Uz Monoštor su vezani šuma, voda, riba. A tamo gdje ima vode i ribe ima i ribiča, a njima je za izlazak na vodu potrebna ribarska oprema za hvatanje i čuvanje ribe. Znali su mreže plesti i sami ribiči, a mi smo u Monoštoru pronašli majstora koji to radi i danas i jedan je od posljednjih koji u svojim prstima još uvijek ima taj zanat.
Josip Joca Čuzi po formalnom obrazovanju je metalofarbar, ali je posao za koji se obrazovao radio smo tri godine. Život ga je odnio na neku drugu stranu i okrenuo jednom posve drugačijem poslu. Ali kaže da sada može ponovo birati, opet bi odabrao isti put. I umjesto onoga što je naučio u školi Josipov život odredilo je ono što je naučio van škole, od strina Marije, kako su je u selu svi zvali. Uz nju je ispleo prvi čvor na ribarskoj mreži. To radi i poslije 30 godina.
Dječja radoznalost
Sve je počelo kao obična dječja radoznalost. Dvanaestogodišnjem dječaku činilo se zanimljivim baratati iglom i kudjeljnim koncem. „Trebala su mi dva dana da naučim napraviti taj prvi čvor. Dodavanje i skidanje okaca sam sam naučio“, kaže Josip. To što je prvi čvor na ribarskoj mreži ispleo uz poduku jedne žene, kaže Josip, nije ništa čudno, jer žene su bile te koje su u slobodno vrijeme pomažući ribarima iz obitelji plele i krpale mreže i ostale ribarske alate.
Dalju poduku Josip je dobio od Ivana Magulja, i to zahvaljujući slučajnom susretu na vodi. „Isprobavao sam na Dunavcu svoj prvi brozgovac (čerenac). Tu se zatekao jedan već iskusni pletač mreža Ivan Magulj koji me je pitao odakle mi brozgovac. Kada je čuo da sam ga sam opleo i da još uvijek učim, ponudio se da me podučava. Naravno, nije me trebalo dva puta pitati“, priča Josip.
Sljedeće što je opleo bile su jednostavnije stvari iz ribarskog alata, a to su meredov i čuvarka. S petnaest godina već je toliko usavršio vještinu pletenja pa je počeo plesti i različite mreže (met, samolovka, setka, alov…) i drugi ribarski pribor kao što su vrške, pendalov. I danas ističe vještinu i znanje majstor Ivana, koji je to znao prenijeti i drugima, a Josip je upijao sve što mu je majstor Ivan pokazao. Prvo što se mora naučiti jest pravljenje čvora. To je osnov, od toga se kreće. Zatim se uči ravno pletenje, pa platenje u krug, oduzimanje, dodavanje. Kaže Josip da je to lijep zanat i nije ga teško naučiti, a preduvjet je volja.
Uz konac, osnovni alat su igle i pločice pravokutnog oblika, ali različitih dimenzija. To su zapravo kalupi koji omogućuju da svako okce na mreži bude iste veličine.
Vrška za soma stokilaša
Bio je tada jedan od rijetkih, kaže ako ne i jedini, koji je pleo mreže u zatvorenom prostoru, a ne na dvorištu kako se to obično radilo. Kako bi bio siguran u kvalitetu onoga što napravi, prvo je radio za sebe, a tek kada bi usavršio rad pravio je za prodaju. Iako ribarske mreže i drugi pribor pravi tri desetljeća, nikada to nije registrirao kao posao pa je to ostao njegov hobi koji mu je donosio i neku zaradu. Od toga živi i danas. I poslovi koje je radio bili su vezani uz vodu i robu, pa je radio kao pomoćnik profesionalnog ribara.
„Nekada su se mreže i drugi pribor za izlov i čuvanje ribe pleli od kudjelje. Danas se za to koriste posebni konci različite debljine. Pravio sam mreže od deset pa do pedeset metara, s dubinom i do osam metara. Kakve će mreže biti, ovisi od terena na kojima se koriste. Sada se kod pletenja mreža kao dodaci koji olakšavaju poslove ribarima koriste olovna užad i drugi dodatci u ovisnosti od vrsta i namjene alata. Imao sam narudžbu za meredov čiji je dubina bila 70, a širina 80 centimetara. Takav meredov koristi se u ribnjacima, a u njega stane 20-30 kilograma ribe. Pravio sam i vrške u koje se kao od šale mogao uhvatiti som od 100 kilograna, a to znači da je vrška bila tolika da je čovjek komotno mogao uspravno stajati u njoj“, priča monoštorski stručnjak za ribarske mreže.
Stalni kontakt s mrežama i drugim ribarskim alatom potaknuo ga je da nauči i prepariranje ribe. Ribiči najviše traže prepariranje svojih ulova, napose ako su u pitanju kapitalni primjerci štuke, smuđa ili soma. „Preparirao sam glavu soma koji je bio težak 21 kilogram što je ujedno i najveći primjerak koji sam radio. Dodao bih tu i prepariranje glave štuke od 14 kilograma“, kaže Josip.
Danas je posla vezanog za mreže koje se koriste za lov ribe osjetno manje i jedino se traže pleteni meredovi i čuvarke, te minijatura ribarskih pribora koji mogu služiti kao ukras. Ali se zato pojavilo novo tržište, pa Josip plete i odbojkaške i košarkaške mreže, ležaljke ili najbolje rečeno: sve što se naruči.
Izvor: Hrvatska riječ (Ž. Š.)
Poznavatelji starih zanata kažu da je pustovanje vune jedan od najstarijih zanata za predenje vlakana, čak stariji i od tkanja. Uz pomoć ove drevne tehnike ljudi su nekad izrađivali isključivo odjevne predmete. Danas, vrlo rijetko. Čuvari tradicije, pojedina etno udruženja, danas nastoje sačuvati od zaborava ovu vrlo zanimljivu i zahtjevnu tehniku uz pomoć koje, osim odjevnih, izrađuju i dekorativne predmete. Njih odlikuje prirodnost, otpornost i dugovječnost. U okviru Turističke organizacije Grada Srijemske Mitrovice djeluje udruženje Zlatno Runo Sirmiuma. Uz pomoć pustovanja, članovi te udruge izrađuju nekadašnje odjevne predmete, suvenire vezane uz bogatu povijest njihovog grada te druge unikatne predmete poput svilenih šalova i šalova od tila, na koje prenose šarolike cvjetne motive od pustovane vune.
Tehnika pustovanja
Stara tehnika pustovanja podrazumjeva najprije pranje, zatim sušenje i raščešljavanje sirove vune. Tek onda je spremna za rad. Ukoliko se želi napraviti predmet u više boja, tradicionalno se to nekada radilo prirodnim bojama od cvijeća, lišća i trave, a danas se u te svrhe koriste boje za tekstil.
„Tehnika pustovanja nije vezana samo za Srbiju i Srijem. Nekada je bila zastupljena i na drugim podnebljima gdje su se uzgajale ovce i proizvodila vuna", kaže Jelena Protić, članica udruženja Zlatno Runo Sirmiuma, koju smo zatekli na jednom od štandova rukotvorina u sklopu manifestacije Sirmium Folk Fest.
Ona je samo jedna od više zainteresiranih žena iz Srijemske Mitrovice koje dolaze na radionice pustovanja vune, gdje izrađuju razne predmete.
„Postupak pustovanja obavlja se uz pomoć vode i sapunice. Vuna mora biti prava i kvalitetna. Ne smije biti oštra, jer se u tom slučaju mnogo teže pustuje i oblikuje. Predena vuna se najprije dobro potopi u vodu i u sapunicu, i tek tada se prave kugle od vune. Nakon toga se motivi bockaju posebnim iglama. To je tehnika vlažnog pustovanja. Suho pustovanje se radi samo uz pomoć igle kojom se bocka motiv koji želite. Posla ima puno do konačnog izgleda željenog predmeta, ali nama to nije teško jer osim što nas taj posao opušta, tu posebnu tehniku želimo sačuvati od zaborava i održati jednu lijepu tradiciju", navodi Protić.
Očuvanje bogate povijesti
Na štandu su bile izložene ukrasne kugle s raznim motivima, zvečke, privjesci i unikatni odjevni predmeti. Osim njih su bili izloženi i svileni šalovi, s raznobojnim cvjetnim motivima od pustovane vune koji su privukli pažnju brojnih posjetitelja.
„U Turističkoj organizaciji grada izloženi su rimski carevi također izrađeni od pustovane vune. Neke od njih sam napravila, kao i neke druge predmete vezane uz bogatu povijest Srijemske Mitrovice. Na maramama od tila i svile dodajemo motive od pustovane vune i one zaista lijepo izgledaju. Osim tih materijala, pustovanje se može raditi na svim ostalim materijalima koji mogu vezati vunu za sebe. Drago mi je da smo uspjeli spojiti staru tehniku s novim suvremenim vizijama i sačuvati od zaborava jednu od najstarijih tehnika izrade odjevnih predmeta i rukotvorina", ističe naša sugovornica.
Svi zainteresirani koji se žele bliže upoznati s radom članica ove udruge, mogu pogledati Facebook i Instagram stranicu Zlatno runo Sirmijuma ili posjetiti Turističku organizaciju Srijemska Mitrovica gdje je izložen dio pustovanih radova vezanih za povijest grada na Savi ili na manifestacijama koje se organiziraju diljem Srijema, na koje se ove vrijedne žene rado odazivaju.
Izvor: Hrvatska riječ (S. D.)
Subotička Dužijanca nije samo običaj, manifestacija koja prođe za dva dana i više se ne spominje. Dužijanca je za pojedine ljude ljubav, život, radost, strepnja... Grgo Piuković još i danas tijekom cijele godine radi i priprema se za Dužijancu. Ne zato što mora ili je za to plaćen nego jer to živi i voli. Tako je i jesenas, polako, onako kako može, ručno posijao žito za ovogodišnju Dužijancu, sudjelovao u košenju – u risu, te se priprema za pletenje žitnih vijenaca kojima će se ukrašavati crkve, karuca i svečane zaprege, simboli Dužijance (velika kruna i veliki klas), te bandašev šešir. Za sve navedeno koristi se stara, sada već zaboravljena vrsta žita – bankut.
Ris je gotov, a posla još ima
Žito je pokošeno, ris (ručno košenje i rukovetanje) je gotov. Dovoljan povod za razgovor. Posjetili smo bać Grgu, kako ga mnogi zovu, i upustili se u zanimljiv razgovor. Naime, žito je pokošeno još 18. lipnja što je po riječima sugovornika ranije nego li prijašnjih godina. Ovaj posao uz nadgledanje i savjete pokosili su dobro poznati risari: Stipan Kujundžić i Martin Gabrić, a pomogao je i ovogodišnji bandaš Dominik Skenderović, te risaruša Joca Vuković. Sve to je nadgledao naš sugovornik, koji od '80-tih godina prošloga stoljeća ručno sije i kosi ovu sortu žita.
„Ručno se zdravo davno sijalo, dok nije bilo mašina za sijanje. Tako sam nastavio sijat i kad sam imo mašinu, ne zbog drugog, već zato što mi je tako bilo zgodnije. Pod ovom sortom žita je samo mali dio njive, a mašinu triba pripraviti, na tom malom komadu je nezgodno okrećat, a kako ne bi bilo mišanog žita triba je i dobro očistiti, pa je to razlog zašto sam zadržao ovaj način sijanja. Bacim rukom i nikad bolje", priča Piuković i pojašnjava kako je ova sorta počela nestajati i on ju je želio sačuvati.
Tako je stare žitne perlice okrunio i došao do zrna, koje su, kako nam je ispričao, na kraju vrapci pojeli. „S perlicama nisam dobro prošo, al sam zafaljujući poznatoj, sad već pokojnoj slamarki teta Mari Ivković Ivandekić ipak došo do žita. Teta Mara mi je u jednoj kesi dala samo isičene vrvove žita. Slamu je ona iskoristila, a meni je dala vlaće. To sam okrunio i tad sam prvi put posijo ovu sortu žita i to je rodilo. Bila je to tek mala količina. Tribalo mi je par godina da dođem do nikoliko snopova. Kadgod je doteklo žita samo za kićenje karuca, a danas bude dosta za sve. Za veliku žitnu krunu triba isplest devet meteri žitnog vinca, odnosno devet puta po jedan meter", kaže sugovornik i objašnjava kako pod ovom sortom ima zasijano oko 150 kvadratnih metara, što je dovoljno za potrebe Dužijance.
Umjetnost pletenja vijenaca
Saznali smo i zašto baš ova sorta žita, a ne ove koje su danas dostupne. „Ova sorta žita – bankut je posebna zbog osi. Nama je to bilo najvažnije kod pletenja vinaca. Žitna os je dugačka i lipa, pa onda i sam vinac izgleda lipče i svečanije. Ovu sortu moždar još koriste slamarke, jel je samo žito višlje i onda i one imaju više slame za rad", kaže bać Grgo i dodaje: „Bilo je godina kad smo pleli žitni vinac od ove današnje sorte žita i ne možem kazat da to nije lipo, al ovo je još lipče."Kada se žito pokosi i skupi u snopove, sadije (složi) se u krstine (unakrsno posloženi snopovi). Tako stoji desetak dana na njivi, a potom se skloni na sigurno i suho mjesto. Dio žita je kod bać Grge, a dio se nosi u župu sv. Roka u Subotici, gdje se krajem srpnja i početkom kolovoza pletu i pripremaju vijenci za Dužijancu. Da bi se mogli plesti vijenci, prvo je potrebno žito razvrstati, očistiti, izrezati na odgovarajuću dužinu radi pletenja, a potom isplesti sve žitne vijence za karuca, veliku krunu, veliki klas, za kićenje crkve i grada, kao i za šešir bandašu. „Kad je u pitanju vinac koji se meće bandašu na šešir, uvik sam vodio računa da taj deran kad stavi šešir izgleda kako triba. Zato se za taj vinac koristi žito s najsitnijim vlaćem. Da to bude lipo, da ne bude da se bandaš ne vidi od vinca", priča bać Grgo, ali tu njegov posao ne završava.
Ne samo za bandaša, nego se vodi računa i što će se dijeliti narodu koji dođe na Dužijancu. „Prija 50 godina kad se čistilo žito kod seka Jovane, di sam i sam pomago, nije se biralo žito za diljenje, a onda je to kogod primetio i naizbiro lipog žita s krupnim vlaćem i dono joj, i tad se počelo razvrstavat. Tako se i sad radi. Kad god imam vrimena, ja pomalo izbiram krupnije i lipče žito, pa brojim po 100 komada i svežem u snopiće. Obično pripravimo oko 20 snopića, što je dovoljno žita za oko 2.000 ljudi", priča sugovornik i odgovara na pitanje koje se nametnulo: nije li Vam to teško i ne mrzi li Vas to raditi? „A, nije. Meni je to zadovoljstvo. Imam kada i ja to pomalo pripravljam, da sve bude kako triba."
Od jeseni do jeseni, iz godine u godinu
Ako ste pomislili da je ovdje kraj – nije. Kad kompletna Dužijanca prođe, sve je potrebno vratiti u prvobitni oblik – zrno. Svi žitni vijenci, krune, simboli se ponovno vraćaju kod bać Grge i onda sve ispočetka. „Godinama sam to rukom krunio i sve sam žuljeve pravio, pa smo se dositili da možemo na mrvljačicu za kuruz propuštit, jedared-dvared, a kad to sve bude gotovo, onda se triba čistit od osi i vrebat vitar da ga izvije. To je sve proces i obaveza", kaže Piuković, i tako svake jeseni opet ispočetka. Tijekom razgovora dotakli smo se i ovogodišnjeg žita, za koje je bać Grgo pojasnio da je nisko, jer u proljeće nije bilo kiše i nije dosta nalivena slama. Kod pletenja vijenaca se koristi žito do prvog zglavka, te će ove godine biti teško plesti, jer je slama kratka, pa postoji bojazan da će se izvlačiti.
Naš sugovornik je žitne vijence počeo plesti još 1966. godine u Maloj Bosni, a od kad je došao u varoš (grad) sa svojom obitelji ('70-ih godina), svih ovih godina je sudjelovao i pleo vijence za Dužijancu. I ove godine će doći, obići mlade i pomoći i nadgledati radove, ali, kako kaže, ne može više kao prije. Generacije mladih su uz bać Grgu pomagale plesti i danas ima onih koji to znaju raditi, no pitanje koje se uvijek postavlja jest koliko mogu i žele pomoći. Teško će se danas naći takvi zaljubljenici koji žele raditi za ,,fala" koje ponekad zna i izostati.
Izvor: Hrvatska riječ Ž. V.
Drveni čamci danas su rijetkost. Kvalitetni drveni uglavnom su zamijenjeni plastičnim čamcima koje je, prema mišljenju ribara, lakše održavati. Napretkom novih tehnologija sve su rjeđi majstori koji izrađuju drvene čamce. Osamdesetpetogodišnji Jakov Okrugić iz Morovića svojedobno je bio nadaleko poznat po tom poslu. Po zanimanju je bio kolar. Radni vijek proveo je u Šumariji u Moroviću i jedini je kao sjekač s motornom pilom u ruci tamo radio sve do mirovine. Budući da je vremenom sve manje bilo konja, pa su se samim tim prestala praviti zaprežna kola, prekvalificirao se i u slobodno vrijeme počeo praviti drvene čamce. Danas sa suprugom Đenkom živi u Moroviću i ponosno čuva uspomene na to vrijeme.
Posao u Šumariji
„Odrastao sam u Moroviću. Tijekom Drugog svjetskog rata moja obitelj je protjerana iz Morovića i zapaljena nam je kuća. Vratili smo se u Morović 1944. godine i uselili se u trošnu kuću koju smo obnovili. Na placu pored crkve od šupe smo napravili dva odjeljenja gdje smo živjeli nas sedmero: baka, djed, moji roditelji i nas tri brata Marko, Matija i ja. Bilo je teško odrastati u prvim poslijeratnim godinama. Tada sam imao osam godina, ali sam zajedno s ocem i braćom radio sve, kako u kućanstvu tako i u polju, kako bismo imali od čega živjeti. Nijedan posao mi nije bio stran", kaže Jakov Okrugić.
Kad je odrastao za zanat, otac je njega i njegovu braću savjetovao za buduća zanimanja. Najstariji brat se bavio poljoprivredom, najmlađi je završio školu i kasnije fakultet, a djed Jaša izučio je kolarski zanat.
„U to vrijeme Moroviću je postojala Šumarija kojoj je to zanimanje bilo potrebno. Zanat sam izučio u Moroviću kod jednog starog majstora. Bio je samo kolar, nije bio univerzalni majstor. Proveo sam kod njega četiri godine, a zatim kod drugog majstora u Šumariji, također četiri godine. Bio je vrlo sposoban i od njega sam puno naučio. Na sreću, u Moroviću smo imali šume. U šumama je uvijek bilo ‘lako’ doći do novca. U to vrijeme nije bilo cesta ni traktora i balvani su se morali splaviti. U tu svrhu bili su potrebni čamci. Meni je posao išao od ruke. U početku sam sve radio ručno i kvalitetno. Zato su me u često zvali u Šumariju da izrađujem dijelove za kola i sve ostalo što je bilo potrebno", kaže djed Jaša.
Čamci za ribare iz Palanke i Vukovara
Prvi rad koji je izradio rukom bio je rem za svinje i prvi čamac je napravio 1956. godine.
„Kada sam završio zanat, tati sam napravio nova šinska kola, nekoliko drvenih drljača i valjak. Sve ručno uz pomoć pile, nakon čega sam ih ‘faustovao’ i uz pomoć hoble, oblikovao. U to vrijeme u Šumariji su postojali su ‘parizeri’, veliki teški kotači koji su nosili debele balvane. Njih sam također popravljao za Šumariju. Pravio sam i tzv. ćuprijice (mostove), uz pomoć kojih se preko kanala ulazilo u šumu. Prvi čamac sam napravio 1956. i taj događaj je bio službeni. Moji roditelji kupili su topolovo drvo, izrezali ga i kad se drvo osušilo, napravio sam čamac. U to vrijeme on je bio jedini novi čamac u selu. Nakon toga se nadaleko pročulo za mene. Prve čamce sam pravio za manje novca kako bih imao više mušterija. Ljudi su mi dolazili od Čačka pa sve do Zagreba. Najviše su mi dolazili ribari iz Bačke Palanke i Vukovara. Osim što sam znao napraviti čamac, umio sam ga tako zagladiti da se odmah ‘oči zalijepe njega’. Sve sam to postizao dobrim, kvalitetnim i upornim radom. Za deset godina, od 1975. do 1985. godine, napravio sam puno čamaca, ne znam koliko. Samo za Šumariju sam napravio više od 20 čamaca."
Tek kasnije je kupio strojeve. Najprije stroj za obradu drveta, ručnu hoblaricu i vremenom druge potrebne alate, uz pomoć kojih je lakše i brže radio svoj posao. Za samo 15 minuta uspijevao je napraviti držaljice. Svoj talent je prenio na sina Petra, ali zbog napretka nove tehnologije, njegov posao nije išao dobro.
„Danas nema čamdžija. Plastika je istisnula drvene čamce i svu drvenariju. Nažalost, nijedan čamac nisam sačuvao za sebe. Čamci se ne prave od furnirskog drveta što je u posljednje vrijeme praksa nekih proizvođača nego od sušaca, kvalitetnog drveta isječenog u daske, koje se suše u hladu na propuhu 10 do 18 mjeseci, prirodnim putem. Jeftini trupac se osuši i to je ‘jeftina čorba bez mesa’. Zato se ljudi danas sve više odlučuju za kupnju plastičnog čamca koji se može oštetiti, ali se uz pomoć ljepila može zalepijeti", kaže na kraju razgovora djed Jakov.
Izvor: Hrvatska riječ S. D.
Po priči Ivice Kovača, sugovornika u ovoj priči, a iz onoga što se može čuti od starijih ljudi iz sela, u Monoštoru je početkom XX. stoljeća u jednom trenutku bilo skoro 70 klompara. Do masovnije pojave gumene i kožne obuće klompe su bile i ljeti, a naročito zimi, ne jedina ali sigurno najčešća obuća koju su nosili Monoštorci. Drvo kao jedini matirijal od kojega su se pravile, a i danas se prave klompe je bilo jeftino; bilo ga je u izobilju, alat koji se koristio bio je relativno jednostavan, bilo ga je lako nabaviti, a ostalo je bilo stvar upornosti, umijeća i naklonjenosti zanatu. Početkom XX. stoljeća u Monoštoru je živjelo više od 5.500 stanovnika, pa je jasno da je bilo posla za klompare.
Majstorije u komadu crvene vrbe
Ivica, koji potječe iz obitelji Grganovih, kaže da je klompar postao slučajno ili je, kaže, tako moralo biti. Po pričama, u obitelji nije on prvi koji se latio klomparskog alata, a o tome svjedoči alat i druga oprema za radionu koju je pronašao na tavanu.
„Nisam ni znao za taj alat, a i kada sam ga našao nisam nešto obraćao pažnju na njega. Kao dijete igrao sam se s tim alatom, nosio ga za igru s drugom djecom, nisam ni znao čemu služi. Tek kasnije sam se malo zainteresirao i počeo ga koristiti za ono čemu i služi, a to je izrada klompi", priča Ivica.
No, počeci ipak nisu bili tako jednostavni, jer je trebalo znati upotrijebiti alat i od komada drveta napraviti par klompi. Ivici je tajne klomparskog zanata otkrio Marko Kovač Šljafa, a nakon tih osnovnih vještina koje je svladao dalje je učio sam. Na svojim greškama:
„U početku sam puno griješio, na greškama se učio no zahvaljujući upornosti postao sam jedini klompar na Balkanu s certifikatom kojim se potvrđuje da sam obučen ‘za ručnu izradu klompe od drveta’, a tako izrađene klompe priznaju se kao proizvodi starog zanata. Certifikat mi je izdan od Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja Srbije, i to 2009. godine, kada su me iz Ministarstva posjetili da vide na koji način i od čega pravim klompe", priča Ivica.
U razgovoru stižemo i do najvažnijeg pitanja, a to je kako se i od čega prave klompe. Ivica kaže kako je, osim vještine majstora, važno i od koje vrste drveta se koristi.
„Najbolje su svježe posječena vrba ili lipa kao i da je to dio stabla dva metra od panja, najbolje debljine od 35 do 40 centimetara. Alat za izradu su razne burgije, kašike, brka (alat za glačanje dna klompe), fancaga (sjekira), razni noževi i stege, te klomparski stol sa postoljem. Ovaj koji ja koristim sigurno je star i 150 godina", pojašnjava Ivica.
Za izradu jednog para klompi, uz sav taj alat, potrebno je pet sati. Ali ne ide uvijek baš tako, jer se događa da drvo pukne, da se klompa probuši alatom.
„Još ima kvalitetnog drveta za izradu klompi. Tu crvena vrba nema konkurenciju. Ako nje nestane ili je bude teško naći, pravit ću klompe i dalje od topole. Sve se radi ručno i sve ja radim sam", kaže Ivica.
Zanat bez nasljednika
Klompe su odavno izašle iz svakidašnje uporabe, naručuju se samo za neke specijalne potrebe ili ih naručuju ljubitelji starina. Ivica kaže kako mu je posao krenuo od trenutka kada ga je posjetio novinar RTV Vojvodine Bora Otić.
„Sudjelovao sam na domaćim sajmovima, svoje proizvode predstavljao sam i u Celju i Mariboru. Prvi put sam u Topolju na Baranjskom bećarcu ove godine radio demonstraciju pravljenja klompi na licu mjesta pred publikom", kaže Ivica, a osobno smo se u Topolju uvjerili da se Ivica ne plaši ni kamera ni onih koji su s pažnjom pratili svaki njegov pokret.
„Za kazalište u Novom Sadu izradio sam 23 para klompi. Žao mi je što se danas klompe ne koriste u svakodnevnom životu kao obuća već samo za potrebe nastupa na manifestacijama ili kao ukras. Žao mi je i što što se od izrade klompi ne može živjeti i žao mi je što ovaj zanat kao dio turističke ponude teško može opstati. Tu bi trebala država intervenirati, pomoći, jer će jedan rijedak, stari zanat izumrijeti. Zainteresiranih za ovaj klomparski zanat nema i još nitko se nije ponudio da želi učiti izradu klompi. Nema nikoga tko želi učiti ovaj zanat, ali ja ću klompe praviti sve dok to fizički mogu", završava Ivica ovaj razgovor.
Rijetke su narudžbe za izradu klompi, a i ako ih ima uglavnom su iz inozemstva. Trenutno se snalazi pokušavajući praviti klompe od betona za cvjetne aranžmane. Nadajući se ipak da će biti i narudžbina za one prave drvene.
Izvor: Hrvatska riječ (Željko Šeremešić)
Obilje trske u okolici Monoštora koju nitko ne mora sijati niti saditi od davnina je bilo jedno od osnovnih prirodnih materijala koji su Monoštorci koristili za izgradnju kuća. Po državnom popisu iz 1900. godine u Monoštoru je postojala 901 kuća od kojih je čak 789 bilo pokriveno trskom. Iz ovog se vidi izniman značaj trske kao materijala za izgradnju kuća i samim tim život ljudi u mjestu. Kuća pokrivenih trskom bilo je još i sredinom XX. stoljeća.
Krovne pokrivače od trske u to vrijeme u Monoštoru su najčešće radili majstori iz obitelji Bajkić. Radili su ne samo u mjestu već i okolici. No, pojavom suvremenih i modernih materijala za pokrivanje krovova, kao što su crijep i ploče, trska za pokrivanje krovišta nestaje s tržišta građevinskog materijala, ali se nastavila koristiti kao izolacijski materijal i dekorativni detalj.
Djedov zanat postao obiteljski posao
Kosidbom i pletenjem trske bavio se i Marin Turkalj, djed Anice Štrangar, vlasnice prvog obrta za proizvodnju pletene trske i štukatura u Monoštoru. Obrt je Anica osnovala zajedno sa suprugom Matom.
Anica se tako na suvremen način nastavila baviti poslom svoga djeda, preskačući svog oca Adama Turkalja, koji je bio mesar. No, da bi se mogla baviti ovim poslom Anica je za to morala biti kvalificirana. Morala je položiti stručni ispit, kojim joj je utvrđena stručna osposobljenost za vršenje zanatske djelatnosti „izrada štukatura i drugih trščanih platana". Ispit je položila 1. srpnja 1968. godine, a uvjerenje Tajništva za upravno-pravne poslove Općine Sombor dobila je 4. srpnja.
„Sljedeći korak u postupku osnivanja i registriranja obrta bio je dobijanje rješenja kojim se odobrava osnivanje obrta – samostalne zanatske radnje. To rješenje Općinskog tajništva – odsjeka za privredne i komunalne poslove Sombor dobili smo 7. rujna 1969. godine. Prvo poslovno sjedište radnje u Monoštoru bilo je na adresi Zagrebačka 59. Počeli smo s dva stroja za pletenje trske, i to na ručni pogon", prisjeća se i danas Anica svih važnih datuma.
Jest da je obrt bio registriran na nju, ali sve poslove s trskom vodio je suprug Mata, a kasnije su poslove preuzeli sinovi Stipan i Adam. Ona je bila zadužena za kućanstvo.
Iako nije bila direktno uključena u proizvodnju, bila je upoznata sa skoro svim detaljima od kosidbe, proizvodnje pa do prodaje. Kaže da početak nije bio lak, trska se sjekla – kosila samo u ataru Monošora, a to se radilo zimi.
„Idealni uvjeti su bili hladna zima bez snijega, da kosac može hodati po ledu koseći trsku, a da trska nije polegla ili se pokidala zbog tereta padalina. Vremenom, zbog velike potražnje naših proizvoda, košenje trske se širilo na bližu pa i dalju okolicu. Kosilo se u atarima Sivca i Crvenke pa čak i površine u Tikvešu – Hrvatska", priča Anica.
U vrijeme udarne sezone košenja trske na tim poslovima je radilo i do dvadeset uposlenih. Nije tada više samo bio problem u košenju već i u velikoj količini trske koju je trebalo prevesti do Monoštora i pretvoriti u finalni proizvod.
Hit u inozemstvu
S uvećanjem potražnje i proizvodnje obrt mijenja adresu na Ulicu maršala Tita 17, što je danas Ulica Ivana Gorana Kovačića. Tada su već radila tri stroja za pletenje trske koja su bila na električni pogon. No, uskoro je i taj prostor postao mali, pa pogon izmještaju u Baštovansku bb. Tu je, za ondašnje vrijeme, izgrađen veliki poslovno-proizvodno-skladišni prostor površine 900 četvornih metara pod krovom, a sve u okviru parcele od dva jutra. Proizvodnja se toliko širila da je radilo šest strojeva za pletenje trske s dodatkom prese za trsku.
„U najvećoj proizvodnji na tih šest strojeva radi 12 uposlenih (dva uposlena na svaki stroj), a još troje uposlenih je pomagalo. Interesantno je reći da su strojevima za pletenje upravljale žene. U jednom trenutku pletena trska i štukatur postali su hit u inozemstvu te smo imali problem nakositi, isplesti i ispresati te transportirati dovoljnu količinu za inozemstvo, naročito u Njemačku. Događalo se da je mjesečno za Njemačku išlo i po sedam šlepera pletene trske, postizala se solidna cijena te nije bilo problem prodati sve što se pokosi i isplete ili ispresa", priča Anica.
No, onda je došao onaj tužniji dio povijesti obrta. Problemi u financijskom poslovanju, nesretni splet okolnosti na tržištu, otežan plasman robe, nesnalažanje u novoj situaciji dovelo je do toga da se obrt gasi 2008. godine.
Izvor: Hrvatska riječ Željko Šeremešić
Adam Pašić odrastao je u poljoprivrednoj obitelji, a sredinom prošlog stoljeća moglo se reći da je to bila dobrostojeća obitelj koja je obrađivala maksimum zemlje, što je u ono vrijeme bilo 17 jutara, i još napole deset jutara. Radilo se, kako kaže Adam, od jutra do sutra, ali se od tog posla moglo pristojno živjeti. Uz to Adamov otac Paja imao je i dodatni posao: za Šumsku upravu prevozio je na fatove drva, što je također bilo pristojno plaćeno. Majka Janja, rođena Periškić iz obitelji Pekarevi, bila je kućanica i skrbila je o obitelji, a uz to se bavila i šivanjem. I upravo je ona odredila Adamov životni put. Ona ga je poslije završenih sedam razreda osnovne škole i položene male mature poslala na školovanje i zanat u Sombor.
Gospodin majstor
Majka je i potpisala ugovor sa somborskim kovačem Budimirom Štetom, gdje je Adam postao šegrt.
„S četrnaest godina kreće moje šegrtovanje i učim za kovača-potkivača. Trajalo je to tri godine. Prijepodne radio sam u radionici, a poslijepodne pohađao školu. U istoj radionici šegrtovao je i Marin Jerković, također iz Monoštora. Za vrijeme školovanja i šegrtovanja u Sombor nisam putovao svakoga dana već sam tijekom tjedna bio na stanu kod majstora radione gdje sam i šegrtovao. U ponedjeljak sam odlazio vlakom iz Monoštora u Sombor, a u subotu se vraćao u selo“, priča Adam.
Nakog tri godine šegrtovanja i četiri godine rada stekao je uvjet da polaže majstorski ispit. Ovo je bilo nužno jer bez majstorskog ispita se nije mogla legalno otvoriti kovačka radiona.
„Sve je to brzo prošlo. Škola mi je odlično išla, čak sam bio među nekoliko najboljih učenika u generaciji i da se nisam latio kovačkog posla sigurno bih završio neke ‘veće škule’“, priča nam sedamdesetak godina kasnije Adam.
Prisjeća se i zašto je njegova majka Janja za svog sina odabrala baš kovački zanat. Kaže da su se njihovi susjedi, obitelj Selingerovi, bavili kovačkim zanatom i od tog posla dobro su živjeli za to vrijeme.
„Mnogo su radili, ali kad je došla nedjelja Selingerovi su se lijepo opravili i svi skupa odlazili u crkvu. Mama je uvijek gledala na gospođu Selinger koja je uvijek, a naročito nedjeljom, bila lijepo spremljena kao primjer uspješnog života, kako nje same tako i cijele obitelji. Ima tu oko izbora škola i jedna anegdota. Želja mi je bila upisati školu za učitelja, ali odgovorio me od toga jedan učitelj kog je poznavala moja obitelj. On je na majčino pitanje preporuča li da njen sin upiše školu za učitelja odgovorio da ako želi da joj sin kad postane učitelj nosi hlače koje je nosio za krizmu, onda neka ga slobodno pošalje u škole za učitelja“, objašnjava kroz šalu majstor Adam kako je za njega odabran kovački zanat.
Mikrofon donio poslove sa sjekirama
Nakon što je položio majstorski ispit na red je došla i ženidba. Oženio se 1960. godine, a s napunjenih 28 godina 1965. godine otvorio kovačku radnju u Monoštoru.
„U to vrijeme u selu su bila četiri kovača. Meni je pri otvaranju radione mnogo pomogao i majstor kod koga sam učio zanat tako što mi je poklonio alate koji su bili potrebni za početak rada. Nakon godinu dana rada i ja sam primio svog prvog šegrta. Jedno vrijeme imao sam ih dvojicu. Početak je kao i u svakom poslu bio težak. Izrađivao sam okove, potkivao konje, oštrio plugove i druge alatke, pravio sjekire, popravljao paorska kola, a kasnije i špeditere (paorska kola s gumenim kotačima). Znao sam i sam napraviti paorska kola, jer sam to radio učeći zanat, a i kasnije sam sâm napravio petnaestak špeditera“, priča majstor Adam.
Od brojnih interesantnih priča iz majstor Adamove radione on izdvaja priču o sjekirama koje su, pravljene baš u njegovoj kovačkoj radioni, postale popularne i tražene.
„Za jednu od manifestacija Mikrofon je vaš, koje su u ono vrijeme bile iznimno posjećene, napravio sam i poklonio za tombolu jednu sjekiru. Poslije toga nastala je navala na radionu, prvo mještana, a kasnije i mušterija iz drugih krajeva. Svi su htjeli moje sjekire“, priča majstor Adam o sreći koju mu je donijela jedna tombola.
Prisjeća se i vremena kada je značajan posao u kovačkim radionama bilo potkivanje konja. „U vrijeme kada su putovi uglavnom bili zemljani potkivali su se samo konji koji su šepali, jer su im kopita bila povrijeđena pa su se morali potkivati da bi hodali. No, kada su zemljane putove zamijenili kamen i asfalt svi konji su se morali potkivati.
„Posla je bilo toliko da su me ujutro budili da bih što prija potkovao konje, pa sam na kraju svima rekao da će onaj tko me probudi biti posljednji na redu“, kaže majstor Adam.
Nekada se za potkivanje čekao red, a sada se rijetko događa da u dvorište Adamove kovačke radionice netko uvede konja. Njegova radiona ostala je posljednja u selu, posla je bilo, pa je majstor Adam radio od šest ujutru do deset sati navečer, uz pauze za doručak i ručak. Jedno vrijeme imao je i stalno uposlenog radnika.
„Ne sjećam se da sam bio na bolovanju. Sa 60 godina sam otišao u mirovinu, ali sam i dalje nastavio raditi. Tako je i danas. Zanat je preuzeo sin Adam, ali sam i ja svakoga dana u radioni. Od devet do ručka zabavljam se radeći. I tako će biti dokle god imam snage. Jeste da mi je majka odabrala zanimanje, ali sada da sam u prilici sam birati, isto bih odabrao. Da mi nije danas ove radione i ovog posla ne znam što bih“, riječi su kojima majstor Adam završava svoju priču u koju je stalo 70 godina kovačkog staža.
Zanimljivo je na kraju dodati da je obiteljski nadimak Pašićevih bio Gabrini i taj nadimak nosila je obitelj u vrijeme njegovog oca Paje. Kasnije su Gabrini postali Kovačevi.
Izvor: Hrvatska riječ (Željko Šeremešić)
Vladislav Kuntić izučio je obućarski zanat u vrijeme dok je u Somboru radila tvornica obuće i u vrijeme dok su se u Somboru školovali majstori te struke. Kao i većina onih koji su iz srednje škole izašli s potvrdom da su postali školovani obućari, tako je Vladislav zaposlenje potražio u tvornici obuće. No, nije se zadržao u tvorničkoj hali i sada već može reći da više od tri desetljeća ima vlastitu radionici za popravak obuće. I da je samo ostao u tom poslu Vladislav Kuntić bio bi nalik drugim somborskim obućarima. Ono što ga razlikuje od drugih je to što se uz popravak obuće Kuntić bavi izradom bunjevačkih čizama i muških i ženskih papuča.
Za čizme meka teleća koža
Jedan od razloga što se prihvatio i tog posla je njegova struka i iskustvo, ali je prevagnula vezanost za tamburašku glazbu i kulturno-umjetnička društva.
„Pitali su me mogu li napraviti bunjevačke čizme. Bio je to izazov za mene, i razmišljao sam – mogu pokušati. Naravno, bilo je na početku neuspjelih pokušaja, loše urađenih čizmi, ali nisam odustajao. Popravljao sam, mijenjao, prilagođavao, ali odustati nisam ni pomislio", priča Vladislav.
Učio je sam, skidao način oblikovanja sa starih čizama, konzultirao se s folklorašima. Kada je sve doveo pod konac, uradio je šablone i sada par čizama može napraviti za dva dana. Rade se od teleće ili kože mladog govečeta. Za par čizama potrebna su dva četvorna metra. Koža koja se nekada koristila i ova sada nisu iste kvalitete, jer više nema štavljenja već se obrada kože ubrzava uporabom raznih kemikalija. „Dva četvorna metra su i za lice i za postavu, za par čizama srednje veličine", priča Vladislav i detaljno pojašnjava što je sve potrebno uraditi da bi jedan par čizama bio spreman za nošenje.
Svi poslovi, osim brušenja đonova, rade se ručno, a koriste se alati koje su u svojim radionicama koristili i stari majstori izrade bunjevačkih čizama. Ipak, u nekim finesama današnji način izrade se razlikuje, pa su tako đonovi lijepljeni, a nekada se đon zakivao drvenim čavlima. Može se to i sada uraditi, ali onda je i đon drugačiji, što podiže cijenu gotovih čizama.
„Čizme danas kupuju oni koji drže do tradicije i koji za velike svece i druge prigode oblače nošnju. Bilo je narudžbina i iz kulturno-umjetničkih društava, ali zbog pandemije tih porudžbina nema već skoro godinu dana", kaže Kuntić.
Posao bez velike zarade
Majstorski nerv nije mu dao mira, pa je nakon čizama počeo učiti raditi i papuče, muške i ženske, za bunjevačku i šokačku nošnju. Kaže, želja mu je bila uraditi kompletnu obuću koja je dio tradicijske nošnje. Prvo je napravio par muških kožnih papuča, zatim žensku bunjevačku kožnu cipelu i na koncu na red su došle i ženske bunjevačke papučice.
„Papučice je radio moj prijatelj iz Subotice, a stjecajem okolnosti nije imao kome prepustiti posao, pa sam uspio od njega povoljno kupiti drvene kalupe i šablone, vezene dijelove papučica", kaže Kuntić.
Ono što je zanimljivo jest da se pete za ove papučice prave od komada drveta koji se obrađuje ručno, moraju biti isti, a radi se od oka. Prave bunjevačke papučice na svom gornjem dijelu imaju vez koji je rađen ručno. Pravi takve Kuntić i danas, ali mnogo češće su one vezene strojno. Traže se i danas papučice s ručnim vezom, ali onda par s kožnim đonom košta 80 eura. Osnovni materijal na kome se veze, strojno ili ručno, su pliš i svila. „Sa svilom još nisam radio zbog straha da će ova suvremena ljepila probiti materijal. Pokušavam sada doći do nekih starih majstora koji su nekada koristili jednu vrstu ljepila u prahu", kaže Kuntić.
Vladislav Kuntić prisutan je na mnogim sajmovima, manifestacijama; porudžbine mu stižu sa svih strana, ali kaže još nitko se nije interesirao za ovaj zanat. Bilo je onih koji su se raspitivali, ali nitko od nije otišao korak dalje i barem probao naučiti djelić onoga što zna ovaj somborski majstor. I to u gradu u kome je početkom XIX. stoljeća bilo 13 papudžijskih radnji.
„Od papudžijskog, pa ni od obućarskog zanata nema velike zarade. Što me drži u ovom poslu? Ludilo, ja bih rekao. Mogu ja napraviti i obuću po sadašnjoj modi, ali neću. Teško je zadovoljiti ukuse i naplatiti uloženi trud i rad. A to platiti u Somboru malo je njih spremno", kaže Kuntić.
Zato se drži izrade tradicijske obuće za bunjevačke i šokačke nošnje, jer još uvijek ima onih kojima je od toga koliko košta važnije uz sačuvanu nošnju imati reprezentativni par čizama ili papučica.
Izvor: Hrvatska riječ (Z. V.)
Do prije šezdesetak godina nije baš svaka kuća u selu imala bunar. Kopani su na ulici, najčešće za desetak, pa i do dvadesetak okolnih kućanstava. Za potrebe kuhanja i pranja po vodu su išle gazdarice, a ukoliko bi ih bilo u kući, djevojke-udavače. Ovi su bunari često bili mjesta za izmjenu informacija, za malo ogovaranja, pa i za ostavljanje ili slanje kojekakvih poruka. Po vodu su išli i domaćini, ali samo kad je trebalo napojiti stoku. Kopanje bunara bio je specifičan i skup posao kojega baš i nije bio u stanju naučiti i raditi svatko. Oprema je morala biti pouzdana, bila je za ona vremena i prilično skupa, a kako su bunari kopani i do 9 metara dubine, majstoru je bila potrebna i poprilična doza hrabrosti. U Sonti još živi bunardžija Fabijan Šokac, koji je zakoračio u deveto životno desetljeće.
„Zanat sam naučio od nekada nadaleko poznatog majstora Pagre. Osim mene, kod majstor Pagre je šegrtovao i kasnije jednako tako poznati majstor Jorige. Šegrta je bilo još, no vremenom su odustajali, nije baš svatko podnosio dubinu i stiješnjen prostor. Kopali smo različite tipove bunara, majstor Pagra nam je otkrivao sve tajne profesije. Po svršetku zanata otisnuli smo se svatko na svoju stranu i obojica smo postali traženi majstori“, kaže majstor Fabijan.
Bunari po cijeloj Vojvodini
Ovaj vitalan starac iskopao je mnoge bunare po cijeloj Vojvodini, a dosta je radio i s one strane Dunava. Kaže kako je u njegovo vrijeme najkvalitetnija voda bila u Sonti i Somboru. „U ova dva mjesta kopalo se i najdublje, čak do 9 metara, a na toj je dubini i temperatura bila dosta niska. Za razliku od bunara u Bačkoj, u Banatu se na vodu nailazilo na dvostruko manjoj dubini, a na pojedinim lokacijama na ‚žilu‘ se nailazilo već i na 2 do 2,5 metra. Na terenima Bačke bunari su kopani obično u promjeru od 1,10 metara, a u Erdutu i Aljmašu puno širi, promjer im je bio 2,5 pa i 3 metra, sve je ovisilo o dubini kopanja. Vremenom, bunari se prestaju kopati na ulicama, preseljavaju se u dvorišta. „Kako je među ženama posjedovanje vlastitog bunara bilo pitanje statusa, gazdarice su ga i budne sanjale u svojem dvorištu. Bunari su obično kopani na međi između ‚pridnjega i stražnjega dvora‘, tako da su ‚na ruci‘ i gazdi za napajanje stoke i gazdarici za potrebe ‚kujne‘ i pranja. U velikom broju slučajeva kopani su na međi između dva kućanstva, tako da bi gazde podijelile troškove, a gazdarice bi bile zadovoljne što po vodu ne moraju na sokak. Problemi bi nastajali jedino kad bi se gazdarice zavadile, pa bi se precizno, konopcem, kukuruzovinom ili trskom mjerilo na čijem je placu bunar više, no gazde su znale malo ‚i reda napravit‘, pa bi se gazdarice brzo i pomirile“, prisjeća se majstor Fabijan.
Oprema
Kad bi gazda „pogodio posao“, majstor bi dopremio svoju opremu: nogare, napravljene od tri stupa duljine 2,5 do 3 metra, na vrhu spojena željeznim klinom i poluobručem, a na 80 cm od tla na dva stupa su bila pričvršćena ležišta za drveni valjak s ručkama; motku duljine 9 metara; jedek (debelo uže) duljine petnaestak metara; čeličnu sajlu, čekrk, metalnu kantu od 50 litara, ašov sa skraćenim držalom (do 60 cm) i bager. Radovi bi počeli obilježavanjem budućega bunara. Uporabom čavla i konopa na zemlji bi se ucrtala kružnica promjera 1,10 m. Kasnije, postavljanjem opeka, dobije se otvor bunara promjera 85 cm. Majstor bi pristupio kopanju do 2 m dubine, izbacujući zemlju van, a zatim bi se iznad rupe postavljali nogari s drvenim valjkom, sajlom i kantom. Majstor bi dalje iskopanom zemljom punio kantu, koju bi pomoćni radnici okretanjem ručki valjka i namotavanjem sajle izvlačili i praznili. Pomoćne radnike bi obično osigurao gazda. Tako bi se kopalo dok majstor ne bi „osjetio“ vodu. „Za vodu je trebalo imati osjećaj i iskustvo. Ukoliko bi se pretjeralo u kopanju i voda pokuljala, posao bi bio upropašten, jer se ne bi moglo ozidati rupu opekom. Meni se to nikad nije desilo, mnogim samozvanim majstorima jest. Za mene bi to bila velika bruka, ne znam kako bih pogledao majstor Pagri u oči“, zamišljeno pripovijeda majstor Fabijan. Majstor bi, kad bi osjetio vodu, na dno postavljao prethodno pripremljen šablon od dasaka i na njega bi opekom i jakom cementnom žbukom ozidavao stijenke visine 2 metra. Dalje se ozidavalo „na suho“, jedino se svaki red posipao s malo zemlje, kako bi se izbjeglo klimanje opeka. Tako bi se zidalo do površine. Tada bi se na tronožac montirali čekrk, motka i bager. „Bager je imao pomični dio, koji je tvorio dno i jednu stranu spremnika za pijesak. Trešenjem motke postizalo bi se upadanje otvorenoga bagera u mokri pijesak, a kad bi se spremnik napunio, povlačenjem sajle pomični dio bagera bi se zatvarao i uz pomoć jedeka i čekrka izvlačio i praznio. Postupak je ponavljan dok se ne bi izbušila sljedeća dva metra. Ozid bi na taj način postupno upadao u vodu, a preostala dva metra dozidao bih do površine i tako bi moj dio posla bio završen, kućanstvo bi dobilo svoju vodu, a gazdarice bi bile najzadovoljnije“, kaže nam majstor Fabijan. Ovaj vrstan majstor znao bi uraditi i drugi dio posla, koji se sastojao od izrade drvene ograde oko bunara zvane sik, te postavljanja đerma. Đeram se sastojao od stabilnog nosećeg stupa s rakljama i klinom. Klin je prolazio kroz pomični stup, koji je s deblje strane bio opterećen balastom, a na tanjoj je bila pričvršćena motka, na čijem je drugom kraju bila drvena kofa za zahvatanje i izvlačenje vode iz bunara. U kasnijoj fazi umjesto drvenih pojavljuju se betonski sikovi – okrugli, četvrtasti, šesterokutni i osmerokutni, a đermove sve više potiskuju drveni valjci s lancima i limenim kantama.
„Već su bili kod mene otkupljivači starog željeza i nudili mi novac za opremu koju ste vidjeli i fotografirali. Novac nije bio velik, ali nitko se za ovu staru opremu ne zanima, a ja ne znam kuda bih s njom. Jedino bi mi bilo žao da je stvarno moram prodati u staro željezo“, kaže majstor Fabijan na koncu našega razgovora.
Ivan Andrašić
(objavljeno u Hrvatskoj riječi broj 299 od 21. 11. 2008.)
Gdje god da se pojave folklorci koji igraju bunjevačke igre ostave poseban dojam na gledatelje, no ako momci na čizmama nemaju zvečke, koreografija kao da nije potpuna. Osim vizualnog, veliki utjecaj na gledatelja ostavljaju i zvučni efekti, a oni se, bar kod bunjevačkih igara, upotpunjuju upravo zvečkama na čizmama.
Majstora za ove mesingane udaraljke je sve manje. Jedan od rijetkih je naš sugovornik Ivan Piuković, koji se ovim poslom bavi u slobodno vrijeme već trideset godina, a osim toga izrađuje i bičeve.
Mesingani tanjirići
Još prije tridesetak godina, kao mladić prvi puta se susreo s izradom zvečki, a kako nam je ispričao bilo je to sasvim slučajno.
„Nikad ranije nisam zvečke niti držao u rukama, a stigla je prva narudžba. Zapravo pater Marijan Đukić, koji je tada bio kod franjevaca u Subotici, pozvao je mog oca Grgu i pitao ga pravi li netko u Subotici zvečke? Bilo je potrebno napraviti nekoliko pari za hrvatsko folklorno društvo u Njemačkoj. Moj jedini kontkat sa zvečkama je bio što sam ih vidio na folklorašima. Krenuo sam u avanturu, ne znajući koliko ću zavoljeti taj posao", prisjeća se Piuković i pojašnjava kako je tada radio u Bratstvu te mu je kolega Tihomir Radak napravio prvi alat kojim je početi izrađivati zvečke.
Napravivši dva tanjirića, otišao je po mišljenje iskusnog folkloraša.
„Svoje prve zvečke, zapravo tanjiriće, odnio sam kod bać Pere Vojnića Purčara, koji je bio dobar igrač, folkloraš i razumio se u to, pitao sam ga za mišljenje. Kazao mi je da to što sam napravio nije dobro. Zapravo, nije napravljeno od dobrog materijala. Tada sam saznao da se zvečke prave od mesinga.
Bio je to prvi pravi korak", priča Piuković i prisjeća se kako je s njim u Bratstvu radio i stariji čovjek koji je bio folkloraš u tadašnjem KUD-u Bratstvo koji je također izrađivao zvečke. „Kad je bać Marko čuo čime se bavim, kazao mi je kako on više nikad neće praviti zvečke, ali da ima alat koji će mi rado dati. Taj alat i danas koristim i osobito mi je drag jer ima svoju težinu, svoju starinu i sve se radi ručno. Tada sam se ozbiljnije počeo time i baviti", kaže sugovornik.
Tri desetljeća sa zvečkama
Da se dobar glas daleko čuje, potvrđeno je nebrojeno puta, a za dobre zvečke se pročulo i među folklorašima. Uslijedile su porudžbine. Tako su nove zvečke dobili folkloraši u KUD-u Bratstvo, HKC-u Bunjevačko kolo, pa i drugi KUD-ovi u Subotici, folkloraši u Tavankutu, Somboru, Lemešu, a nakon toga i društva po Hrvatskoj, Njemačkoj, Australiji, Kanadi... Po nekom proračunu, naš sugovornik je godišnje proizveo u prosjeku oko 20 pari zvečki. Ako to pomnožimo s 30 godina rada, dobivamo zanimljivu brojku od 600 pari, dakle 1.200 zvečki. Uzmemo li u obzir da svaka simpla zvečka ima 3x2 tanjirića (dupla ima 5x2) onda je iz ove radionice izašlo najmanje 7.200 mesinganih tanjirića, plus još po dvije ploške (pločice) u svakoj... „Nakupilo se. Moram spomenuti kako je moj prijatelj Ivan Ivković Ivandekić, koji često ide u Hrvatsku fotografirati, bio onaj koji je moj rad reklamirao šetajući u čizmama s mojim zvečkama. U vrijeme kad sam počeo raditi zvečke bilo je dva ili tri majstora. Nisam ih poznavao, ali sam znao da rade, a danas u Subotici sam ostao sam, ali ima u Novom Sadu čovjek koji također pravi zvečke", kaže Piuković i dodaje: „Zvečke same po sebi predstavljaju glazbeni instrument. Nisam to odmah znao nego sam o zvečkama čitao u knjizi Dragulji bunjevačke riznice koju je napisao poznati koreograf Stevan Tonković Pipuš. Tamo sam pročitao da su zvečke prisutne u folkloru nekih osamdesetak godina, sada možda već i više, te da zvečke udaraju na kontru. To mi je puno značilo da znam to prenijeti ljudima koji su pitali i htjeli saznati nešto više".
Duple, simple, niklovane...
Zvečke su sastavljene iz više dijelova: imaju metalni nosač na kom postoji šest rupa. Svaka druga rupa ima svoj klin i na njega se postavljaju mesingani tanjirići. Između njih se nalaze dvije ploške, također izrađene od mesinga, koje su okruglog oblika i one upotpunjavaju zvuk zvečki. Ostale rupe služe za pričvršćivanje na kožu. O tome koliko je bitna kvaliteta kože sugovornik kaže:
„Kada sam počinjao raditi, koristio sam meku kožu, što se nije pokazalo najboljim rješenjem. Gledajući folkloraše dok igraju, shvatio sam da koža mora biti čvrsta i jaka kako bi se adekvatno mogla namjestiti na čizme i dobro stegnuti da ne pada. Koža s kojom radim je goveđa blank koža debljine oko 3 mm, a širine 2 cm. Ima metalnu pređicu i desetak rupa".
Pitali smo i u čemu je razlika zašto na sceni možemo vidjeti i jednoredne i dvoredne zvečke, pa i mesingane i niklovane, na što je Piuković odgovorio:
„Dugo sam radio samo mesingane zvečke, a Somborci su prvi poručili niklovane. Tada je Sever još uvijek radio i onda sam tamo uz pomoć svog prijatelja Jovice Bunforda uspio izniklovati tanjiriće za niklovane zvečke. Taj zvuk se pokazao jačim i efektnijim. Davor Dulić, koji je igrao u Ladu je naručio za neko manje društvo u Hrvatskoj zvečke i poslao sam im upravo niklovane, misleći kako će time biti zadovoljniji jer daju jači zvuk i efektnije izgledaju na sceni, ali su mi ih vratili i rekli kako oni ipak žele originalne. Dugo sam se držao samo mesinga, ali tržište je tražilo svoje, tako da danas ponudim prvo mesing, a po želji kupaca radim i niklovane. Uvijek su se koristile samo simple zvečke, a duple (u dva reda) sam izrađivao po potrebi. Njih u folkloru koriste samo solisti. S njima je teško igrati i teške su, a nema potrebe za time. U mojoj karijeri su jedino Splićani tražili sve duple zvečke".
Izrada i pucanje bičevima
U radionici smo, osim zvečki, zatekli i bičeve.
„Bit ću iskren: kada sam počeo raditi zvečke, bio sam mlad. Imao sam nekih dvadesetak godina i u to doba mene folklor nije zanimao. Izlazio sam u Largo i slušao drugu vrstu glazbe i dolazio sam u Bunjevačko kolo, ne kao folkloraš nego družeći se s folklorcima koji su dolazili u disco klub Bunjevačkog kola. Tada me sve ovo nije zanimalo, ali život se okrenuo. Sada u svim našim stvarima, običajima, alatkama, nošnji u svemu tome uživam i to neizmjerno volim. Tako sam počeo izrađivati i bičeve, vraćajući se u rano djetinjstvo. Mislim da je velika većina naših salašara nekad držala krave ili svinje, pa makar samo za sebe. Izvodili su ih na pašu na strnjiku i to se radilo od ranog jutra, pa do večeri. Da ljudima svinje ne bi očle u štetu (da ne naprave štetu na susjednoj njivi) svinjari su ih s bičevima malo poplašili. Bič je bio kao pomoćno sredstvo za čuvanje svinja, ali ujedno je služio i za zabavu", objašnjava Piuković.
„Svatko je imao svoju izradu i tehniku. Djeca su znala uzeti od baće stare čizme i isjeći ih kako bi napravili šalangove (ukrasi od kože). Mene je bičem naučio pucati dida Andrija, ali dok se sam ne lupiš bičem, ne naučiš pucati s njim. A boli, i zna biti opasno."
Na kraju švigar puca
Tijekom proteklih godina na Dužijancu u Subotici dolazili su gosti iz Hrvatske i Mađarske koji su u sklopu svečane povorke znali pucati bičem. To je našeg sugovornika potaklo na novo razmišljanje.
„Svi su se dičili time kako znaju pucati bičem, simplo, duplo... Prošlo mi kroz glavu, kako to da naš svijet to ne zna? Međutim, kada sam pokrenuo tu priču, ljudi su se javljali i budila su se sjećanja iz djetinjstva. Javila se potreba za izrađivanjem bičeva. Veliki broj bičeva sam izradio za prijatelje i drage ljude, pa i u dar."
Ideju o natjecanju u pucanju bičevima iznio je na sastanku Dužijance i ona je usvojena, te se natjecanje ove godine treba održati sedmi puta, a sastavni je dio programa Dužijance.
„S tom manifestacijom se pokrenula nostalgija kod ljudi. Pojavile su se cijele obitelji koje žele pucati bičevima. Drago mi je i zbog starijih ljudi, ali osobito mi je drago zbog djece koja su to prihvatila i koje svake godine ima sve više. Kad vidim djecu kako se bore i kako žele biti što bolji, to mi je nagrada za rad", kaže Piuković.
Bič se sastoji od držalja ili bičalja (držak izrađen od tvrdog drveta), zatim ide mesingana karika, kao veze između bičalja i šalangova (koji se izrađuju od kože), zatim štranga (to se uzimalo od istrošenih kajasa), čapo (kožni dio koji je veza između štrange i švigara) i ono što puca je švigar. Švigar se po riječima našeg sugovornika nekad pravio od konjskog repa, i to kažu stari da najbolje puca, ali se danas pravi od umjetne manile. Do zvuka – pucnja dolazi tako što švigar probija zvučni zid. Dakle, u pitanju je nevjerojatna brzina, pa ako i budete poželjeli probati, budite pažljivi ili pak bolje probajte zvečke. To je sigurnije.
Izvor: Hrvatska riječ (Ž. Vukov)
