekali vašange – zamaskirane prijatelje koji su dolazili u kuću tijekom Badnje večeri.
„Laju kerovi, zvoni ovamo, zvoni onamo... Pa sad će doć, sakrivali smo se ispod kreveta... Bojali smo se – rogove su imali, zvono, priokrenili opakliju naopačke, ne poznaš ga ko je, sav je učađavljen... Dođu, lupaju u vrata ‘gazde, gazde’. Onda i tata pušti, pa oni kažu da iđu s dalekog puta, i gladni su i žedni i zima njim je i sve im je. Onda im je tata nalio vina, kolača nisu tili, i tad su išli dalje, do sledećeg salaša“, prisjeća se Matković.
Na ponoćku je obitelj Skenderović svake godine išla, i to pješice. Udaljeni su bili šest kilometara od najbliže crkve sv. Josipa Radnika u selu Đurđin.
Nakon ponoćke, Matković kaže da su se obavezno jela pača koja je mama skuhala ranije. Kako pojašnjava, pača su jelo koje se pravi od svinjskih nogica, ušiju i repova, crnog luka i češnjaka. Sve se to skupa kuha „od ujtru do uveče“ da bi se na kraju uželatinilo. „Specijalitet“, kaže Matković. Osim obitelji, ranije pripremljen obrok u ranim jutarnjim satima dobivala je i stoka.
Prvi dan Božića
Ujutru na prvi dan Božića u salašu obitelji Skenderović mama je bila u velikoj gužvi oko kuhanja ručka dok su se djeca igrala u slami i gledala „granu“. Sjeća se Matković da su ona i sestra išle u crkvu toga dana samo s ocem, seljačkim kolima i soncima ako je bilo snijega, jer je mama pravila „svečanu užnu“.
„Kuvala se zlatna čorba, i meso, i pečenje i fašir – ma nema čega nije bilo. I razne vrste mesa, al i puno dunca, puno kolača... E tad su došli na red i oni kolači sa šafunjera, al’ više nisu bili interesantni“, smije se Matković.
Kao i za Badnju večer, i na Božić je, priča Matković, na stol mama nosila juhu, a položajnik svijeću te su čestitali ocu prvi dan Božića koji ih je potom posipao žitom, ječmom...
Kaže nam Matković da na ovaj dan gostiju nije bilo, već se blagdan slavio u krugu najbliže obitelji. Ako bi i netko došao, to je bio „rod s buteljom“. Naime, kako nam priča, butelja je litra vina u boci u kojoj je zaboden batak. Nju je u kuću mogao donijeti samo najbliži rod, na primjer brat bratu i ona se nosila samo na prvi dan Božića. Istoga dana, kada padne mrak, u kuću su dolazili i drugi gosti da čestitaju Božić i svetog Stipana.
„Lipo je bilo, veselo... Bez tv-a, bez radija, puno smo pivali, divanili, družili se...“, zaključuje Matković.
Izvor: Hrvatska riječ (J. D. B.)
